Neformalno obrazovanje kao snaga društva
U današnjem društvu, gdje se tržište rada brzo mijenja, a obrazovni sistemi često ne uspijevaju u potpunosti pratiti te promjene, neformalno obrazovanje postaje ključni faktor za razvoj pojedinaca i zajednice. Naida Kokić, izvršna direktorica Fondacije “Izvor nade” u Sarajevu, kroz primjere iz prakse, objašnjava kako neformalno obrazovanje nudi konkretne, tržištu potrebne vještine, ali i doprinosi razvoju društvenih i emocionalnih kompetencija. U vremenu kada su brzina i prilagodljivost ključne, ovaj oblik obrazovanja pruža učinkovitu platformu za cjeloživotno učenje i izgradnju društva spremnog za izazove budućnosti.

Pojam neformalno obrazovanje javlja se sve češće u radovima koji se bave obrazovanjem, ali i kao određeni vid obrazovanja sa svojim karakteristikama i rezultatima. Molim vas da nam približite termin neformalno obrazovanje.
Suština neformalnog obrazovanja jeste prilagodljivost i fokus na potrebe konkretne populacije: polaznik nije tek pasivni slušatelj, nego učestvuje u nastanku samog znanja kroz lično iskustvo, diskusiju i timski rad. Danas, kada se tržište rada konstantno mijenja, ovakav vid obrazovanja omogućava sticanje savremenih, realno traženih vještina, što je jednako važno i za profesionalni uspjeh i za lični razvoj.
Evidentna je rastuća potreba društva za neformalnim obrazovanjem. Na koji način oblikovati društvo koje razumije značaj neformalnog obrazovanja?
Veliku ulogu igra i privreda: poslodavci koji uvažavaju certifikate i vještine stečene izvan klasičnog obrazovnog sistema daju snažan impuls svim kandidatima da se uključe u razne neformalne edukacije. Ključna je, dakle, otvorenost – i institucija i kompanija – da prihvate činjenicu da znanje nije nužno ograničeno na okvire propisane nastavnim planom. Kada je i šira javnost svjesna vrijednosti praktičnih znanja, komunikacijskih vještina i drugih kompetencija koje se razvijaju u neformalnom okruženju, onda se stvara živo, inkluzivno društvo, spremno na kontinuirani napredak.
Posebno je djelotvorno pokazati pozitivan primjer: ako jedna osoba pokrene vlastiti posao zahvaljujući vještinama stečenim, recimo, u programu socijalnog mentorstva ili kroz edukativne radionice, to snažno inspiriše i druge. Tako zajednica počinje uviđati konkretnu korist od neformalnog obrazovanja, a mladi i odrasli bivaju ohrabreni da se edukuju i razvijaju kroz različite prilike izvan formalnog sistema.
Da li, prema vašem mišljenju, postoji neusklađenost vještina koje osobe stiču tokom obrazovanja i vještina koje se traže na tržištu i koje poteškoće proizilaze iz toga?
Kao direktna posljedica ove praznine, mnogi poslodavci primorani su uložiti dosta vremena i sredstava da uvedu nove uposlenike u posao. S druge strane, mladi se osjećaju kao da “kasne” ili nisu dovoljno pripremljeni. Tu na scenu stupa neformalno obrazovanje, nudeći konkretnije, brže i savremenije metode podučavanja. Kroz prakse i različite mentorski vođene programe u vidimo kako ljudi relativno brzo savladaju upravo one vještine koje poslodavci često ističu kao ključne. Kada se te vještine učvrste, pojedinac postaje konkurentniji na tržištu rada, a privreda dobija motivisanog i kompetentnog radnika.
Ponekad se javljaju konstatacije da je neformalno obrazovanje neorganizirano. Slažete li se sa ovim i kako možemo pobliže pojasniti put pripreme i realizacije jednog programa neformalnog obrazovanja?
U završnici svakog programa vršimo evaluaciju postignutih rezultata, pa zatim unaprjeđujemo model za naredne generacije polaznika. Dakle, svaka faza je jasno definisana, a istovremeno ostavlja prostor za prilagodbu specifičnim potrebama pojedinaca ili grupa. To je upravo suprotno od stereotipa o “neorganiziranosti”. Fleksibilnost, ali unutar dobro postavljenog okvira, čini da se neformalno obrazovanje u praksi pokazuje i brzim i djelotvornim.
