svaki dan, osim subote, 11.30-21.00
E-mail: info@nahla.ba
+387 33 710 650
Šest pismenosti za “postkorona” svijet!
Nekada je čitanje i pisanje bilo definicija pismenosti. Više nije, tačnije nije samo to. Uz Međunarodni dan pismenosti donosimo vam odličan analitički tekst Lazara Džamića, jednog od vodećih svjetskih digitalnih stratega koji pojašnjava kojih šest pismenosti su nam neophodne za “postkorona” svijet.
Sam pojam ‘pismenosti’ je više nego zreo za promenu. Funkcionalna tipografska pismenost – čitanje i pisanje – sada su samo najbazičniji tehnički uslov za funkcionisanje u modernom svijetu, ali daleko od dovoljnog. Generička tipografska pismenost nam omogućava bazičnu komunikaciju u posredovanom svijetu ekranskih odnosa, ali nam ne nudi – bar ne više sama po sebi, bez instrumentalizovane primjene – mudrost i zaštitu, razvoj i dobre odluke, individualno i kolektivno. Za to su nam potrebne nove vrste pismenosti, od malih nogu, na društveno-sistemskom nivou. Tipografska pismenost, kako je o tome pisao prof. Nil Postmen u svojoj legendarnoj knjizi ‘Zabavljajući se do smrti’, izgubila je bitku s televizijom i, sada, internetom.
Koje nove pismenosti su nam sada neophodne, koja je matrica novog obrazovanja? Ima mnogo debata na tu temu. Moj doprinos, na način na koji je oblikovan ovdje, inspirisan je postojećim razmatranjima, ali ih ovdje pakuje na malo (mnogo) drugačiji način. Nisam još vidio da je neko o ovim novim pismenostima govorio kroz ove nove međusobne povezanosti, kao arhitekturu za novi set ‘skela’ oko naših društava, da bismo prestali da ponavljamo greške prošlosti – ali i sadašnjosti.
Obrazovni sistem 20. vijeka pravljen je za industrijsko, masovno, usvajanje relativno nedostupnog znanja, uglavnom definisanog kao more činjenica. Njih nije bilo lako naći u to vrijeme ako nisu bile koncentrisane u posebne knjige, ‘udžbenike’, i – s obzirom da ljudska vrsta ne voli da misli i da se aktivno trudi da dodaje činjenice svom kognitivnom repertoaru – u posebne fizičke prostore – poznate kao ‘škola’ i ‘učionica’ – i u posebne vremenske intervale poznate kao ‘časovi’. I trening učitelja je bio podređen tome.
Mnogi od nas ne znaju, a o tome je vrlo detaljno i ubjedljivo pisao prof. Tod Rouz u svojoj knjizi ‘Kraj prosečnosti’, da je industrijsko obrazovanje kakvim ga danas znamo dizajnirano u Americi početkom prošlog vijeka iz nužde da pretežno ruralne populacije disciplinuje i pripremi za rad u gradskim fabrikama. Pokretna traka zahtijeva standardizaciju, sinhronizaciju, rutinu. To je mravlja ideologija, bazirana prevashodno na uslovljenom ponašanju kroz ponavljanje, kaznu i nagradu. ‘Bihejvioralna psihologija’ Pavlova i Skinera u praksi. Zato imamo zvono za početak i kraj časa: zvučni signal je priprema za rad u fabrici, simbol početka i završetka ‘smjene’ i zvučni stimulus kolektivne sinhronizacije. Individualnost je u ovakvom sistemu ćušnuta u stranu.
Prosječnost – tačnije, potreba da se bude malo bolji od nje, ali ne previše – je postala glavna mjera uspjeha. Inače, sistem ne zna šta da radi s izuzecima. Izuzeci, na bolje ili na gore, su problem u glatkom toku industrijskog procesa, ‘nenormalnost’ koja se uglavnom odstranjuje. Prosjek je zakon i glavno mjerilo uspjeha. Tako se i nagrađujemo. U današnje vreme, čak i u vrlo razvijenim zemljama kao što je Britanija, djeca sa izrazitim talentima se tretiraju kao djeca sa ‘specijalnim potrebama’. Jer ih, objektivno, imaju, samo ne na način kako se to obično definiše. Tako da sistem ne zna šta sa njima da radi. Posljedice su katastrofalne za sve nas.
Školski sistem kakvim ga znamo je posljednja civilizacijska tekovina – a to jeste, s obzirom na ogromnu dobrobit koju je donio čovječanstvu – koja nije doživjela ideološko-tehnološku transformaciju. Učionica je posljednji moderni arheološki artefakt. Bila je potrebna globalna epidemija koja nas je zaključala u naše domove da bismo postali svjesni da se može i drugačije. To može biti i šansa za sveukupno preispitivanje i samog pojma edukacije.
Postindustrijsko društvo, često sumirano u konceptu ‘4. industrijske revolucije’, zahtijeva nove vrste pismenosti, za nove oblike organizovanja društva i življenja. Ovdje ću sada odstupiti od uobičajenih dimenzija obrazovanja koje se često pominju kao ključne za ovu novu civilizacijsku paradigmu, mada su one obuhvaćene mojim pristupom. Mislim da je naš zadatak mnogo veći nego samo transformacija ekonomije. Mi moramo da promijenimo sebe, kao društvena i politička bića, ako želimo da preživimo na ovoj planeti (prije nego što i pomislimo da se selimo na druge).
