Šta djecu čini brižnom?

U svijetu u kojem su nasilje i okrutnost postali sveprisutni i gotovo prihvatljivi, mnogi roditelji se pitaju šta mogu uraditi da podstaknu svoju djecu da postanu pažljivija i nježnija, te da kod njih razviju osjećaj brige i saosjećanja za druge. Odgajanje djece koja su pažljiva nije samo po sebi rješenje za nasilje, ali je razumna zabrinutost roditelja da bi izloženost nasilju u velikoj mjeri – bilo na televiziji ili na samim ulicama – mogla učiniti da djeca postanu okrutna i bezosjećajna.

Roditelji, naravno, ne mogu u potpunosti kontrolisati sve faktore koji utječu na živote njihove djece. Činjenica je da djeca dosta vremena provode u “stvarnom svijetu” koji često zna biti grub, nepažljiv ili jednostavno nesretan. A djeca imaju vlastite ličnosti i karakteristike koje roditelji ne mogu izmijeniti ili kontrolisati. Međutim, postoje određene stvari koje roditelji mogu uraditi da bi podstakli svoju djecu da budu brižna, pravedna i odgovorna.

Ljudi ponekad misle da djeca ne vide istinski svijet koji ih okružuje – kao i druge ljude – na način na koji ih vide odrasle osobe, te da oni svijet vide samo iz svojih očiju i na svoj poseban način. Međutim, da li je to istina?
Stručnjaci su ranije smatrali da se osjećaj istinske brige za druge javlja tek kako osoba odrasta. Međutim, aktuelna istraživanja ukazuju na to da su djeca u stanju da pokažu znakove empatije i brige od veoma rane dobi. Ona reaguju sa zabrinutošću kad nekoga vide nesretnog, želeći da pomognu i riješe problem.

Druga studija otkrila je da tinejdžeri koji učestvuju u programima pomoći drugima imaju veoma pozitivno viđenje svog života, te iskazuju visok nivo nade kada je u pitanju njihova budućnost.

Najvažnija stvar koju vi kao roditelji možete uraditi jeste da pokažete svojoj djeci koliko vam je stalo da se ona ponašaju s pažnjom i odgovornošću. Kad vidite da vaše dijete radi nešto što smatrate bezosjećajnim ili okrutnim, trebate mu/joj odmah reći da ne želite da se tako ponaša. Svom djetetu se obratite odlučno i iskreno i fokusirajte se na samo djelo, a ne na dijete – naprimjer, recite: “To što si uradio/uradila nije lijepo” radije nego: “Ti nisi baš dobar/dobra”.

Ovakvu emocionalnu reakciju trebate propratiti informacijama – nekom vrstom objašnjenja zašto se ne slažete s takvim ponašanjem, naprimjer: “Pogledaj, dječak sada plače. On plače jer si mu uzeo/uzela igračku. A to nije baš lijepo!”, ili “Mačku boli kad to radiš; zato te ogrebala. To nije uredu i ne želim da to više radiš!” Veoma je važno da pokažete svom djetetu koliko vam je bitno njegovo ponašanje prema drugima. Ako djeca uvide da imate istinsku emocionalnu posvećenost prema nečemu, vjerovatnije je da će i njima samima to postati važno.

Budite otvoreni, iskreni i jasni kad svojoj djeci objašnjavate kakve oblike ponašanja volite, a kakve ne. Neka vaši komentari budu kratki i konkretni – cilj je da svoju djecu podučite, a ne da uzrokujete da se osjećaju krivom.

Prema jednoj studiji, postoje dva tipa roditeljskog modeliranja uzora koja mogu pomoći da se djeca nauče da budu brižna: dobrota prema drugima i dobrota prema djetetu.

Drugim riječima, naša djela snažnija su od naših riječi.

Ako ste i vi sami pažljivi i saosjećajni, veće su šanse da će i vaše dijete biti takvo. Djeca posmatraju svoje roditelje, kao i druge odrasle osobe, te od njih preuzimaju obrasce ponašanja.

