Lejla želi podići svijest mladih djevojaka da ovo nije nešto što se dešava samo ženama starijim od 40 godina. Ovaj intervju s povodom je podsjetnik svima nama da osluškujemo svoje tijelo i reagiramo na pravi način na neuobičajene promjene.Naša sagovornica Lejla tokom tuširanja je primijetila nešto neobično, napipala je čudnu kvržicu na lijevoj dojci. Tada je imala nepunih 17 godina. Odmah je to rekla roditeljima, međutim, oni nisu tome pridavali mnogo pažnje, mislili su da su to promjene usljed puberteta, govorivši da nije ništa strašno, umirujući je i misleći da je prosto u godinama kad traži dodatnu pažnju.

Nakon toga je prošlo šest mjeseci…Kvržica je već imala promjer od 3 cm i postala očita, te su roditelji odlučili obratiti se ljekaru. „Pošto sam bila maloljetna, nisam mogla otići sama kod ginekologa jer traže saglasnost. Inače bih otišla mnogo ranije. Znala sam da postoji nešto i nadala sam se najblažoj dijagnozi“, kazala je. Međutim…

Čuđenje okoline i podrška najbližih

Doktor je potvrdio dijagnozu, tada učenice Srednje medicinske škole, koja je do tada mislila da se ova bolest javlja samo osobama treće dobi. „Osjećala sam se kao da je u tom trenutku vrijeme stalo, da se čitav svijet okrenuo protiv mene i odmah se srušio. U tim trenucima čovjeku prođe mnogo misli, prvo: ako me je ovo snašlo vrijedi li se boriti, vrijedi li se liječiti? Ja ću odustati, ja ću dići ruke od toga. Zašto baš mene, zašto u ovim godinama“, pitanja su koja su Lejli prolazila kroz glavu.

Mnogi u okolini pitali su s čuđenjem: kako kad niko u porodici nije bolovao, kako tako mlada, kako kad nisi seksualno aktivna. Ispostavlja se da nema pravila, ali da različiti faktori, poput genetike i stila života, utječu na povećanje vjerovatnoće obolijevanja. Ono što je važno je rano otkrivanje, jer kako nam Lejla kaže, da nije odugovlačila s pregledom danas bi imala manji ožiljak.

Lejlinim roditeljima je ovo vrlo teško palo. Međutim, upravo podrška majke joj je najviše značila u cjelokupnom procesu izlječenja. „U tim trenucima najviše podrške sam imala od majke. Jako mi je teško padalo čuti je da plače. Teže nego što sam ja bolesna. Ona mi je bila ohrabrenje da se nastavim liječiti, da izdržim u svemu tome. I mnogo puta sam samu sebe nasmijavala zbog nje i onda primijetim da to nije samo zbog nje, već da se ja stvarno smijem i mnogo manje sam se žalila. Imam osjećaj da bez nje ne bih uspjela!“

Prepoznavanje pozitivnog u svemu

Lejla je naučila mnogo kroz ovo iskustvo i na neki način, danas je i zahvalna na njemu.

„Naučila sam slušati svoje tijelo i intuiciju. Ovo iskustvo mi je samo povećalo želju da studiram medicinu, što sam željela još od malih nogu. Sada tačno znam kakav pristup trebam imati prema pacijentima, s kojom dozom pažnje. Mnogi misle da se ja stidim svoje bolesti. Ja smatram da je svaki moj ožiljak na tijelu moj trofej koji sam ja osvojila. Sportaši ga imaju na zidu, a ja ga imam na svom tijelu“, veselo i kroz smijeh nam priča Lejla. Oduševilo nas je i Lejlino pozitivno gledanje na sve što se desilo: „Ono što sam ja naučila jeste da mnogi ljudi na bolest gledaju kao na poraz, ja mislim da se na to treba gledati kao na pobjedu i ova moja dijagnoza koja je uspostavljena smatram da je došla kao nešto što će me pogurati u životu, upoznala sam nove ljude, stekla prijatelje i upotpunila krug oko sebe. To me zaštitilo od ružnih navika. Kao da me bolest sklonila s pogrešnog puta, s ulice, jer pazim na sebe. I u svemu se treba tražiti dobro. Bilo koja bolest, bilo šta loše u životu – smatram da donosi barem mrvicu više dobra. Samo mi trebamo izvući pouku iz toga, nije sve crno!“Kaže da svoj životni stil nije mnogo mijenjala, jer ni prije nije upražnjavala loše navike, poput nezdrave ishrane, korištenja dezodoransa sa štetnim tvarima i slično.

Zamolili smo je za poruku za kraj: “Prvenstveno moja poruka je da mlade djevojke posvete više pažnje sebi. Ne idu na redovne ginekološke preglede, misle da samo žene koje su seksualno aktivne ili koje su rodile djecu trebaju ići na preglede. Zapravo, nisu upućene da danas ako išta napreduje to je medicina i da za sve postoje pretrage, bez obzira na to da li one osjetile nešto ili ne. I smatram da svaka djevojka, žena treba barem jednom godišnje da ode na pregled da bi prije svega spriječila da uopće dođe do bolesti i da bi se bolest otkrila u ranoj fazi kad je liječenje uspješno. Posvetimo više vremena sebi i vjerujmo u sebe!“