Nove pismenosti su nam neophodne i zbog potrebe da prestanemo da ponavljamo greške iz prošlosti i sadašnjosti. Tragično je koliko smo loši građani, a koliko smo sjajni potrošači! Biramo pogrešne ljude da nas vode, iz pogrešnih razloga, zbog pogrešnih procjena o tome šta je bitno, vođeni raznim funkcionalnim nepismenostima koje su aktivno stimulisane, čak i kreirane, od strane modernih političko-ekonomsko-medijskih elita, u čijem interesu je da ostanemo ovakvi kakvi smo sada. Nama se lako upravlja zbog toga. Svaki sistem koji sebe zove ‘progresivnim’ mora da posveti veliku pažnju ovom novom civilizacijskom kurikulumu. Ta nova velika prosvjetiteljska borba mora u svom fokusu da ima sljedeće vrste opismenjavanja:
1. Arhetipska/narativna pismenost
Ukratko: priča je najmoćnija tehnologija koju je ljudska rasa izmislila jer nas najmoćnije, individualno i kolektivno, gura u raznim pravcima. Priča je mašina za kontrolu gravitacije: bukvalno može da nas digne do zvijezda, ili surva u moralne ambise. Ideologije, religije, ekonomski sistemi, mode, trendovi, zabava, mediji… sve su to samo priče, narativi, određeni načini za konstruisanje, konceptualizaciju i posredovanje naše stvarnosti, s ciljem da se utiče na naše ponašanje. Većina tih narativa iza sebe ima odredjeni ideološko-komercijalni cilj.
Kritično je za sve nas, za naše kolektivno preživljavanje, da razumijemo kako funkcionišu narativi i zašto smo evoluciono programirani da na njih snažno reagujemo. Zašto se u njih potapamo tako lako? Jedna od najbizarnijih činjenica modernog svijeta je da se ova, jedna od ključnih pismenosti modernog doba, skoro nigdje ne proučava organizovano. Tačnije, kursevi pripovijedanja su vrlo česti, ali na vrlo komercijalno koristan način: kako pričati jake priče da bi se uticalo na ljude i u procesu zaraditi novac ili slavu. Ali mi nigdje ne učimo kako da se odbranimo od jakih narativa kao što su populizam, teorije zavjere i razni oblici propagande, političke ili ekonomske. Ova pismenost je protivotrov za skoro sve manipulacije koje je digitalni prostor razulario na moderni svijet. Čitav ovaj mračni teatar problema ima samo jednu zajedničku karakteristiku: oslanjanje na snažne emotivne narative.
Arhetipske priče su šabloni, formule: o borbi dobra i zla, o ‘nama’ i ‘drugima’, o spoljašnjem neprijatelju koji ugrožava ‘naš načina života’, o tome kako izgleda ‘pravi heroj… Svi oni su šabloni za bavljenje našim kolektivnim anksioznostima, evoluiranim i naslijeđenim tokom milenijuma. Drama i konflikt su u njihovoj suštini, pakovani u formulu. Mnogi antropolozi, od Vladimira Propa do Kloda Levi-Strosa, su ukazivali na ovu formulaičku prirodu arhetipskih priča. Najslavniji među njima u tom pogledu je svakako američki antropolog Džozef Kembel, koji je 1949. kreirao najtrajniju i vjerovatno najiskorišćeniju formulu od svih, svoju poznatu knjigu ‘Heroj sa hiljadu lica’, koja ne samo da je bila inspiracija Džordžu Lukasu da konačno uobliči ‘Ratove zvijezda’, već i Holivudu uopšte za brojne druge ‘blokbastere’.
Ovaj šablon je koliko lak za razumijevanje toliko i moćan. Jednom kad smo ga svjesni, kad nam je dio životnog treninga, lako je otvoriti haubu vruće emotivne teme i vidjeti nekoliko jednostavnih strukturalnih dugmadi koje vješti pripovjedači – a populisti i propagandisti svih vrsta to jesu – pritiskaju da bi od nas dobili očekivane reakcije.
Ako postoji jedan predmet koji bi trebalo da se uči od malih nogu (ne samo kao pasivni konzumenti ovih narativa u komercijalnoj formi), ako postoji primarna kolektivna vakcinacija za konstruktivnije društvo, intelektualni BCG protiv ideološke tuberkuloze, onda je to narativna pismenost.
Ona, naravno, zahtijeva novi kadar u školama na svim nivoima. Ko bi bili ti novi rastakači narativnih čini? Ovo je mjesto za radikalnu inovaciju. To je prostor u kome pisci političkih govora i dramaturzi, pisci i kopirajteri, režiseri i montažeri – pripovjedači svih vrsta – mogu da nađu novi izraz i misiju svoje društvene korisnosti. Umjesto gole i cinične eksploatacije naše narativne nepismenosti, njenog pretvaranja samo u ‘biznis’ ili ‘uspjeh’, evo prilike za karmičko veliko pranje, za doprinos kolektivnom dobru. Nove sekularne katihete, u misiji demistifikacije mistifikacije.
