svaki dan, 12.00 – 20.00
 E-mail: info@nahla.ba      +387 33 710 650

Nekažnjeni zločini: priče žena koje su preživjele seksualno nasilje

Kako bi obilježile Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobu, neke od članica „Seme“, Globalne mreže žrtava i preživjelih za iskorjenjivanje seksualnog nasilja u ratu, od Kolumbije do Zimbabvea,  govore o  zlostavljanjima koje su preživjele i svojim nadama za budućnost, zahtijevajući da se zaustavi korištenje seksualnog nasilja kao ratnog oružja.

Share on facebook
Share on linkedin
Share on email

Carmen su silovali naoružani gerilci u Kolumbiji. Ekhlas su oteli pripadnici ISIL-a u Iraku i prisilili je na seksualno ropstvo. Grace su odveli pobunjenici iz učionice u Ugandi, „dali“ je vojniku i dvaput je ostala trudna prije nego što je konačno pobjegla na sigurno. Danas su ove žene članice Globalne mreže žrtava i preživjelih za iskorjenjivanje seksualnog nasilja u ratu poznate pod nazivom Sema, što na svahiliju znači „progovoriti“. Mreža predstavlja oko 2.000 preživjelih žrtava silovanja tokom 90 godina ratnih sukoba u 21 zemlji, u Africi, Južnoj Americi, na Bliskom Istoku i Evropi.

Iako ne postoji sveobuhvatna statistika o silovanju kao ratnom oružju, postojeće procjene otkrivaju višestoljetni trend nasilja širom svijeta. Procjenjuje se da je u Nanjingu 1937. godine seksualno zlostavljano 80.000 žena i djevojčica, a više od pola miliona ih je silovano u Ruandi 1990-ih. U novije vrijeme vjeruje se da je ISIL u seksualnom ropstvu zatočio preko 7.000 jezidijskih žena. Gotovo polovina njih još je uvijek u zarobljeništvu, prema podacima organizacije „We Are Not Weapons of War”.

Nobelovac Denis Mukwege, kongoanski ginekolog koji je liječio desetine hiljada preživjelih žrtava silovanja i čija fondacija finansira mrežu „Sema“, kaže da se ne čini dovoljno da se spriječi korištenje silovanja kao ratnog oružja – uprkos međunarodnom pritisku da se poduzmu mjere.

„Od jezidijskih žena na Bliskom Istoku do onih u centrima za azil u Evropi, preživjele žene ne dobijaju brigu i podršku koja im je potrebna i koju zaslužuju. Sad je vrijeme da ih saslušamo i postupimo u skladu s tim. Da bismo to postigli, moramo stati uz žrtve kako bismo pojačali njihov glas dijeljenjem iskustava koje su proživjele“, kaže Mukwege.

„Iako je Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo rezoluciju 2467 koja žrtve stavlja u centralnu poziciju u borbi protiv silovanja tokom rata i usmjerena je na jačanje pravde i odgovornosti, vlade još uvijek ne djeluju,“ ističe Mukwege. „Sve dok postoje nove žrtve, to nije dovoljno. Moramo poduzeti mnogo značajnije mjere, trebamo dokinuti nekažnjavanje, moramo iskorijeniti nasilje i to trebamo učiniti sada.“

Kako bi obilježile Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobu, neke od članica „Seme“ govorile su o vlastitom iskustvu preživljavanja seksualnog nasilja i svojim nadama za budućnost.

Carmen Zape Paja, Kolumbija

Carmen Zape Paja iz kolumbijske autohtone zajednice Nasa silovali su naoružani gerilci iz Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije. Silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja redovno su korišteni za uspostavljanje kontrole nad zajednicama i zastrašivanje, prema Kolumbijskom nacionalnom centru za historijsko sjećanje, koji procjenjuje da je 16.000 ljudi postalo žrtva seksualnog nasilja desničarskih paravojnih grupa, snaga sigurnosti i marksističkih gerilaca tokom 52-godišnjeg sukoba. Počinitelji su uglavnom prolazili nekažnjeno, sve do augusta 2018. kad je 2.000 žena iznijelo svoje slučajeve pred mirovnim sudom, uprkos  strahu od osvete.

