svaki dan, 12.00 – 20.00
 E-mail: info@nahla.ba      +387 33 710 650

Ako smo bile žrtve rata, ne bismo smjele biti i žrtve sistema!

Uoči još jednog 19. juna, Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u sukobu, o stanju u našoj zemlji kad je riječ o položaju žrtava seksualnog nasilja počinjenog u ratu, odnosu domaćih i međunarodnih institucija kao i porukama koje žele uputiti javnosti ove godine razgovarali smo s predstavnicama Udruženja žrtava rata Foča 92-95.

Share on facebook
Share on linkedin
Share on email

Zemlje članice Ujedinjenih naroda obilježavaju 19. juni kako bi podigle svijest o potrebi okončanja seksualnog nasilja u ratu, odale počast preživjelim žrtvama seksualnog nasilja širom svijeta i prepoznale zalaganje svih onih koji su hrabro posvetili ili izgubili živote u borbi za iskorjenjivanje ove vrste zločina. Kako bismo podržali ove napore i ukazali na stanje u našoj zemlji koja se još uvijek bori s naslijeđem seksualnog nasilja počinjenog tokom 1990-ih godina, razgovarali smo s predstavnicama Udruženja žrtava rata Foča 92-95, Halidom Konjo Uzunović i Midhetom Kaloper Oruli.

U Foči je u posljednjem ratu ubijeno preko 3.000 Bošnjaka, a od toga je svaka treća ubijena žrtva žena. Foča se također nalazi i na samom vrhu poražavajuće statistike posljednjeg rata po broju silovanih žena. U Foči su silovane i djevojčice, od kojih je najmlađa imala samo 11 godina. Kako danas, s distance od 25 godina nakon završetka rata u našoj zemlji, gledate na ove događaje? Smatrate li da smo se kao društvo adekvatno suočili s njihovim posljedicama?

Ako problem posmatramo iz perspektive preživjelih žrtava, čini se da smo jako malo naučili o prevenciji “silovanja kao oružja ratovanja”. Strahote koje su preživjele samo neke od žrtava silovanja i seksualnog nasilja tokom rata u BiH dobile su sudski epilog.

Nažalost, ni takve presude nisu uspjele probuditi svijest kod naroda iz kojih “dolaze” počinioci ratnih zločina. Kad posmatramo drugu stranu, moramo i tu iskazati svoje nezadovoljstvo, s obzirom na to da institucije vlasti ne pružaju dovoljno podrške žrtvama rata, a ovdje posebnu kritiku upućujemo ženama koje obavljaju neke od dužnosti u državnim institucijama i ne čine dovoljno da kao žena ženi pomognu.

Ono što je još uvijek zastrašujuće jeste činjenica da se zločini seksualnog nasilja ponavljaju u sukobima diljem svijeta. Iako Ujedinjeni narodi poduzimaju aktivnosti na sprečavanju takvih zločina, oni nisu iskorijenjeni.

Da li su međunarodne i domaće institucije, ali i naša lokalna zajednica položile ispit ljudskosti i odgovornosti kad je riječ o procesuiranju zločina i pružanju podrške preživjelim? Koliko ste zadovoljni dosad realizovanim sudskim procesima i dokumentovanjem zločina?

Svakodnevno se pitamo do kada će ovo trajati? Da li mi trebamo, pored svega što smo preživjele devedesetih godina, da se i danas borimo protiv ovog neefikasnog sistema? Bezbroj puta smo apelovali da sudovi, tužilaštva, s bilo kojeg nivoa, konačno počnu raditi svoj posao. Ako je podrška od domaćih institucija i lokalne zajednice ispod svakog nivoa, šta onda da očekujemo od Međunarodne zajednice?

Kad smo tražili podršku od UN-a i UNDP-ja, koji svijetla obraza finansiraju rekonstrukciju najvećeg logora, da se obilježi najveće mučilište za žene u Foči, rekli su da nisu imali pojma šta se to u Foči dešavalo. I da su tek poslije našeg zahtjeva za obilježavanje mjesta zločina vidjeli na internetu šta su preživjele žene iz Foče i saznali za haške optuženike. Dakle, naša razočarenja nikad ne prestaju, nažalost.