2. Impulsna pismenost
Neodvojivo, pupčanom vrpcom povezana sa prethodnom. I o ovome sam pisao u raznim tekstvima u ovoj knjizi, uključujući i prethodni. Moderni svijet se može posmatrati i kao ogromna mašina za stimulaciju raznih, često paradoksalnih, emotivnih impulsa. Sve je ‘afektizovano’, emocionalizovano: naše vijesti, naše politike, naša ekonomija, naši svakodnevni odnosi. Ako ne stimuliše emocije, posebno zabavu, dosadno je; a dosadno ne pravi pare u hakslijevskom svijetu zabavljanja do smrti. Racionalni diskurs i odnos prema životu je najtragičnija žrtva modernog društva. Mi se permanentno, od rođenja do smrti, treniramo da budemo impulsivni, da zadovoljimo šta god osjećamo tog trenutka, odmah, da uvijek sebe stavimo na prvo mjesto, naše mišljenje, naše želje, naša osjećanja. Svijet je pravljen tako da nam je sve nadohvat ruke, da impuls ne trpi, jer onda trpi profit.
Impulsivnost je duboka evolutivna ljudska karateristika, to je kako životinja u nama diše. Zato je civilizacija težak rad jer je njena suština stavljanje impulsa pod makar neku kontrolu. Otuda zakoni, i pristojnost, i pravila zaštite potrošača, i trening za nekonfliktnu komunikaciju, timski rad, i druge slične zahtjevne kategorije. Otuda i ideja o obrazovanju, s polurealizovanom nadom da je ono samo po sebi dovoljno da nekoga ‘civilizuje’; drugim riječima, da mu poveća kontrolu impulsa, prije svega čudnim načinom nabijanja što više informacija u nečiju glavu. Na koju temu mogu samo da se sjetim prve rečenice Orvelovog eseja ‘Lav i jednorog’: ’Dok ovo pišem, visoko civilizovana bića lete iznad moje glave, pokušavajući da me ubiju.’
Nažalost, tradicionalno akademsko obrazovanje samo djelimično ispunjava ovu misiju, prije svega zato što je impulsno ponašanje posledica evoluiranih kognitivnih tendencija, načina na koji naš um procesuje stvarnost i desetina kognitivnih ‘prečica’ (ili iskrivljenja, u zavisnosti od tačke gledišta) koje sačinjavaju najveći dio našeg dnevnog funkcionisanja i osjećanja da li smo ‘u pravu’ ili ne.
Mi sada znamo, bez ikakve sumnje, da smo duboko iracionalna stvorenja koja koriste svoje školovane umove najčešće da bi postracionalizovali odluke donijete na bazi emocija i impulsa. Revolucionarni radovi Danijela Kanemana i Amosa Tverckog, praćeni hiljadama drugih kognitivnih naučnika, su izgradili ovo razumijevanje. Izmišljeni ‘ekonomski čovjek’ ili ‘econ’, omiljena fantazija tradicionalnih ekonomista, se pokazala lažnom. ‘Bihejvioralna Ekonomija’ (BE) je postala opšte mjesto našeg intelektualnog života, razna ‘gurkanja’ su postala novi alati za sprovođenje vladinih politika. Prihvatili smo, nevoljno, našu iracionalnost.
Na žalost, ne i u školstvu. Školski programi, globalno, ne reflektuju ove prodore u kognitivnim naukama. Mi djecu (a ni odrasle) još ne učimo kako da prepoznaju zajedničke evoluirane kognitivne ‘prečice’. Jedini koji ih predano proučavaju su oni koji ih koriste da na nas utiču, na razne načine: vlade, marketing agencije, brendovi, prodaja, političari… Borba je ovdje asimetrična: s jedne strane organizovan, koncentrisan, hiperracionalan, dobro finansiran i izuzetno stručan univerzum eksperata i interesa fokusiranih na stimulaciju naših impulsa za razne, uglavnom komercijalne, rezultate, dok s druge strane stoji čitava rascjepkana planetarna populacija nesvjesna čak i koncepta kognitivnih prečica, a kamoli šta na tu temu uraditi da bi se smanjio automatizam donošenja naših odluka, sa često lošim individualnim i kolektivnim posljedicama.
U ovome leži i jedan od velikih paradoksa našeg modernog života, već prepunog različitih stimulisanih i svesno dizajniranih nesklada. Postoji ogromna diskrepanca, provalija, u stvari, između zvanično proklamovane političko-obrazovne i svakodnevne komercijalne sfere. Ova prva, površno i uglavnom lažno, od nas zahtijeva da se ponašamo kao racionalni, odgovorni građani, dok nas druga trenira da se ponašamo kao iracionalni i neodgovorni potrošači. Da budemo impulsivni, jer bez toga staje ekonomija potrošnje. Dubok je ovo i fundamentalan problem, i zahtijeva dubok i fundamentalan pristup za njegovo rešavanje. Ne samo generalno obrazovanje, već dug, koncentrisani trening za koji trenutno, kako izgleda, niko nigdje na vlasti nema baš mnogo interesa.
Pesimizam je ovdje opravdan. Čak i Kaneman, koji je otvorio vrata prepoznavanju naših kognitivnih prečica i iskrivljenja, vrlo je pesimistična osoba. Zna koliko je teško boriti se s ovim energijama. U jednom od svojih intervjua upozorio je na epidemiju preteranog (lažnog?) samopouzdanja naših političkih elita, a i nas samih na dnevnom nivou, kod donošenja odluka. Samo jedan od primjera naših kognitivnih iskrivljenja i nedostatka naše svijesti o njima.
A, ipak, dugoročno, nema nam druge. Ili ćemo postati pismeni i vješti u upravljanju našim kognitivnim mehanizmima, ili ćemo nastaviti da ponavljamo greške prošlosti. Arhetipska i impulsna nepismenost su glavni razlozi zašto – po čuvenoj izjavi kanadskog filozofa Džozefa Hita – ‘civilizacije brzo kolabiraju u varvarstvo, a ne obrnuto.’
Dešavanja u nekim od najrazvijenijih zemalja na svetu, posebno anglosaksonskim (što, opet, po sebi nije slučajnost), su zapanjujuća. Za samo godinu i nešto, visoko civilizovana društva, kako smo mislili, počela su da tonu u haos, nesigurnost, nesposobnost, rasizam i društveni nered. Najnaprednije ekonomije na planeti koje šalju inteligentne robote na Mars ne mogu da proizvedu jednostavne hirurške maske i još jednostavnije plastične kecelje za medicinsko osoblje. Ili da riješe snabdijevanje stanovništva. Tanka kao ljuska jajeta je glazura – ili, kako je zove Džozef Hit, ‘skele’ – civilizacije koja pokriva naše evoluirane impulse.
Trening za kontrolu impulsa (i narativnih taktika koje nam se svesno serviraju da bi se oni okinuli) jedan je od najvažnijih koji ćemo ikada preduzeti. Takođe, to je i još jedna prilika za kognitivne naučnike, marketing stratege i eksperte za prodaju da daju svoj doprinos društvu van svojih profesija. Oni su u jedinstvenoj poziciji da razmaknu teške draperije velikog teatra kojim smo okruženi i da nam pokažu mašineriju iza scene: podstreke i narative dizajnirane da nam okinu impulse na kojima profitiraju razni skriveni interesi.
3. Pismenost pažnje/algoritamska pismenost
Kao posljedica prethodne dvije nepismenosti, prava svjetska pandemija, već decenijama, je u stvari ona koju najmanje primjećujemo: nepismenost pažnje. Ovaj biološki ograničeni resurs nikada nije bio pod većim pritiskom i traćenjem. Kao rijetka i dragocjena ruda, svi su u potrazi za njom. Jedna od Guglovih mantri je da ‘novac prati pažnju’: ko uspije da je angažuje, privuče, automatski je u boljoj poziciji da je monetizuje. Pažnja je kapital. Nekada je bilo ‘molim vas, udijelite’; sada je ‘molim vas, podijelite’.
Mi zaista živimo u ‘ekonomiji pažnje’ i to se vidi po broju knjiga, članaka i debata koje sve pokušavaju da konceptualizuju isti problem: svi smo preopterećeni sadržajima, svi smo zbog toga umorni, frustrirani i anksiozni, svi smo permanentno ometeni u razmišljanju i često emotivno zbunjeni zbog paradoksalnih zahtjeva koji nam se šalju kroz razne kanale na vrlo ubjedljive načine. Profesionalni emocionalni vampiri su pronašli stotine metoda da nam okinu impuls, i time pažnju, u njihovu korist, ostavljajući nas da tumaramo po našim dnevnim životima u magli i vrtoglavici FOMO-a (fear of missing out), osjećanja neadekvatnosti i anksioznosti, nesposobni za samorefleksiju, empatiju i kvalitetne odluke.
Nepismenost pažnje nije samo problem današnjeg sveta, već postaje i jedna od najvećih barijera za naše obrazovanje i funkcionisanje u budućnosti. ‘4. industrijska revolucija’ zahtijeva mnogo veće oslanjanje na samostalno učenje i usavršavanje – van zvaničnih institucija – na internetu, u ‘masivnim otvorenim onlajn kursevima’ (MOOCs) i u raznim stručnim grupama i forumima. Zahtijeva jak, skoro asketski, fokus, i snagu da se kontroliše impuls i da se odupremo hipersurfingu; da ne nestanemo, nekada i satima, u beskrajnim meandrima interneta, virtuelnih svjetova raznih igara i beskonačnom cirkusu Jutjuba, Netfliksa i drugih zabavnih platformi. To je vrlo teško raditi u svetu bezbrojnih distrakcija. Trivijalizacija naših života (i naše pažnje), kao što je to opet primijetio prof. Nil Postmen citirajući Hakslija, naš je primarni problem.
Zašto patimo od tolike nepismenosti pažnje? Nedostatak svijesti i treninga o tome kako djeluju arhetipski narativi i naši impulsi je svakako glavni razlog. Međutim, postoje faktori u okruženju koji značajno tome doprinose. Kao što je Džozef Hit takođe ukazao, živimo u civilizaciji koja je kognitivno najzahtjevnija od svih koje smo do sada imali, i koja u sebi ima inherentne, svjesno ugrađene, komercijalno vođene predatorske odnose s našom pažnjom i našim dnevnim vremenom. Dva tehnološka fenomena pojačavaju ovu nepismenost.
Jedan su sveprisutni algoritmi, kao jedan od primarnih načina na koji moderni ljudi primaju posredovanje svoje ekranske – a to u velikoj mjeri znači i ‘stvarne’ – stvarnosti. Njihov zadatak nije da nam daju ono što nam realno najviše treba, već ono što je komercijalno najkorisnije za njihove platforme i njihove oglašivače. Tačno je, u početku je to najčešće ono što nam zaista treba, kao odličan faktor za profilisanje, međutim, vrlo brzo neke druge dinamike postaju dio pristupa.
Daglas Raškof, u svom manifestu ‘Tim Čovjek’ (Team Human), je to snažno sumirao: ‘Algoritmi se ne angažuju direktno s nama ljudima, već s podacima koje ostavljamo iza sebe, na bazi kojih oni prave pretpostavke i predviđanja o tome ko bismo mogli da budemo i kako bismo mogli da se ponašamo. Onda nas podstiču da se ponašamo sve više na način koji odgovara njihovoj procjeni naše statističke ličnosti. Njihova misija je da budemo vjerni ne sebi, već svojim profilima. … Tehnologija nema sopstveni pogon. Ona sama ne želi ništa. U pitanju je samo tržište koje sebe izražava kroz tehnologiju – operativni sistem iza svih naših različitih kompjuterskih interfejsa i platformi koji često ni sami programeri ne prepoznaju. Taj operativni sistem se zove kapitalizam i on diktira taj antiljudski krajnji cilj u našem društvu bar u istoj mjeri u kojoj i bilo koja tehnologija.’
Algoritmi su sistem treninga za automatizaciju i ‘autsorsovanje’ naše pažnje i kriterijuma koje koristimo za njeno angažovanje. Rezultat: ekonomija pažnje zarađuje novac, mi ‘zarađujemo’ nesanicu i gubitak zdravog razuma. ‘Algoi’ mogu da nam pomognu da nađemo ono što mislimo da nam treba, ali nas u isto vrijeme i beskrajno ometaju i manipulišu. Opet, u pozadini svega sjede naše kognitivne preference, naše nepismenosti pažnje i impulsa i društveno-političkog sistema dizajniranog da ih svjesno koristi. Algoritmovi su samo dio priče. Možda još veći je drugi problem: svjesno ugrađivanje zavisnosti u naše operativne platforme.
Mobilni telefoni, s izuzetkom ‘pejsmejkera’ i ‘dildoa’, su najintimnije lične tehnološke sprave današnjice. Mnoga istraživanja pokazuju da ih koristimo više od sto puta dnevno, a dodirnemo više od hiljadu! Nema osobe u našim životima koja dobija isti tretman. Postoji razlog za to. Obje glavne mobilne platforme – i iOS i Android – kao i većina društvenih mreža, pravljene su tako da kreiraju fizičku zavisnost korisnika, na isti način na koji rade mašine u kazinu ili sistem nagrada u kompjuterskim igrama. ‘Navukli’ smo se na notifikacije, permanentne mikro-doze dopamina, neurohemikalije zavisnosti. Mobilni telefoni su postali dopaminske pumpe.
Ove pumpe najviše pogađaju upravo našu budućnost: naše mlade. Na njih se oslanjamo da nas izvuku iz trenutne noćne more koju smo sami kreirali, tako što će na svijet gledati drugim očima, tako što će biti drugačiji politički, komercijalno, društveno. Drugačiji u smislu ‘bolji od nas’. Ako, međutim, pogledamo ko su najčešći posetioci novih klinika za bolesti zavisnosti od tehnologija, koje niču sve brže u raznim zemljama, pitam se… Narativna, impulsna i nepismenost pažnje nas čine fizički bolesnima.
Nepismenost pažnje je u stvari ‘gojaznost pažnje’, kljukanje distrakcijama do presitosti, koja ubija našu sposobnost da se fokusiramo na druge, važnije stvari. Niko ne spava ispred glasačkog mjesta da bi ujutru bio prvi koji će dati svoj doprinos funkcionisanju demokratije. Ali spavamo ispred Epl prodavnica kada lansiraju novi proizvod; satima dreždimo u redovima da bi među prvima utrčali u prodavnicu na Crni Petak i potukli se oko tostera na popustu. Postali smo fantastični potrošači, i vrlo loši građani. Taj petak se s pravom zove ‘crni’, nema u njemu ničeg svijetlog ni pozitivnog. Eto zašto se mnoge ‘zbunjujuće’ i ‘neočekivane’ stvari dešavaju tokom ovih Korona dana, u našim društvima. Dozvolili smo im da se dese, slijepi za sile koje djeluju na nas.
Ovo je realna epidemija o kojoj treba da se priča. Sprečava nas da vidimo sadašnje i mnoge dolazeće probleme. Kovid-19 će biti šetnja u parku u poređenju s nastupajućom klimatskom katastrofom. A mi nismo uspjeli da se organizujemo da obezbjedimo ni najjednostavniju zaštitnu opremu ljekarima koji se bore za naše živote! Ostali smo bez posla u roku od nekoliko dana, neke zemlje i bez hrane. Ne piše nam se dobro za budućnost ako ne postanemo pismeni s našom pažnjom.
4. Timska pismenost
I, opet, sve je povezano.
Iste nepismenosti nas takođe čine i sebičnima i manje sposobnima da radimo u timu. Kada impuls vlada i kada je zaveden ikoničnim pričama, kada smo navikli da smo samo mi u centru pažnje i kada je ta pažnja lako lomljiva, sposobnost empatije o potrebama ili samo tačkama gledišta drugih takođe slabi. Ovo, opet, ima direktne posljedice na to što nam treba da funkcionišemo u sadašnjem i u dolazećem postindustrijskom svijetu.
Taj svijet ubrzano postaje još kompleksniji. Sve više zanimanja je sada kontekstualno i zavisno od komplementarnih znanja i vještina drugih oko nas, članova jednog tima. Usamljeni kauboji polako gube svoje prerije.
‘Faktor za isporuku projekta,’ kako kažu u Silicijumskoj dolini, ‘je tim’. Timski rad se prije svega bazira na impulsnoj pismenosti i na empatiji. Uspješan rad u timu zahtijeva balansiranje različitih energija: introvertnosti i ekstrovertnosti, različitih komunikacionih stilova, prepoznavanje zajedničke misije ili cilja. Timski rad je izvanredan trening u introspekciji i razumijevanju sopstvenih strana ličnosti. O tome je, to sam pomenuo već nekoliko puta, pisao prof. Tod Rouz, posebno kroz njegov koncept ‘reckastog profila’ – vjerovatno najkorisnijeg (i najmanje poznatog) konceptualnog alata za razmišljanje o pojedincu u grupnom okruženju.
‘Reckasti profil’ je jednostavan, ali moćan koncept: svi mi imamo izraženije i manje izražene strane naših ličnosti, posebno kada se ocjenjuju u nekom specifičnom profesionalnom ili grupnom kontekstu. Uzmimo samo taj generički pojam, često korišćen u oglasima za posao, ‘dobar komunikator’. To je jedan od napraznijih opisa, skoro potpuno beskoristan ako se ne stavi u specifičan kontekst. O kojoj vrsti komunikacije govorimo? Neki su jaki u javnom prezentiranju pred desetinama stranaca, čak i vođama kompanija, nekima je to najveća noćna mora; neki su odlični u komunikaciji 1-na-1, ali ne mnogo korisni u kreativnim radionicama; neki pišu izvanredno, drugi jedva sastave nekoliko funkcionalnih rečenica. Ima mnogo strana u ‘dobrom komunikatoru’, koje od njih su kritične za ovu specifičnu poziciju, jer ćemo teško naći osobu koja ima sve to zajedno?
Slično važi i za mnoge druge dimenzije koje kompanije i njihovi konsultanti za pronalaženje kandidata koriste za opis različitih pozicija. ‘Energičan/a’ (koja vrsta energije: trajna, ali spora, na primjer za maraton, ili brza i kratka, za sprintove?); ‘pametan’ (beskorisno opšti); ‘motivisan’ (patološki, ili…?)
Evo jedne iz mog ličnog iskustva, ali pažljivo promišljene: jedna od četiri ‘korpe’ karakteristika koje Gugl koristi za procjenjivanje svojih kandidata je ‘Guglines’ (kulturno-mentalno uklapanje), u kojoj je jedna od vrlo bitnih dimenzija ‘uspjeh u haosu’. U smislu, haos ne bi trebalo da nas parališe, već da se tretira kao prilika da se stvari radikalno promijene na bolje, ili da se u njemu vidi komercijalna mogućnost. Haos nagrađuje agilne, brze, fleksibilne. Haos je dobar, ako mu se pravilno pristupi. Tako da ako kandidate ne indeksuje baš visoko po ovoj karakteristici, za očekivanje je da neće imati baš mnogo srećnih trenutaka u kompaniji kao što je Gugl.
Tim je kolaž ličnosti za specifičan kontest i za specifične ciljeve. Razumijevanje našeg sopstvenog ‘reckastog profila’, kao i ljudi oko nas, pomaže ostvarivanju ‘sinergije’ (još jedna omiljena riječ biznis svijeta). Kao i u timu astronauta ili specijalnih jedinica, komplementarni talenti i ličnosti su kritični. Manje je potrebno ‘prilagođavanja’ i stresa za uklapanje. Postoji više razumijevanja i prihvatanja svačijeg doprinosa cjelini, specifične ‘rupe’ u timu kada nas nema tu.
I, opet, mi o ovome ne učimo u školi, niti kasnije. Mi smo emocionalno nepismeni, što najčešće znači, grupno nepismeni. Kao i u našoj zajedničkoj evolucionoj prošlosti, naš opstanak zavisi od zajedničkog rada, malog i velikog, globalno i lokalno.
5. Statistička pismenost
U svijetu prepunom brojeva, znati kako da ih čitamo nikada nije bilo važnije. Od malih nogu se učimo da je istina u brojevima, da su oni isto što i nauka, i da ako hoćemo da izbjegnemo greške donošenja odluka ‘srcem’ – inače potpuno slijepim organom za bilo kakve odluke – bolje je da za naše opcije imamo i neku evidenciju.
Ono što nam se nikada ne govori je kako su razni interesi postali spektakularno vješti da nam brojkama suze razumijevanje, da nama manipulišu i da nas zavedu. Već su izlizane izreke kao što su da ‘99% statistike kaže samo 49% istine’, Dizraelijeva da ‘postoje laži, gnusne laži i statistika’ ili Endrju Langova, vrlo poznata u svijetu marketing istraživanja, da ‘većina ljudi koristi podatke kao što pijanica koristi banderu: više za pridržavanje da ne padne, nego za osvjetljavanje puta’. Opšta numerička pismenost nije dovoljna; treba nam i specifična statistička.