Danas Carmen radi s autohtonim zajednicama i osobama s invaliditetom te koristi obrazovne programe i tradicionalne alate za borbu protiv seksualnog nasilja. Ona je 2016. godine osvojila nacionalnu nagradu za svoj rad na promociji prava domorodačkih naroda.

„Autohtono stanovništvo širom Kolumbije bilo je na meti kako bi se uspostavila kontrola nad njima“, kaže Carmen. „Seksualno nasilje nad domorodačkim ženama ilustrira snagu nasilja kao ratnog oružja i sredstva zastrašivanja u oružanim sukobima i povećava rasizam i stigmatizaciju autohtonog stanovništva.“

Desanges, Demokratska Republika Kongo

Desanges je preživjela seksualno nasilje tokom sukoba u Demokratskoj Republici Kongo, zemlji koju je UN jednom opisao kao „svjetsku prijestolnicu silovanja“. “Uprkos mirovnim pregovorima, sukobi u zemlji su se  nastavljali od 1994., a broj žrtava seksualnog nasilja nije se smanjivao”, kaže Mukwege. „Masovna silovanja, kao i nekažnjavanje počinitelja, uz toksični maskulinitet pojačan godinama rata, omogućavaju da se nasilje nastavi – bilo da ga izvršavaju civili, milicije ili državni službenici.“

Međunarodni zdravstveni radnici na terenu tvrde da sukobe neizbježno prati sistematsko silovanje: „U selima, na kontrolnim punktovima na cestama, gdje god“, rekao je jedan od radnika.

Desanges je sada aktivna članica pokreta DRC Survivors, a nedavno je glumila u filmu koji prikazuje borbu za pravdu kongoanskih žrtava silovanja.

Nakon učešća na forumu o seksualnom nasilju pod pokroviteljstvom velike vojvotkinje Luksemburga Desanges je napisala pjesmu o svojim željama za budućnost: „Sanjam, jednog dana bit ću velika vojvotkinja Konga, da se mogu boriti protiv nekažnjivost koja danas vlada u mojoj zemlji.“

Iryna Dovgan, Ukrajina

U augustu 2014. u Ukrajini su proruske vojne snage uhapsile Irynu Dovgan, mučile je i javno ponižavale. Proruski separatisti vezali su je za uličnu svjetiljku, na vratu joj je bio znak na kojem je pisalo „ubica djece“, udarali su je i pljuvali. Njena fotografija je na kraju izazvala reakciju javnosti i njeno puštanje, ali počinitelji nisu kažnjeni.

Iryna danas živi u Kijevu, gdje organizira i prenosi pomoć vojnim i civilnim zarobljenicima na trenutno okupiranim teritorijima. Također je uključena u zagovaračke i obrazovne aktivnosti, govori na međunarodnim forumima i konferencijama o kršenju ljudskih prava.

„U mom slučaju, imena počinitelja su poznata, na fotografijama su njihova lica”, rekla je Iryna. “Međutim, oni su se mirno vratili u Rusiju i nisu u opasnosti.”

Ekhlas Bajoo, Irak

Ekhlas Bajoo imala je 14 godina kad je gledala kako joj ISIL-ovi pobunjenici ubijaju oca. Potom je oteta iz svog jezidijskog sela u Iraku i prisiljena na seksualno ropstvo tokom šest mjeseci, dok nije uspješno pobjegla u četvrtom pokušaju.

