svaki dan, osim subote, 11.30-21.00
E-mail: info@nahla.ba
+387 33 710 650
Zašto osobe koje su preživjele traumu ne trebaju misliti da su ‘lijene’?
Iz svog iskustva mogu reći da osobe koje su preživjele emocionalnu i psihološku traumu brinu više od većine ljudi da su „lijene“ onda kada nisu 100 posto produktivne. Hajdemo raskrinkati tu laž.
Za nahla.ba prevela i prilagodila: Esma Fazlić
Izvor: themighty.com
Traumatizirani mozak nipošto nije lijen. Zapravo je iscrpljen, pretjerano stimulisan, pretjerano aktivan i pod prevelikim stresom. Mnoge osobe koje su preživjele traumu imaju uvećanu amigdalu koja je okidač za odgovor borba ili bijeg. Kod onih koji su doživjeli traumu ovaj se odgovor sasvim poremeti. On/a ne može napraviti razliku između događaja iz prošlosti i sadašnjih događaja. Mozak se sjeća traume u obliku flešbekova koji konstantno nanovo kreiraju isto iskustvo. Traumatizirani mozak je uvijek na oprezu. Pretjerana podozrivost je uvijek u pozadini, procjenjuje situaciju i pokušava dojaviti racionalnom mozgu šta je otkrila. Kako bi se nosio sa svakodnevnim situacijama, često mora raditi napornije od neurotipičnog mozga bez traume.
Recimo da neko ko je iskusio traumu želi napraviti sendvič od kikiriki putera. Jednostavno, zar ne? Međutim, oni će uzeti teglu kikiriki putera i pomisliti na prijatelja koji je alergičan na kikiriki i koji je bio u posjeti prošle sedmice. Njihov bi ih mozak mogao prekoriti što se nisu bolje potrudili da uklone sve proizvode od kikirikija prije nego je prijatelj došao u posjetu. Mogli bi osjećati sram jer nisu bolji prijatelj i da se bilo šta dogodilo njihovom prijatelju, oni bi sigurno krivili sebe. Ovo bi vjerovatno pokrenulo emocionalni flešbek načina na koji su konstantno okrivljavani za stvari u prošlosti. Kada je to prošlo, uzet će hljeb. Mogu razmišljati o genetski modifikovanoj hrani i kakav utjecaj ona ima na zdravlje. Onda se mogu sjetiti svih sendviča sa kikirikijem koje su napravili svojoj djeci. „Hranila sam ih smećem i to ih je vjerovatno zeznulo za cijeli život…“ Traumatizirani mozak se ovako ponaša u svakoj situaciji, na svaku temu, neumorno. Ako mu se ne stane u kraj, on će nastaviti da pravi nered sve dok se osoba koja je preživjela traumu ne sruši iscrpljena.
Razmislite o unutarnjim ciljevima
Zato ljudi koji su doživjeli traumu često pregore brzo. Njihovi mozgovi rade naporno, a ipak, preživjeli nose ogromnu krivicu zbog kvantiteta i kvaliteta svojih postignuća. Ovo je priroda traume koja potječe iz narcisističog zlostavljanja. Mozak je prevaren da misli da je odgovoran za stvari za koje nije odgovoran. Mnogi preživjeli su imali zlostavljače koji su im govorili da su lijeni, beznačajni ili koji su umanjivali njihova postignuća. Dakle, kada se oni muče da izvrše ove zadatke zbog prenapregnutog mozga, ove negativne poruke se pojačaju.
Svi mi imamo ciljeve i vrlo je vjerovatno da bismo ih svi željeli završiti prije nego što to realnost dozvoljava. Za osobe s traumatiziranim mozgovima, glavni cilj je da moraju iscijeliti. Umjesto da mjeriš život u bilo kakvim eksternim mjerama koje znače uspjeh, bilo da je to broj hrpa složenog veša ili završenih prodaja, razmislite o unutarnjim ciljevima. Koliko sam se puta uhvatila u negativnoj komunikaciji sa samom sobom? Koliko puta sam prepoznala da mi je tijelo umorno ili gladno, i jesam li mu dala to što mu treba?
Dajte sebi dozvolu da se odmorite
Promjena ovih prioriteta može donijeti ogromnu promjenu, ali to je poseban izazov za nas koji preživljavamo tako što smo previše zauzeti da bismo se suočili sa svojom traumom. Kada si oduzmemo zauzetost i zamijenimo je sa stvarnom provjerom vlastitog stanja, to često znači da osjećamo neugodne osjećaje. To znači uštimavanje sa tijelom, umom i duhom koje se ne čini tako napornim. Za to su potrebni vrijeme i energija kojih naši umorni mozgovi nemaju.
Ponekad se čini lakšim projuriti kroz to jer na taj način otupimo i ne osjećamo svoj bol. Rezultat je gotovo uvijek neizbježni slom. A kada se slomimo, osjećamo da smo „lijeni“. I tako se zavrti začarani krug.
Ako vam ovo zvuči poznato, učinite sebi uslugu: dajte sebi dozvolu da se odmorite. Dajte sebi dozvolu da sanjarite. Uradite nešto gotivno što je objektivno i uistinu „lijeno“ namjerno. Prepoznajte i nagradite sebe za sve što vaš mozak radi da bi preživio.
