Moć mlijeka

Zulfino čelo je prekriveno crvenim flekama, tanke ručice mlohavo vise niz tijelo, oči su ispupčene. Dijete je s osam mjeseci teško tek 4,5 kg. Tipični slučaj neuhranjenosti. Nakon rođenja, babice u bolnici su Zulfu hranile hranom u prahu. Pri otpustu, njena majka je dobila još jedno pakovanje kao poklon i od tada je s mukom skupljala novac za hranu u prahu. Zulfin otac radi kao šivač, veliki dio njegove plate su morali davati za dječiju ishranu. Nekada su roditelji hranu morali više razvodniti nego što je stajalo na pakovanju. Majka je pokušala  dojiti Zulfu, ali nije imala mlijeka. Dijete je sve češće bolovalo od proljeva, povraćanja, oboljenja disajnih puteva. Roditelji su računali s najgorim ishodom dok jedna komšinica nije preporučila da ode u islamsku bolnicu Leyan Kesehatan Cuma-Cuma i potraži doktoricu Asti, ona ima iskustva s takvim stvarima.

Asti Pramborini je odlučila Zulfinu majku tri sedmice zadržati u bolnici i liječiti njene mliječne žlijezde, dok nije bila u stanju da daje mlijeko – da doji. Od tada se popravilo i Zulfino zdravstveno stanje, proljev je nestao, dijete se udebljalo. “U brojnim slučajevima se ne zna pravi uzrok neuhranjenosti, ali ovdje je stvar jasna: djevojčica je žrtva ishrane flašom,” kaže doktorica.

UNICEF kaže da u Indoneziji svake godine umre 30.000 djece jer u prvih šest mjeseci budu hranjena hranom u prahu. Oko 45% indonežanskih porodica nema pristupa čistoj i pitkoj vodi. Dječija hrana pomiješana s nečistom vodom daje potencijalni smrtonosni koktel. Lista oboljenja je duga: neuhranjenost, proljev, oboljenja disajnih puteva, alergije, anemija. Svjetska zdravstvena organizacija WHO preporučuje da majke prvih šest mjeseci djecu isključivo doje i da nastave s dojenjem do druge godine s postepenim dodavanjem čvrste hrane.

U Indoneziji, kao i u mnogim drugim zemljama svijeta, ovo je puka teorija. Samo 32% novorođenčadi u prvih šest mjeseci dobija isključivo majčino mlijeko. Tendencija je opadajuća. Prema podacima UNICEF-a postotak beba ispod dva mjeseca koje doje je između 2002. i 2007. godine pao sa 64 na 48,3%. Istovremeno je narastao postotak djece koja dobijaju hranu u prahu.

Šta je uzrok ovome? Jedan od uzroka, prema UNICEF-u ,je “agresivni marketing proizvođača hrane u prahu.”

Doktor Asti je žena s hidžabom, karminom i strpljivim glasom. Ona kaže: “Ovakve slučajeve viđam svakodnevno. I mnoga djeca ne prežive. Iz iskustva mogu reći da hrana iz flaše može ubiti djecu.“ Već 30 godina ona vodi borbu protiv dezinformacija. Radi u različitim bolnicama i svugdje gdje po prvi put dođe hodnici su puni reklama. Novorođenčad se daju u tzv. “baby rooms” gdje im se daje hrana u prahu – uvijek od proizvođača s kojim bolnica ‘”sarađuje”– čitaj koji plaća babice i ljekare. I ne prođe dan u kojem se Asti Pramborini ne susreće sa ženama koje kažu: “Na TV reklamama kažu da dječja hrana moje dijete čini zdravim, otpornim i inteligentnim.” “Babica mi je rekla da  moje mlijeko nije dovoljno da zasiti moju bebu.”

Tada Asti uzme kesicu iz koje izvadi jedan kliker, njen materijal za pojašnjavanje u ovakvim slučajevima. Kliker uzme između palca i kažiprsta: ovo je veličina dječijeg želuca nakon rođenja – i  žele vam reći da ga vaše mlijeko nije u stanju ispuniti?” Jedan malo veći kliker: želudac nakon tri dana. Loptica za stoni tenis: nakon jedne sedmice.
“Naravno da hrana u prahu ima smisla”, kaže Asti Pramborini, “kod medicinski iznimnih slučajeva, kao preranog poroda. Ali ni u kojem slučaju kao masovni proizvod.”

Jedan Carrefour supermarket u Džakarti. Dva prolaza s velikim regalima su ispunjena šarenom ponudom dječije hrane: na pakovanjima se smješkaju salesgirls američkih i evropskih proizvođača: Nestlé, Frisian Flag, Numico, Wyeth, Abbott. “Nourish your beloved baby – Hranite svoje voljeno dijete” – stoji na pakovanju predviđenom za bebe od 0-6 mjeseci. “Hranite svoje dijete u fazi odbijanja od dojenja” na pakovanju od 6-12 mjeseci. Jedan proizvod za bebe od 0-12 mjeseci obećava da je “Infant formula for brain and body development – Formula za dojenčad za razvoj mozga i tijela”. Na pakovanju stoje slova “IQ”. Proizvod koji preporučuju nakon toga poručuje: “Postignite napredak u školi”. U međuvremenu se može kupiti hrana u prahu za buduće majke, za majke dojilje, za žene koje nose hidžab – s dodatkom vitamina D, koji treba da nadomjesti navodni nedostatak sunčevih zraka.

