Snaga osnaživanja

Već dvije godine, živim i radim rezultate osnaživanja, empowermenta koji sam dobila kroz Tignum. Nastavljam učiti, rasti, i svoje znanje, vještine, vrijednosti, prenositi drugim djevojkama – da budu inicijatorice pozitivnih promjena u društvu, da svoja znanja i vještine prenose dalje i tako ostavljaju trajno dobro na ovom svijetu. A kako je sve počelo?

Piše: Zejneb Sherbi, koordinatorica Nahlinih programa za mlade

17/08/2021

Studirala sam menadžment i kroz predmet liderstvo susretala sam se s pojmom EMPOWERMENT. Prema definiciji empowerment je dati drugoj osobi osjećaj povjerenja i prostor da samostalno djeluje. U bosanskom jeziku to bi bilo OSNAŽIVANJE.

I danas se jako dobro sjećam koliko mi je to bilo mind-blowing otkriće. Koncept mi je bio stvarno nevjerovatan i istražujući više o njemu počela sam shvatati poentu. Drugu osobu koju želimo potaknuti da napravi iskorak, iako je na početku, potrebno je ohrabriti, vjerovati joj da ona to može i dati joj potrebna znanja i vještine koja joj mogu trebati da iskorači, a onda je pustiti! Odnosno, dati nekome power – snagu da istupi.

I danas se jako dobro sjećam svog prvog susreta s Tignumom…

Stolice su poredane u krug. Sjedi nas 25 u Nahlinoj multimedijalnoj sali. Neka lica su mi poznata iz viđenja, većinu djevojaka prvi put vidim. Grupa od nas 25 tu okupljenih oko iste ideje, možda došle s različitim motivima. Ne znam. Posmatram. Da li je to ono što sam tražila? Vidjet ćemo.

Na drugoj godini fakulteta osjetila sam snažnu potrebu da svoje vrijeme upotpunim nekom novom aktivnošću. Šta bi to bilo nisam baš bila sigurna, ali nekako sam vjerovala da mogu naći nešto takvo. Mislila sam da mogu graditi sebe i svoje vještine na još neki način i iskoristiti ih na još neki način osim kroz fakultet. Kako? Nisam ni to znala, ali odlučila sam pokušati. I eto tako sam završila na Tignumu.

Koordinatorica Amina entuzijastično nam je predstavljala program, kroz svoju priču. Prošla je isti ovaj program koji nas čeka, jedna je od prvih članica, a sada je tu, s druge strane, radi sve da se osjećamo dobrodošlima i, prema mom mišljenju, sjajno joj ide. Baš je opuštena i sve ona to nekako lagano i iz srca.

Sjećam se da sam tada pomislila kako bih voljela jednog dana stajati na njenom mjestu i činiti da se neke druge djevojke osjećaju ovako ispunjeno kao ja u tom trenutku.

Vremenom Tignum je postao nešto „moje“. Nakon prve godine organiziramo svoj prvi događaj. Dobila sam ulogu asistentice u planiranju tog događaja i bila sam nevjerovatno sretna. To je bila moja prva prilika da radim ozbiljno ono što najviše volim. Išlo je to nekako, ali baš sporo. Nekad se činilo kao da se ne nazire kraj našem razmišljanju i traženju ideja, a opet na druge momente tako smo se super uklapale, da mi je bilo nevjerovatno. Međutim…

Te planirane nedjelje nas je na Danu otvorenih vrata posjetilo stotine djevojaka, poznatih mi i nepoznatih lica.

Te nedjelje na naša vrata stiglo je pet stotina krofni s marelicom iz Mrvice u svrhu humanitarnog bazara koji smo organizovale.

Te nedjelje shvatam da je ona grupa od 25 djevojaka s početka sada postala tim. Mi, mlade, motivirane da prenesemo drugim djevojkama pozitivnu energiju kojom smo napunjene, od srca želeći svima njima da postanu dio nas, uspjele smo. Organizovale smo poludnevni događaj, imale goste koje smo zamislile, na teme koje smo smatrale važnim nama mladima. Mi smo to uspjele, jer smo postale TIM.