Imajte na umu da ako kažete jednu stvar, ali uradite drugu, vaša djeca će mnogo više pažnje obratiti na ono što ste uradili. Stara izreka “Radi kao što govorim, a ne kao što radim” jednostavno ne djeluje, pogotovo kad je u pitanju podučavanje brižnosti.

Potrudite se da okružite svoje dijete i drugim ljudima koji su saosjećajni i pažljivi, tako da imaju nekoliko osoba na koje se mogu ugledati.

Ako se prema svojoj djeci odnosite poštujući njihovo dostojanstvo, te pokazujete zanimanje i brigu za njihove uspjehe, pomažete im da shvate da se prema svim živim bićima treba odnositi s dostojanstvom i pažnjom.

Roditelji se, razumljivo je, brinu da njihove napore u ovom pravcu mogu potkopati vanjski utjecaji poput dječijih prijatelja, svakodnevnog nasilja u zajednici, televizijskih programa i filmova, ili kulture koja veliča “heroje” koji su sebični.

Evo šta možete uraditi da se izborite protiv takvih negativnih utjecaja:

• Dajte djeci da čitaju knjige koje promoviraju saosjećajno ponašanje. Imajte na umu, međutim, da djeca – a pogotovo tinejdžeri – ne vole likove koji su savršeno i izvještačeno “dobri”, stoga potražite knjige koje govore o svakodnevnim likovima koji dobro postupaju prema drugima.
• Studija američkog Instituta za mentalno zdravlje (National Institute of Mental Health) otkrila je da su djeca sklona imitiranju ponašanja koje vide na televiziji. Iz tog razloga potrebno je da ograničite gledanje nasilnih programa, te da radije gledate programe koji promoviraju pozitivne ideje.
• Otkrijte kakve filmove vaše dijete želi pogledati. Da li su pretjerano nasilni? Da li veličaju kriminalce ili osobe koje napreduju na račun drugih? Da li veličaju nasilje prema ljudima ili životinjama? Vi ne možete zaštititi djecu od svega, ali zato malo razgovora s njima može itekako koristiti. Upitajte ih šta oni misle o onome što su gledali i porazgovarajte o drugim mogućim izborima koje su likovi mogli napraviti.
• Podučite svoju djecu o poznatim altruistima. Lokalni muzeji, kao i televizijski dokumentarni programi i knjige predstavljaju jeftin način da to ostvarite. Razgovarajte sa svojom djecom i otkrijte kome se dive i zašto.

Osim toga, možete pronaći organiziran način da se vaše dijete uključi u zajednicu. Uputite ih na mjesta gdje mogu volontirati i ohrabrite ih da učestvuju. Mnoge volonterske organizacije i vjerske zajednice imaju specijalne programe za omladinu, pa čak i za djecu.

Neki roditelji čija djeca su u svakodnevnom životu već izložena teškoj stvarnosti mogu se zapitati da li je uopće dobra ideja da ih izlažu dodatnoj patnji i nevolji drugih. Drugi roditelji mogu brinuti da bi izlaganje djece težoj strani života koju oni prije nisu vidjeli moglo djecu traumatizirati.

Ovo su razumljive brige roditelja, a i stručnjaci potvrđuju da postoje slučajevi kad dijete može postati isuviše osjetljivo na patnje drugih. To se posebno odnosi na djecu koja su već sama po sebi emocionalno krhka. Nije svaki vid davanja koristan za onoga koji daje; ako dijete počne kontinuirano stavljati potrebe drugih ispred svojih, to bi mogao biti znak da to dijete daje previše od sebe. 

Ono što podstiče dijete da odraste u čovjeka koji će biti pažljiv prema drugima je upravo briga koju i samo dijete dobiva. Posvećenost i pažnja sami po sebi predstavljaju izvrstan uzor za dijete. Stručnjaci ističu da kad djeca osjećaju da imaju sigurno okruženje u svojoj kući, ona tada radije izlaze u svijet i obraćaju pažnju na druge. Tek onda kad dijete osjeti da mu nedostaje ljubavi i pažnje, ono se počne pretjerano fokusirati na sebe i vlastite potrebe.