Indonezijski magazini su dobro popunjeni reklamama za dječjiu hranu, pored glavnih ulica u Džakarti stoje džambo plakati, u bolničkim odjeljenjima za novorođenčad na zidovima stoje simboli poznatih proizvođača, kao i na karticama za pacijente i na zaglavlju dječijih krevetića.

Ali stvari koje se odvijaju u tajnosti su još efikasnije. U restoranu u jednom od brojnih trgovačkih centara Džakarte sjedi Ibu Magdalena i rekapitulira svoju dvadesetogodišnju karijeru. Bila je na mnogim čarobnim plažama Azije, na Tajlandu, na Baliju. Bila je i u Japanu – iako babice u Indoneziji ne zarađuju mnogo. Kako je to uspjela?

Godinama je ispunjavala norme koje su joj zadali proizvođači hrane za djecu, kaže nam. Za mjesečno dvadeset prodatih paketa proizvođač je nagrađivao kursom iz stručnog usavršavanja i četverodnevnim boravkom na plaži. U jednom slučaju su četiri aviona puna babica na poziv firme Numico otišla na Bali. Babice koje bi bile posebno marljive, o trošku firme bi mogle obaviti hadž. Ponekad bi dobijale i novac u gotovini, klima uređaje ili frižidere. Nekoliko stotina novorođenčadi je Ibu Magdalena hranila hranom u prahu. “Stidim se toga”, kaže ona,  “ali to sam radila iz neznanja.”

Stidljivu kritiku na račun hrane u prahu je javnost ugledala tek 1975. godine kad je u snimljen film “Bottle babies” njemačkog režisera Petera Kriega, iako Nestlé tu hranu proizvodi od 1867. godine. Početna scena filma pokazuje jednu kenijsku majku koja u bolnicu nosi uplakano dijete. Glas ljekara nabraja simptome: proljev, povraćanje, treperenje srca, neredovno disanje. Zdravlje djeteta je ozbiljno narušeno jer je majka umjesto da ga doji, poslušala sveprisutne reklame za hranu u prahu. Onda film pokazuje agresivne metode marketinga proizvođača: besplatna pakovanja u bolnicama, poklone ljekarima i babicama, radio džingl sa sloganom: “White man’s powder that will make your baby grow and glow” (Prah bijelog čovjeka koji će učiniti da vaše dijete raste i sija).

Zbog ove i sličnih kampanja industrijske zemlje su početkom 1980-ih godina bojkotovale Nestlé. 1981. Svjetska zdravstvena organizacija WHO je donijela međunarodni kodeks koji  zabranjuje marketing i reklamne aktivnosti za “proizvode koju zamjenjuju majčino mlijeko”: zabranu reklame u javnosti, zabranu zloupotrebe bolnica i bolničkog osoblja u reklamne svrhe, zabranu lažnih podataka na pakovanjima.

Ali i do danas organizacija za nadgledanje ovih zabrana (International baby food action Network – IBFAN) objavljuje prekršaje kodeksa. Kritičari vide paralele s duhanskom industrijom: studije se sabotiraju, koriste se rupe u zakonu. Još 1999. godine je tadašnji zamjenik šefa UNICEF-a, Stephen Lewis izjavio: “Ko zastupa tvrdnje o hrani u prahu kojima potkopava povjerenje majki u dojenje, u njega ne smijemo gledati kao uspješnog poduzetnika, nego kao kršioca ljudskih prava najgore sorte.”

I Nestlé se nalazi u kritičkim izvještajima IBFAN-a. Firma, sa svoje strane, isto tako redovno objavljuje izvještaje u kojima optužbe naziva “neosnovanima”.

Ali koncern Nestlé nije jedina firma koja se u Aziji i Africi bori za tržište. U Indoneziji je firma Numico vodeći proizvođač.

Indonezija je ogromno tržište, u ovoj zemlji živi 240 miliona ljudi, što je čini četvrtom po brojnosti stanovnika na svijetu. Iz dokumenata kojima raspolažemo vidi se da Numico želi “agresivno” odbraniti vodeću poziciju. Između ostalog, “snabdijevanje proizvodima u bolnicama” se treba povećati. U “premijum i standard” segmentima se koncentrišu na ljekare, u “nižim segmentima” na babice.

U zadnjem UNICEF-ovom izvještaju se kaže da svi proizvođači u Indoneziji krše kodeks WHO-a. Ali Indonezija je samo vrh ledenog brijega. Posebno krizna žarišta su omiljena tržišta zapadnih koncerna ,jer u njima vlada anarhija po pitanju zakona i kontrole. U Afganistanu jedna evropska firma reklamira hranu u prahu koja je “od samog rođenja dobra za vašu bebu”. Jedan poznati glumac se pojavljuje kao osoba koja reklamira prozvod. Sa 151 umrlim djetetom na 1.000 novorođenčadi, Afganistan ima jednu od najvećih stopa mortaliteta.

Diba Džafar iz Džakarte je mlada žena s hidžabom i radoznalim pogledom. Kad je zatrudnjela, preko interneta se informisala o ishrani dojenčadi. Naišla je na preporuke WHO-a i UNICEF-a o isključivom dojenju. A u svom gradu je naišla na suprotnu praksu gdje god bi došla.

U bolnici u kojoj je rodila svoga sina Rafaa sva djeca su bila odvedena u “baby room”, dva sprata ispod soba majki gdje su im davali hranu iz flašice. Ona je insistirala na dojenju svog sina, noći bi provodila na plastičnom ležaju ispred sale za bebe, a na krevetić svog sina je nalijepila cedulju “Asi eksclusif” – isključivo majčino mlijeko!

Nekoliko mjeseci kasnije Diba je sjedila s nekoliko majki i ispostavilo se da su sve imale iste probleme: nikakvih informacija o dojenju i stalna borba s medicinskim osobljem koje je nasilu htjelo dijete odvesti u baby room.

Osnovale su udruženje koje savjetuje i podržava majke po pitanju dojenja: AIMI – udruženje majki dojilja Indonezije. Nakon samo nekoliko sedmica imale su stotine upita nesigurnih majki i tu su imale predosjećaj da u cijeloj zemlji nešto nije uredu. Proširile su svoje aktivnosti na posmatranje marketinških strategija koncerna kao i pravno savjetovanje. “Tek kad majke poznaju svoja prava, mogu insistirati na njima”, kaže Diba.

Napori organizacije AIMI daju nadu, ali oni sami nisu u stanju promijeniti svakodnevnu praksu u ogromnoj zemlji Indoneziji. Da bi se stvari promijenile, potreban je prasak. Za babicu Bidan Budi iz gradića Klaten, pokrajina centralna Java, ovaj prasak je došao u maju 2006. godine. Zemlja se tresla, vulkan Merapi je izbacivao lavu, 60.000 ljudi je umrlo. Među donacijama iz cijelog svijeta bile su tone mlijeka u prahu, koje je u haosu neplanski podijeljeno. I majke koje su do tada dojile počele su davati svojoj djeci mlijeko u prahu. Mnoga djeca su dobila proljev. Nakon zemljotresa voda je bila zagađena.

Usljed toga UNICEF je započeo trening za babice u kojem je težište bilo na prednostima dojenja. Babica Budi je bila puna nevjerice: to što je praktikovala 20 godina je odjednom postalo pogrešno? I onda je došao, kako ona kaže “trenutak prosvjetljenja”. Vidjela je novorođenče koje je majka stavila na grudi. Nakon manje od pola sata dijete je samo od sebe počelo da se kreće ka dojci i da siše mlijeko. “To je bio kao Allahov znak,” kaže ona. “U tom trenutka sam shvatila da sam dvadeset godina iz neznanja na kocku stavljala živote novorođenčadi.”

Vlasti Klatena su donijele zakon po kojem je zabranjeno majci uskratiti njeno pravo na dojenje djeteta. Rony Rukmito, direktor zavoda za zdravstvo, priča kako su mu nakon toga došli predstavnici dva proizvođača dječije hrane i upitali ga: koliko novaca želite da povučete zakon? Samo recite iznos. Odgovorio sam im: “Mi imamo uspješan projekat za zdravlje naše djece. Nemojte ga uništiti.”

Postoje naznake da bi zakon iz Klatena mogao služiti kao primjer na državnom nivou. Indonezijska vlada je sazvala savjetodavno vijeće koje bi trebalo pripremiti zakone o boljem dojenju – u njemu se nalaze i Diba Džafar i njene kolegice iz AIMI-a. UNICEF radi na studiji koja će opovrgnuti klasični argument lobista proizvođača dječije hrane: da će na ovaj način nestati hiljade radnih mjesta. Po preliminarnim rezultatima studije, korist indonezijskoj ekonomiji je minimalna – hrana u prahu se uvozi iz Evrope i Amerike, a u Indoneziji se samo pakira.

Zadnjih dana znakovi nade su sve učestaliji. Ministrica zdravlja je dječiju hranu imenovala za jedan od dva prioriteta svog mandata – drugi je borba protiv duhana.

Ali ministrica zdravlja se mora boriti protiv konkurirajućih interesa. Nedavno je Nestlé najavio da će uduplati svoje kapacitete za preradu mlijeka u Indoneziji. U Džakarti su otvorili novu fabriku. Pri presijecanju svečane vrpce, u prvom redu se nalazio ministar za ekonomiju.