Ekhlas je na kraju kao izbjeglica našla dom u Njemačkoj i sada uspješno zagovara prava preživjelih i progonjenih manjina. Njena je apelacija  prihvaćena u američkom kongresu i britanskom parlamentu i donesene su jednoglasne rezolucije kojima je ISIL proglašen počiniteljem genocida nad Jezidima, kršćanima i drugim manjinama. Ona je i prva polaznica programa Tech over trauma, online alata za mentorstvo i savjetovanje koji pruža podršku preživjelima nakon teških traumatičnih iskustava, a studira kako bi ostvarila svoj san da postane odvjetnica.

„Nisam došla ovdje da razgovaram o svojim mukama“, kaže Ekhlas. “Došla sam razgovarati o nadi.”

 

Grace Acan, Uganda

Grace Acan oteli su 1996. pripadnici Gospodnje vojske otpora, u noćnim satima iz njenog školskog internata u Abokeu, u Ugandi. Pobunjenici su je držali u zarobljeništvu osam godina, prisilili je da se uda za jednog od vojnika i rodi njegovo dvoje djece. Jednog dana, kad je pobunjenički logor napadnut, ona se odvojila od ostalih s jednim od svoje djece i odlučila pobjeći. Kasnije je uspjela pronaći svoju porodicu i upisala je fakultet kako bi postala “nezavisna žena”.

Danas je spisateljica i aktivistica. Kroz organizaciju za žene i djecu pogođene ratom koju je osnovala Grace pomaže da se osigura finansijska budućnost djece rođene iz prisilnih brakova povezujući ih s porodicama njihovih očeva.

„Otmica i seksualno zlostavljanje mladih djevojaka i žena u ratnim vremenima ima dugotrajne negativne posljedice“, kaže Grace. „Dosta! Udružimo da obnovimo njihove živote već sada.“

Oumou Barry, Gvineja

Oumou Barry je 2009. godine preživjela masovno silovanje na fudbalskom stadionu u Conakryju u Gvineji, gdje su se okupile desetine hiljada demonstranata koji su zahtijevali kraj vojne diktature. Istraga UN-a o incidentu zaključila je da je vladina akcija protiv demonstranata bila unaprijed isplanirana, jer su vojnici koristili prave metke i „ciljali dijelove tijela u kojima se nalaze vitalni organi“, a „žene su silovane predmetima, uključujući bajonete, štapove, komade metala i palice”.

Danas je 61-godišnja Oumou članica organizacije Sema, kao i lokalne organizacije koja okuplja žrtve, roditelje i prijatelje stradalih 28. septembra 2009.

“Borimo se protiv nekažnjavanja zločinaca mirnim šetnjama i zagovaranjem kod vlasti, političkih partija, civilnog društva i vodećih ljudi nacionalnog i međunarodnog javnog mnjenja kako bi saslušali naše zahtjeve”, kaže Oumou.
„Želim da mi, preživjele žrtve, imamo pristup odštetama i zaštiti, te medicinskoj, psihološkoj, moralnoj i finansijskoj podršci koja će nam omogućiti bolji život. Od 2009. godine od posljedica nasilja umrlo je već sedam žena. Neophodno je hitno djelovati.”

Mildred Mapingure, Zimbabve

Mildred Mapingure preživjela je grupno silovanje tokom krvavih događaja nakon izbora u Zimbabveu 2005. Nakon što je zatrudnjela, uspješno je tužila vladu jer joj nije dopušteno da prekine trudnoću.

Ova 38-godišnja majka dvoje djece danas radi kao voditeljica zagovaračkih aktivnosti u organizaciji „We Are Not Weapons of War” gdje je također uključena u program „Foster a Survivor“.

“Počinioci seksualnog nasilja moraju biti izvedeni pred lice pravde, ali kako to učiniti kad su silovatelji na vlasti?” pita se Mildred.

 

Izvor: Guardian

Prevela i prilagodila: Elmina Mušinović

O bosanskoj perspektivi problema seksualnog nasilja u ratu razgovarali smo s predstavnicama Udruženja žrtava rata Foča 92-95: