svaki dan, osim subote, 11.30-21.00
E-mail: info@nahla.ba
+387 33 710 650
Dobijanje onog što zaslužujemo
Idealni duhovni stav treba težiti boljem od straha od prijekora ili nade u nagradu i treba voljeti ono što je dobro zbog toga samoga.
Izvor: emel.com Autor: Jeremy Henzell-Thomas
U vremenu rastućeg konzumerizma, granice između želja, zahtjeva i zasluga postaju nejasne. Jutros sam primio mail pod nazivom „Apliciraj za diplomu“, sa sljedećim tekstom:
“ZATO ŠTO TI TO ZASLUŽUJEŠ!”
Da li to što nemaš diplomu koči tvoje napredovanje u karijeri? Da li imaš poteškoće u pronalasku zaposlenja koje te interesuje zato što nemaš papir- iako si kvalificiran za njega? Ako tražiš brzo i efikasno rješenje, mi ti možemo pomoći! Nazovi nas odmah za svoju diplomu.“
Onda su stajali telefonski brojevi za SAD i inostranstvo.
Ono što me pogodilo kad je u pitanju ovaj poziv nije postojanje ljudi koji prodaju diplome, jer su oni prisutni već duže vrijeme, naručito u SAD-u, niti me pogodilo što obećavaju dostavu papira jako brzo (uglavnom za 24 sata), već me pogodio jezik pseudovrijednosti i narcizma skrojenog da zavede potencijalne kupce. “ZATO ŠTO TI TO ZASLUŽUJEŠ!” je malo prerušena verzija mota zaštitnog znaka giganta francuske kozmetike L'Oreala: “TI SI TOGA VRIJEDNA”.
U engleskom postoji dugotrajna veza između značenja „zaslužiti“ (deserve) i „biti vrijedan nečega“ (be worthy), ali izvorno značenje u latinskom jeste „služiti dobro“ i imati pravo na pohvalu, poštivanje i nagradu zbog pohvalnog služenja. Koliko je samo daleko od ove uzvišene ideje vrijednosti zabludjela fantazija da nešto zaslužujemo samo i jednostavno zato što to želimo i zahtijevamo i, šta više, da zaslužujemo šta god želimo (i još više), da to dobijemo sad, istog trena, i prije nego se bilo ko drugi toga dočepa.
U svom članku pod nazivom „Of Stones and Glasshouses: The Pursuit of Forgetfulness”, ukazao sam na kulturu narcizma koja uzima maha u našem potrošačkom društvu. Dok sam prije dvije godine, na par dana prije Božića, prolazio kroz Bath nisam mogao, a da ne primijetim veliki plakat na prozoru frizerskog salona u srcu grada. Na sredini plakata je stajala blještava torbica okružena raznolikim proizvodima i naslovom „Božićna poklon-kutija, ghd“. Iznad, podebljanim slovima, stajala je neukusna i uvredljiva parodija jezika kršćanske molitve: „Podari mi moć da ovog Božića budem u centru pažnje“, uz dodatno bogohulstvo direktnog citiranja riječi iz molitve koja je kršćanski ekvivalent muslimanske Fatihe: „Neka bude volja Tvoja“. A na dnu plakata, ove riječi: „Nova religija, ghd frizura“.
Christopher Lasch je 1979. upotrijebio frazu „Kultura narcizma“ kao naslov svoje utjecajne knjige u kojoj opisuje život u Americi koji robuje zaokupljenosti samim sobom i udovoljavanju vlastitim prohtjevima- kako se, zapravo, zaljubljujemo sami u sebe. Njegove proročanske opaske se, naravno, jednako odnose i na naše potrošačko društvo.
Narcizam je dobio ime po antičkom grčkom mitu o Narcisu, zgodnom mladiću koji je odbio udvaranje nimfe Eho. Kao kaznu za svoju okrutnost, osuđen je na to da se zaljubi u vlastiti odraz na jezercetu. Kako nije mogao ostvariti svoju ljubav, vehnuo je i pretvorio se u cvijet koji nosi njegovo ime do današnjeg dana.
Jedna od karakteristika patološkog narcisa, pored arogancije i zavisti, jeste ideja da ima pravo na nešto, nerazumno očekivanje narcisa da zaslužuje posebno povlašten tretman i prirodno udovoljenje zato što sebe smatra iznimno posebnim. Nemogućnost zadovoljenja svoje potrebe smatra napadom na njegovu superiornost i to može izazvati narcistički bijes. Tako ekstremne komplekse i reakcije možemo povezati s narcističkim poremećajem ličnosti, ali takvi poremećaji mogu utjecati na cijelo jedno društvo i kulturu. Možemo, naprimjer, donekle vidjeti patološko vjerovanje u to „da imamo pravo na nešto“ u zavodljivom sloganu da smo „mi vrijedni nečega“ ili da zaslužujemo nešto, ne jer smo to zaradili, već samo i jednostavno zato što to želimo i zahtijevamo.
Prije dvije sedmice sam bio u centru Birminghama prije odlaska na aerodrom kako bih uhvatio let za Berlin radi izdavanja njemačkog prijevoda “Poruke Kur'ana”. Primijetio sam jednu blještavu prodavnicu “BRATZ”, u kojoj se prodaje dizajnirana dječija odjeća i na kojoj piše “DAJTE IM ŠTA ŽELE”. Za mene, u ovoj poruci postoji nešto duboko izopačeno, uvredljivo i bolno tužno.
Riječ derište („brat“) je dugo vremena bila pogrdna riječ za grubo i nevaspitano dijete, a ironično, ona vjerovatno potiče od engleske riječi „brat“- privremena ili ofucana odjeća. Možda je u prošlosti siromašno dijete nosilo ofucanu odjeću i možda se nije znalo ponašati u društvu, ali ti nedostaci nisu nužno imali za posljedicu njegov manjkav karakter. Danas, djeca mogu nositi dizajnersku odjeću “BRATZ” i znaju da će im njihovi roditelji “DATI ŠTA ŽELE”. Biti moderno derište postaje čast u društvu u kome posjedovanje modernih materijalnih stvari postaje jedini kriterij nečijeg superiornijeg položaja, ali derište nije više siromašno dijete ofucane odjeće, već dobrostojeće dijete s odjećom za hvaljenje koje je ohrabreno da vjeruje da zaslužuje dobiti šta god želi.
Pa šta nam to Kur'an govori o našem pravu (na nešto) kao ljudskim bićima? Moram reći da u svom čitanju Kur'ana nisam stekao neki očevidan ili trajan utisak o onome na šta automatski imam pravo ili šta zaslužujem jer sam ljudsko biće, već me Kur'an stalno podsjeća na neodložnu i neizbježnu odgovornost koju mi taj položaj nameće.
Kur'an mi govori da učenje iskonskog Zavjeta (misaka) između Boga i ljudi (Kur'an 7:172-3) podrazumijeva potpuno sveto Povjerenje (emanet) koji nam nameće dužnost upravljanja (hilafeta) i zahtijeva od nas društvenu odgovornost, dobrotvorne radnje i dobra djela (salihat).
Muhammed Asad zapaža da termin „akd“ („ugovor“) u kur'anskom pozivu vjernicima da ispunjavaju obaveze (ugovore) – Kur'an, 5:1- označava „važnu obavezu koja uključuje više od jedne strane“ i on se poziva na Ragibovo tumačenje da „postoje tri vrste ugovora o kojem se govori u ovom ajetu: ugovori između Boga i čovjeka, između čovjeka i njegove duše i između pojedinca i drugih ljudi, što na taj način obuhvaća čitavo područje čovjekovih moralnih i društvenih odgovornosti.“ Pošto je čovjek imao smjelosti da prihvati to Povjerenje slobodnom voljom, on mora stalno težiti da se pokaže doraslim moralne odgovornosti koja se od njega traži prihvatanjem tereta kojeg je sam sebi nametnuo.
Prema Muhammedu Asadu, ovi ajeti se odnose na protivnu prirodu dvije osnovne motivacijske sile u čovjeku: s jedne strane, one koja potiče (sa'ik) naše primarne, instinktivne potrebe, neumjerene apetite i naobuzdane prohtjeve (često simbolizirana kao šejtan), a s druge strane, sile našeg svjesnog razuma (šahida), i intuitivnog i razmišljajućeg, ili buđenje dubljih nivoa naše podsvijesti, „skidanje koprene“ koje dovodi do iznenadnog zapažanja naše vlastite moralne stvarnosti.
Već smo razmatrali kako je originalni latinski smisao engleske riječi “zaslužiti” (deserve) povezan s imperativom služenja drugima – “služiti dobro” i dobiti pravo na pohvalu, poštivanje ili nagradu zbog pohvalnog služenja. Međutim, meni se uvijek činilo da je suština kur’anskog pogleda na služenje iznad obećanja nagrade i postizanja prava na pohvalu i poštivanje, čak i iznad nagrade koja je pravedno zaslužena altruizmom. Istina je da Kur’an obećava nagrade onima koji vjeruju i čine dobra djela, ali idealni duhovni stav treba težiti boljem od straha od prijekora ili nade u nagradu i treba voljeti ono što je dobro zbog toga samoga. Rabija el-Adevijja, koja je živjela u Basri u prvom stoljeću nakon Poslanikove, a.s., smrti, u sljedećim stihovima je iskazala da čovjekova duhovna težnja treba biti zasnovana na nesebičnoj ljubavi: „O moj Gospodaru, ako Te obožavam iz straha od Džehennema, spali me u njemu, a ako Te obožavam u nadi za Džennetom, ne daj mi u njega. Ali ako Te obožavam samo zarad Tebe Samoga, onda od mene nemoj više kriti Svoju Beskrajnu Ljepotu.”