Što se tiče sudskih procesa, pitamo se i očito je da ćemo se još dugo pitati šta se to trebalo još desiti pa da žrtve ne ispadnu krivci.

S kakvim se problemima trenutno suočavaju preživjele žrtve? Da li smatrate da mediji, kao i udruženja i organizacije koje se primarno bave drugim pitanjima mogu i trebaju uraditi više kad je riječ o pružanju podrške žrtvama i povećanju svijesti o ovoj temi?

Mnogobrojni problemi nas žrtava mogu se riješiti samo većim angažmanom institucija u BiH na svim nivoima, kao i angažmanom Međunarodne zajednice, kojima su naši problemi vrlo dobro poznati.

Ako smo bile žrtve rata, ne bismo smjele biti žrtve sistema. Mnoge od nas nemaju riješeno stambeno pitanje, neke su ostale bez posla, a sudski procesi predugo traju.
Poseban akcenat stavljamo na problematiku procesuiranja ratnih zločinca.

Naravno, slažemo se da i drugi mogu i trebaju da urade više i da, ako ne svakodnevno, onda mnogo češće pričaju i šire istinu o počinjenom zločinu nad ženama u BiH. Same smo nemoćne, a uz podršku možemo mnogo, mnogo više.

 Šta obični građani/ke mogu uraditi kako bi vam olakšali svakodnevnicu?

Dovoljno je da nas razumiju i daju nam maksimalnu podršku u našim aktivnostima.
Posebno da svako od njih iz svog domena osuđuje zločince.

Životi žena i ženska tijela još uvijek su potpuno nezaštićeni u ratovima širom svijeta, uprkos svim međunarodnim konvencijama i sporazumima. Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobu sve nas podsjeća na to šta možemo i trebamo uraditi da to spriječimo. Na koji način vaše udruženje obilježava 19. juni i koje poruke želite uputiti javnosti ove godine?

Foča je bila mjesto najvećeg sistematskog seksualnog nasilja i masovnog silovanja u agresiji na našu zemlju nad djevojčicama, djevojkama  i ženama – muslimankama. Najmanje 61 dijete u BiH je rođeno nakon silovanja u ratu i većina ih ne zna istinu o svom porijeklu. Najmlađa žrtva silovanja u Foči je djevojčica od 11 godina, a najstarija žena od 65 godina.

Poruke…  Vjerujte mnogo ih je.

Bolno je da nam ni do dan danas nisu omogućili da obilježimo barem jedno mjesto zločina. Da postavimo barem jednu kamenu, hladnu spomen-ploču na neke od zloglasnih logora.

Da konačno priznaju zločin, s porukom da se zlo nikad i nikome više ne dogodi. Imaju dovoljno  dokaza, ali nemaju razumijevanja i tolerancije. Ovdje konkretno mislimo na lokalnu zajednicu Foča, koja nažalost sve ove godine šuti i koja je potpisala da se zloglasni logor za žene rekonstruiše bez trunke savjesti, bez imalo obzira na sve šta se tamo izdešavalo.

Možete li uopće zamisliti kako je nama ženama koje su preživjele sve ove strahote, zar im to nije bilo samo po sebi dovoljno?

A kad na sve to dodate nemar i nemoć bh. institucija, nedostatak sluha međunarodnih institucija, onda je nepodnošljivo da uopće imate bilo kakav cilj, da imate volju za životom, volju da odgojite sirotice svoje s minimumom respekta prema vama.

Kad čujemo od naših sugrađanki kakav tretman imaju u naprednim zemljama Evrope to ostavlja još jedan strašan biljeg na našoj ranjenoj duši.

Nije fer, nije humano, nije ljudski, nije normalno da nismo kao takve adekvatno zaštićene od države, od društva, od svakog pojedinca.