Kroz rad sa mladima i osobama koje završavaju programe neformalnog obrazovanja, stekli ste iskustvo i uvid u obrazovne rezultate neformalnog učenja. Možete li reći, kakve rezultate postižu polaznici ovakvih programa, na koji način postižu rezultate i da li neformalno obrazovanje razvija društvene i emocionalne vještine?
Također, vidimo kako se razvijaju društvene i emocionalne vještine – mladi uče raditi u timu, dijeliti znanje i podršku i graditi odnose zasnovane na povjerenju. Kroz peer-programe (vršnjačko mentorstvo) studenti koji su ranije prošli sličnu edukaciju kasnije postaju mentori drugima. Takav krug uzajamne podrške ne samo da poboljšava rezultate, nego i potiče solidarnost i empatiju, što se pozitivno odražava na cjelokupnu zajednicu.
Možemo li reći da neformalno obrazovanje postaje standard u svijetu i kakvo mjesto zauzima neformalno obrazovanje u Bosni i Hercegovini?
U Bosni i Hercegovini situacija je po tom pitanju još uvijek u razvoju, ali sve je vidljiviji rast interesa za kratkim, specijaliziranim edukacijama i radionicama koje nude brze i konkretne vještine. Mladi se sve češće usmjeravaju na obuke koje direktno odgovaraju zahtjevima tržišta rada, upravo zato što ih tu dočekuje fleksibilnost i kvalitetna podrška mentora ili praktičara iz određenih struka. Iako zakonski okviri i sistemske prepoznatljivosti tih programa nisu u potpunosti uređeni, realnost je da neformalno obrazovanje postaje značajna podrška razvoju pojedinaca i ekonomije, posebno u kontekstu visoke nezaposlenosti i potrebe za brzim prilagođavanjem globalnim trendovima.
Na kraju ovog intervjua, možete li nam dati zaključak koji bi bio osnova za dalje razmišljanje i aktivno djelovanje u oblasti neformalnog obrazovanja.
Bosna i Hercegovina, iako tek gradi institucionalno priznanje neformalnog učenja, već sada bilježi pozitivne primjere gdje su se pojedinci, zahvaljujući neformalnim programima, značajno brže zaposlili ili ostvarili ličnu i profesionalnu preobrazbu. Ovo je put koji treba nastaviti: udružiti nastojanja formalnih institucija, organizacija civilnog društva i poslodavaca kako bi se osigurala kultura cjeloživotnog učenja u kojoj se cijeni svako autentično znanje i iskustvo.
Smatram da bismo se svi – od roditelja i nastavnika do menadžera i zakonodavaca – trebali aktivnije zalagati za integraciju i sistemsko vrednovanje neformalno stečenih vještina. Time bismo stvorili društvo u kojem svaki pojedinac može iskoristiti vlastiti potencijal, a zajednica postati otvorenija i spremnija za inovacije. Upravo u tom duhu, potrebno je i dalje ulagati u edukacijske i mentorske programe koji osnažuju mlade i ukazuju na to da se stvarno, primjenjivo znanje najčešće rađa izvan okvira klasične učionice.
O sagovornici: Naida Kokić, izvršna direktorica Fondacije “Izvor nade” u Sarajevu, aktivno je angažirana u neprofitnom sektoru već više od 15 godina. Magistrica je arapskog i turskog jezika, a trenutno pohađa MBA program na Internationalnom Burch Univerzitetu. Pod njenim vodstvom Fondacija je ostvarila značajan rast projekata i uspostavila čvrste veze s lokalnim i međunarodnim partnerima. Iskustvo i ekspertizu u osnaživanju mladih, posebno iz marginaliziranih grupa, obogaćuje strateškim pristupom i dugogodišnjim radom na razvoju programa neformalnog obrazovanja, mentorstva i volontiranja. Njen rad obuhvata i razvoj partnerskih odnosa s vladinim institucijama, privatnim sektorom te raznim međunarodnim organizacijama.