Naši dani i ekrani su puni grafikona, statistika, procenata, prosjeka, brojki koje stoje same na vjetrometini, van svakog konteksta, siročad prisvajana od svakoga ko ima trenutni interes da ih iskoristi kao svjedoke za svoju priču, svoje ciljeve i svoje izgovore. Statistika je municija za topove priče, a mi smo glineni golubovi za njihovu kanonadu. Kao i sa drugim vrstama pismenosti u ovom tekstu, tragično je u kojoj mjeri je ova vrsta nepismenosti dio naše civilizacijske naivnosti. Stručnjaci kao Hans Rozling i drugi se već godinama junački bore na ovoj teritoriji, ali bez sistemske podrške nastavićemo da budemo žrtve jednog od najskrivenijih i najpodlijih neprijatelja racionalne misli – baš zbog toga što izgleda najracionalniji od svih drugih!
Primjeri su svuda oko nas. Naše nerazlikovanje ‘prosječnog’ od ‘tipičnog’ kreira potpuno drugu sliku stvarnosti. Ako je prosjek plate u jednoj zemlji 450 evra, dok je tipična plata (gde je grupisano najviše stanovnika) oko 250, šta nam to govori? U masovnom marketingu, prosjeci su jedan od najopasnijih brojeva za donošenje odluka, što uspješni brendovi dobro razumiju. Pametni brendovi rade s tipičnim vrijednostima, one su bliže stvarnosti.
Ili, razumijevanje ‘baze’: početnog nivoa od koga se mjeri rast bilo čega. Ako je privredni rast jedne zemlje malo veći nego drugih u okruženju, ali sa mnogo niže početne tačke – a zna se da bi tipičan rast s takve početne tačke u stvari trebalo da bude i veći – da li je to onda uspjeh ili samo statističko zamazivanje očiju? ‘Laži, gnusne laži i statistika’… Kontekst je uvijek Bog, bez obzira na bilo šta drugo za šta se tvrdi da je Kralj.
Vjerovatno najveća slijepa tačka u ovoj vrsti pismenosti, nešto što je evoluciona karakteristika čitave ljudske vrste, je naša fundamentalna nesposobnost da se nosimo s vjerovatnoćom. Vjerovatnoću ljudski mozak jednostavno ne razumije, posebno statističku definiciju slučajnosti. Iako je potpuno vjerovatno, statistički, da neko ima deset uzastopnih koševa s daljine, pa da dugo nakon toga ne postigne nijedan, već i sam početak serije nas goni da tom igraču pripišemo ‘srećan dan’ ili neku drugu vrstu posebne magije. Mi fabuliramo vjerovatnoću.
Isto je i obrnuto, jer svako od nas ima bolje i lošije dane na poslu, na ispitu, na prezentacijama i sličnim ocjenjivačkim situacijama. Statistički je skoro izvjesno da će neki od studenata koji su, inače, čitave godine radili vrijedno, na sam dan ispita imati tremu, lošu koncentraciju, slabiju fizičku energiju i razne druge razloge za slabiji rezultat – ali će i dalje biti kažnjeni za to, uprkos godišnjem trudu. To je još jedna od stvari koja razne finalne ispite čini grubim (čak i okrutnim) i statistički ne mnogo robusnim sredstvom za procjenu nečije sposobnosti. Još jedna od stvari o kojima je pisao prof. Tod Rouz.
Naš mozak ne voli nepovezanost, osjećaj potpune slučajnosti nam je užasan i mozak to nadomješta narativima, pričama koje nam ‘sa sigurnošću’ sugerišu da će se nešto ‘obavezno’ desiti, ili ne. Posebno ako smo na to pogurani od strane trenutnih dešavanja, tipa pandemije, ili kulturnih običaja ili manipulatora koji podatke ‘uokviruju’ tako da zvuče povoljnije. Nepismenost fenomena vjerovatnoće je jedan od glavnih razloga za razna sujeverja, pogrešna klađenja, loše procijenjene kandidate na intervjuima za posao ili ulaganja u razne aspekte društvenog sistema. Narativna i statistička nepismenost su rođaci koji srećno žive zajedno u našim glavama, na našu kolektivnu štetu.
6. Kreativna pismenost
Kreativnost je, po jednoj staroj izreci, posljednji resurs koji ljudska vrsta ima; ono što radimo kada ne znamo šta da radimo. Kreativnost je nešto najbliže magiji u našem individualnom i kolektivnom djelovanju. Ona stvara nove industrije, nove perspektive, nove inspiracije, nove resurse i nove načine da se rješavaju problemi. A, ipak – kao što ističu mnogi aktivisti koji se bore za reformu obrazovnog sistema – nešto čudno i tragično se dešava s ovom vitalnom silom u našim životima.