I onda smo kao tim rasle, a uz tim i ja sama. Primijetila sam kod sebe razvoj, u ličnom, profesionalnom i duhovnom smislu. Doprinos društvu sam počela shvatati mnogo šire i jasnije. Ispunjavao me je osjećaj da kroz Tignum ispunjavam Božiju naredbu „neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati, a od zla odvraćati.“ Radile smo zatim na projektu koji i nije bio direktno vezan za moju struku, ali kao da je to bilo važno. Bilo je daleko važnije što smo pričale pozitivne priče, promovisale pozitivne uzore mladima, nastojale kreirati motivirajuće okruženje za nas i našu generaciju mladih, vrijednih, inovativnih, poduzetnih djevojaka.

Onda je došao kamp u prirodi kao šlag na tortu i kao prvi korak u za mene novoj ulozi. Taj kamp mi je bio pečat koji je potvrdio da je Tignum bio pravi odgovor na moje traganje i pitanje od prije dvije godine. Tignum kao zajednica u kojoj su te djevojke sada moje prijateljice, s kojima, bez obzira na motive s početka, dijelim zajedničke vrijednosti, zajedničke uspjehe, riješene zadatke, otvorene nove perspektive, korisno uloženo vrijeme, energiju i zajednički cilj – da ovo što smo izgradile nastavljamo graditi, i prenositi dalje. Da ispunjavamo jednu od uloga koju smo kao čovječanstvo kolektivno preuzeli – doprinosimo izgradnji društva.

Svaka na svoj način, svojim putem, u svojim zajednicama u Velikoj Kladuši, Kalesiji, Janji, Zavidovićima, Tešnju, Sarajevu, Živinicama, Visokom, Maglaju, Tuzli, Zagrebu ili Gratzu, edukacijom drugih, humanitarnim radom, osnaživanjem mladih, učešćem u najrazličitijim lokalnim i međunarodnim inicijativama, takmičenjima, konferencijama, osnivajući vlastite biznise, freelancajući, dodatno se educirajući kako bi svoj set vještina izgradile, na medicini, farmaciji, genetici, IT-ju, filozofiji, marketingu, jezicima, arhitekturi, dizajnu. Svaka na svoj način, osnažena i osnažuje.

Moj put je bio onaj moj san s početka priče. Ona moja želja da jednog dana budem na Amininom mjestu.

U oktobru 2019. godine ponovo sam ušla u Nahlinu multimedijalnu salu, ponovo ušla na prvi susret Tignuma, u grupu od 25 djevojaka, ali ovaj put nisam sjedila i posmatrala, nego sam rekla: „Esselamu alejkum i dobra večer. Dobro došle. Moje ime je Zejneb i ja sam koordinatorica Nahlinih projekata za mlade. Prije dvije godine sjedila sam na vašem mjestu i zaželjela da jednom stojim na ovom mjestu. Danas se ta moja želja ostvarila.“

I tako evo već dvije godine, živim i radim rezultate osnaživanja, empowermenta koji sam dobila kroz Tignum. Nastavljam učiti, rasti, i svoje znanje, vještine, vrijednosti, prenositi drugim djevojkama. Nastojim im davati vjetar u leđa i snagu da ostvaruju svoje ciljeve, da grade čvrste, na pozitivnim vrijednostima utemeljene zajednice, timove i prijateljstva i kroz njih grade zdravo društvo, promovišu važnost kontinuiranog učenja, odgovornosti prema zajednici, da budu inicijatorice pozitivnih promjena u društvu, da svoja znanja i vještine prenose dalje i tako ostavljaju trajno dobro na ovom svijetu.

Ako bih trebala izvući najvažnije poruke i savjete iz svog puta, to bi bila ova tri:

1. Postavljajte pitanja – drugi ljudi su puni iskustva, znanja, dobrih ideja. Nije dosadno stalno pitati, dosadno je ne pitati i živjeti u svojim uvjerenjima, uskraćen za drugačiju perspektivu, novu informaciju ili savjet.

2. Umrežavajte se s ljudima – ljudi su podrška, saradnja, snaga, i samo s drugim ljudima možemo graditi timove i zajednice koje donose promjene.

3. Moja mantra - za sve postoji rješenje i nemojte biti od onih koji u svakom rješenju traže problem, nego od onih koji za svaki problem imaju rješenje, jer ima. 😀