svaki dan, osim subote, 11.30-21.00
E-mail: info@nahla.ba
+387 33 710 650
Napunite baterije svojih srca!
Želite li vidjeti nekoga u kosmičkom i egzistencijalnom stanju panike? Pogledajte u ljude kad svjetlo za bateriju na njihovim mobitelima pocrveni.
Izvor: onbeing.org Prevela i prilagodila: Emina Lakić
To nije samo pogled na uređaj, stvar kojoj ponestaje energije. To je uspaničeni pogled ljudskog bića zabrinutog zbog prelaska u područje nepostojanja.
“O, moj Bože… nema poruke? Nema Facebooka? Ko će znati da sam živ/a?
Proveo sam dosta vremena s mladim ljudima u dobi oko 18-25 godina u učionicama, kafićima, knjižarama i bibliotekama. Veliki dio našeg vremena provodimo u univerzitetskim prostorima, od kojih neki imaju prekrasne, visoke prozore s veličanstvenim pogledima. Ako pažljivije pogedate ove mlade ljude, kao što sam i ja to uradio, vidjet ćete kako kada uđu u prostoriju prvo je skeniraju.
Ne, oni ne traže najbolji pogled. Ne traže najudobnije stolice. Oni traže mjesto na kojem se mogu uključiti u struju, napuniti. Uvijek i iznova, oni biraju mjesto na kojem mogu napuniti svoje uređaje, umjesto punjenja vlastite duše.
Eto dokle smo dogurali kao ljudska vrsta. Mi žudimo i čeznemo za intimnošću, a ipak brkamo intimnost s tehnološkom povezanošću. Imamo sve više načina da ostanemo u kontaktu, a ipak se čini da imamo sve manje i manje smislenih stvari za reći jedni drugima. Mi smo usamljeni, duboko usamljeni. Mnogi od nas čeznu i žude za društvom i intimnošću, a sve vrijeme je tražimo na pogrešnim mjestima.
S jedne strane, tu su besmislice poput „50 nijansi sive“ i porno industrija vrijedna 97 milijardi dolara koje isisavaju toliko mnogo intimnosti iz seksualnosti i senzualnosti. Imamo i previše naših muškaraca koji su opsjednuti iskarikiranim seksualnim zadovoljstvima. Mi plaćamo cijenu za tu opsesiju: taj ponižavajući stav koji posmatra žene kao objekte koji se posjeduju umjesto kao na autonomna ljudska bića. Druga cijena i žrtva koju plaćaju i žene i muškarci je intimnost, mogućnost uspostavljanja pravih odnosa i veza baziranih na osjetljivosti i ranjivosti, komunikaciji, povjerenju i iskrenosti.
S druge strane, imamo uređaje koji izgleda kao da su uvijek tu negdje oko nas. Imamo Facebook, Twitter, Skype, Snapchat, WhatsApp i stotine drugih načina da ostanemo povezani. Sve dok naši telefoni ispuštaju tonove i zvone, osjećamo se sigurnima da se nekome, negdje „sviđamo“ (da nas „lajka“). Mi želimo da se “sviđamo”, imamo potrebu da budemo voljeni, ali svi mi previše često ne želimo i nismo voljni rizikovati ranjivost i osjećajnost koji su potrebni da se izgrade stvarni, smisleni intimni odnosi i veze.
Prema jednom istraživanju trećina Amerikanaca bi radije izabrala svoje električne uređaje nego intimnost sa svojim partnerom/partnericom. Šta nije uredu s nama?
Nekada smo gledali filmove poput Matrixa i Čudovišta iz ormara koji pokazuju kako mašine isisavaju energiju iz ljudi kao metaforu naše anksioznosti od tehnologije. To nije više samo metafora.
Ljudi u mnogim tradicionalnim kulturama nekada su odbijali da se fotografišu, vjerujući da svaka fotografija uzima nešto od njihove duše. Znali smo im se smijati i ismijavati te “naivne blesane”. Ja se više ne smijem. Izgleda da smo izgubili nešto od naših duša predajući ih tim… tim stvarima.
Mi nastavljamo pričati da su ovi uređaji zapravo neutralni i da je stvar samo u tome kako ih koristimo. Sve sam manje i manje siguran u to. Da, trebamo ih mudro koristiti, ali nekako buljenje u ekran (kao što i ja radim pišući ove riječi, i kao što vi radite čitajući ih) ne daje nam isti osjećaj, istu hranjivost kao kad jedni druge gledamo u oči.
Oči u oči,
srce u srce,
lagani dodir ruke,
tu je suptilna razmjena energije koja nas hrani.
Žudimo i čeznemo za intimnošću.
Naše duše trebaju intimnost.
Upravo ona hrani naša srca.
Volio bih da smo toliko mudri da dajemo toliko pažnje našim srcima i dušama, kao što dajemo našim uređajima. Volio bih da poznajemo dovoljno dobro sami sebe, vlastita srca i vlastite duše da uđemo u istu vrstu kosmičke i egzistencijalne panike kad mi sami ostajemo bez energije. Volio bih da poznajemo sami sebe dovoljno dobro da znamo kako održavati vlastita srca i duše.
Za neke od nas, to je kroz molitvu.
Za neke, kroz uranjanje sebe u prirodu.
Za neke, kroz muziku.
Za neke, kroz nježan dodir voljene osobe.
Mnogi od nas hodaju okolo s ispražnjenom “baterijom” svog srca. Bilo bi dobro kad bismo bili ljubazni jedni prema drugima i svojim vlastitim srcima, kao što smo prema tim uređajima koje smo tako brzo spremni napuniti.
iPhone duhovnost? Ne baš. Ono što nam je potrebno je manje iPhone duhovnosti, a više punjenja srca i duša.
Ostavimo posljednju riječ mudracu intimnosti, Rumiju:
Tu je neki poljubac koji želimo
cijelim našim životima,
dodir duha na tijelo.
Morska voda moli biser
da razbije svoj oklop.
I ljiljan, kako strastveno
treba neku divlju dragu!
Noću, otvorim prozor
i pitam mjesec da dođe
i pritisne svoje lice na moje
Diše u mene.
Zatvorite vrata jezika
i otvorite prozor ljubavi.
Mjesec neće koristiti vrata,
samo prozor.