Prije više godina, NASA je razvila specijalan test kreativnosti za svoje naučnike, a onda su, iz čiste radoznalosti, odlučili da ga iskoriste da testiraju 1,600 školske djece, starosti 4 i 5 godina. Rezultati su bili zapanjujući: 98% dece je na testu bilo u ‘genije’ kategoriji po kreativnosti. Kada je test ponovljen s istom djecom pet godina kasnije, procenat je pao na 30%, a do vremena kada su djeca napunila petnaest godina, na samo 12%! Ista djeca, testirana kao odrasli, jedva su dobacila do 2% nivoa kreativne genijalnosti. Zaključak je bio da škola, kakvom je znamo danas, sistematski uništava kreativnost, naše prirodno stanje, supermoć s kojom se rađamo i koju imamo sve dok je nemilosrdna presa industrijskog obrazovanja i modernog poslovnog okruženja ne iscijedi iz nas. Ovo nije nov i nepoznat fenomen i već je istražen do vrlo bolnih detalja u radovima istraživača i aktivista kao što je Ser Ken Robinson (i, opet, Tod Rouz).
Kreativnost je ‘novo’ i ‘različito’ po definiciji, odstupanje od normi, neslaganje, promjena, potres, podrivanje istosti – sve ono što većina naših zvaničnih okruženja pokušava da izbjegne po svaku cijenu! Mi, kao kreativna bića, uspjeli smo da napravimo majku svih paradoksa: da izgradimo civilizaciju koja svoju bazičnu i najčarobniju crtu tretira kao neprijatelja, kao smetnju, kao bolest koja se istrebljuje procesima, mjerenjima, sistemskim normama i običajima koji kažnjavaju različitost.
Novom obrazovnom sistemu treba nova ideologija ne samo prihvatanja, već i aktivnog slavljenja ‘neuronetipičnosti’, ekscentrizma, radikalnosti i kontrarijanstva svih vrsta – pod uslovom da ne ugrožava bezbjednost i lični integritet drugih, naravno. (A ove riječi ovdje koristim u njihovom bazičnom, ne simboličkom ili statusnom smislu). Ovo će, zbog prirode sadašnjih obrazovnih sistema, biti vjerovatno najteža pismenost za razvoj i primjenu, iz dva razloga.
Prvo je ono što sam pomenuo na samom početku teksta: struktura samog sistema, koja se bazira na standardizaciji i masovnom uprosječavanju. Trening učitelja, načini na koji se ocjenjuje i njihov i uspjeh učenika, dnevna struktura aktivnosti – sve je u fundamentalnom antagonizmu prema kreativnosti. Drugi razlog je nerazumijevanje i neprihvatanje same ideologije kreativnosti od strane nadležnih ministarstava i njihovih političkih sistema. Naš najveći kolektivni, civilizacijski, problem je to što planetom upravlja kabala fundamentalno nekreativnih i nemaštovitih ljudi, od koji neki ne mogu da se opišu skoro nikako drugačije sem prilično bliskima zlu. Izuzeci su ekstremno rijetki i samo stavljaju ostale u još jači kontrast.
Obrazovni program za ove nove vrste pismenosti već postoji. Literatura i metodologije, takodje. Niko ne može da kaže da ne znamo kako bismo uradili ovaj novi prosvjetiteljski projekat. Postoji čak i mnogo uspješnih individualnih primjera, ne samo u Finskoj. Ono što zaista nedostaje je sistemska volja da se makar i proba. Izazov ‘statusu kvo’ je jednostavno prevelik.
Pitam se zašto. Naime, sve ove vrste pismenosti se lako mogu naći u raznim granama ekonomije, s velikim investicijama u njihovo kreiranje i razvoj. Oglašavanje, politička propaganda, prodaja i čitave industrije zabave zarađuju veliki novac kroz arhetipsko pripovijedanje, taktike za stimulisanje impulsa, ‘hakovanje’ pažnje, super-racionalnu organizaciju stručnih timova i intenzivno korišćenje podataka i statistike. Razne potrošačke industrije su potopljene u kreativnost. Svi oni vrlo dobro razumiju kako ljudska priroda i naše kognitivne ‘prečice’ djeluju, i onda su to znanje pretvorili u oružje protiv nas. Nekada se ta kreativnost koristi za razvoj ideja koje realno unapređuju način na koji živimo naše živote. Ali, ne mogu da se oduprem utisku – a moje duge godine rada u kreativnim industrijama ga potvrđuju – da se većinom ova kreativnost koristi protiv nas, u ideološkom sistemu koji stavlja profit iznad ljudi i iznad planete.
Ove ‘humanističke nauke kao oružje’ su kreirale jednu nevidljivu metodologiju, razmišljanje tipa ‘crnih operacija’ (black ops’, da pozajmimo frazu prof. Mare Ajnštajn) koji provlači razne skrivene interese ispod radara naše pažnje i našeg razumijevanja. Opismeniti populaciju na ove načine bi fundamentalno promijenilo postojeće igre moći, naše percepcije stvarnosti i prioriteta u životu, političke i ekonomske sisteme u koje vjerujemo (ili ih samo podržavamo iz raznih ljudskih razloga, čak i ako u njih ne vjerujemo). Trenutno, većini onih koji su na pozicijama moći to ne odgovara i to je razlog zašto će ovaj tekst ostati samo još jedna utopistička tirada bez stvarnih šansi da uskoro vidi praktičnu primjenu. Šest nepismenosti je metod kojim se nama vlada.
Taj začarani krug, ipak, mora da se makar oslabi, ako ne i prekine, ako nam je stalo do nas samih, na ovom zrncu prašine koje se zove planeta Zemlja.
