Imate problema s učenjem? Savladajte ih!

Veliki broj faktora utječe na učenje i pamćenje (koje je usko vezano za učenje). Izdvojit ćemo najvažnije na koje je potrebno obratiti posebnu pažnju:

a) Fiziološki faktori: zdravlje, umor, spol, životna dob, struktura nervnog sistema (od kojeg zavise individualne razlike u sposobnosti pamćenja).

Ovdje vrijedi istaći da se od svih ovih faktora najviše može utjecati na umor i to tako da se promijeni tip aktivnosti koje se izvode i da se promijeni okolina.

b)  Karakteristike gradiva: vrsta, količina, poznavanje gradiva, smislenost

Vrsta gradiva, što najprije znači da li je pretežno verbalna (pisana ili govorna) ili pretežno motorička (uvježbavanje nekih vještina), znatno određuje kako će se i koliko dugo ona savladavati. Neko lakše uči verbalno, a nekom više odgovara motoričko gradivo. Isto to vrijedi za konkretno ili apstraktno gradivo.

Količina gradiva određuje količinu učenja. Međutim, taj odnos nije jednostavan, jer ako, naprimjer, za učenje pjesme od 20 stihova treba jedan sat, pjesmu od 40 stihova nećemo moći naučiti za dva sata.

Ako je poznavanje gradiva veće, utjecat će povoljnije na brzinu učenja i to se naziva pozitivnim transfernim djelovanjem.

Dok ne shvatimo bitnost nekog gradiva, često nam se čini besmislenim. Vješt, kreativan pojedinac nastoji što prije osmisliti gradivo i povezati dijelove gradiva. U tome dobro služe različite mnemotehnike. tj. tehnike zapamćivanja (najčešće se koristi rimovanje npr.: “Piješ vodu kao vo, ne znaš šta je H2O”)

c) Psihološki faktori: motiviranost; aktivnost (količina i vrsta); iskustvo; mentalna kondicija; dubina obrade gradiva; izbor strategija u učenju

Visoko i nisko motivirani pojednici razlikuju se tokom učenja u brzini čitanja i shvatanja pročitanog. Nisko motivirani pojedinci brže zaboravljaju ono što su naučili, a ujedno im je slaba koncentracija na ono što uče, a pažnja im “luta” na sve druge sadržaje osim na učenje. Također je poznato da nisko motivirani pojedinci često pogrešno shvataju ono što uče (zbog slabe koncentracije na sadržaj učenja), pa im je i znanje užeg obima.

Dakle, da biste kvalitetnije i brže učili, potrebno se potpuno fokusirati na učenje i rezultat će doći.

Količina i vrsta aktivnosti su u vezi s organizacijom učenja. Dvije glavne aktivnosti u procesu učenja su primanje i obrada informacija i one se trebaju smjenjivati u optimalnom odnosu, a taj odnos zavisi od samog pojedinca (neko će čitati dio po dio i tako pamtiti, a neko će prvo pročitati cjelinu, pa onda dio po dio pamtiti).

Većina informacija koje se primaju u namjernom i sistematskom učenju najprije prolazi kroz kratkoročno pamćenje, gdje se prerađuje i zatim upućuje u dugoročno pamćenje (ono što čitaš prvo ide u kratkoročno pamćenje, a ako se to čitanje istog materijala ponovi više puta onda taj sadržaj ide u dugoročno pamćenje). Osnovni je zahtjev da se obrađuje onoliko informacija koliko neki pojedinac može kratkoročno upamtiti. Ako se u obradi informacija izgubio neki važan dio, znači da je količina obrađivanih informacija bila prevelika.

Obrađivanje primljenih informacija može biti različito. Najbolji su rezultati zapamćivanja ako se građa “prebacuje” u dugoročno pamćenje dvostruko, i slikovno i lingvistički (npr. kombiniranjem pročitanog materijala sa grafikonom koji objašnjava pročitano).

Iskustvo kao naviknutost na učenje direktno je vezano za mentalnu kondiciju. Mentalna kondicija je stanje – posljedica dužeg i sistematskog učenja.

d) Organizacijski faktori: način i metode učenja

Metoda učenja kazuje uči li se cjelina (globalno) ili dio po dio (fragmentarno), kao i uči li se distribuirano ili koncentrisano (redovno ili kampanjski).

Što se tiče načina učenja, istraživanja su pokazala da kraći ili lakši zadatak je bolje odmah učiti u cjelini, dok teže i kompleksnije zadatke treba učiti u dijelovima, koji se poslije sjedinjuju u cjelinu (fragmentarno, npr. učimo A, pa B, C, D… pa onda ABCD..). Postoji i varijanta tih metoda, a naziva  se progresivnom varijantom. Po toj varijanti se uči dio po dio, a novi se dio odmah povezuje s prethodno naučenim (A, B, AB, C, ABC, D, ABCD… ). Prema toj logici, lakše zadatke pogodnije je učiti koncentrisano u vremenu (s malo kraćih odmora), dok teže zadatke treba rasporediti (više dužih razmaka između učenja).

Kod bilo kojeg metoda ili načina učenja važno je napomenuti da veliku ulogu u zapamćivanju ima odmor između perioda učenja, koji je potreban zbog što boljeg “učvršćivanja” tragova pamćenja materijala koji se učio.

e) Objektivni ili fizički faktori: temperatura u prostoriji, vlažnost zraka, količina kisika, doba dana, mjesto učenja

Temperatura u prostoriji u kojoj se uči ne smije biti ni previsoka ni preniska.

Vlažnost zraka, ako nije prikladna, izaziva teškoće u disanju, što se nepovoljno odražava na bilo koje učenje.

Količina kisika izuzetno je važna pri učenju, stoga prostorije u kojima se uči treba redovno provjetravati.

Doba dana pogodno za učenje nije jednako kod svih ljudi. Istraživanja dnevnih ritmova pokazuju da se stepen budnosti veoma razlikuje kod različitih ljudi. Općenito, ljudi se mogu podijeliti na “jutarnje” i “večernje”.

Mjesto učenja vezano je uz naviku mjesta, tj. naviku da se uči na istome mjestu. Ako prilike dopuštaju, treba na određenom mjestu samo učiti, i učiti uvijek ili gotovo uvijek na tome mjestu).

f) Posebni faktori pamćenja:

• vrsta gradiva
• način učenja (dubina obrade)
• namjera zapamćivanja
•  drugo učenje (koje može da pomaže – transfer; ili otežava pomoć kod učenja novog gradiva – interferencija)
• stepen naučenosti
•  metoda učenja
•  stepen “lične angažovanosti” u procesu učenja

Individualni stil učenja

Individualni stil učenja ovisi o kognitivnom stilu i o navikama koje se vežu uz učenje.

Kognitivni stil je poseban, razmjerno dosljedan i trajan način na koji pojedinac spoznaje okolinu i u njoj djeluje, tj. kognitivni stil je način na koji pojedinac obrađuje i upotrebljava informacije.

Postoji više grupa kognitivnih stilova prema kojima se ljudi razlikuju:

• Vidni i slušni stil (neki lakše pamte informacije koje pročitaju, a drugi ako ih slušaju),
• Stil težnje pojednostavljivanja prispjelih informacija (ako nastojimo novu informaciju što prije uvrstiti u određenu kategoriju, čisteći je pri tome, od svih nebitnih pojedinosti to neće utjecati povoljno na uspjeh u učenju),
• Stil tolerantnosti prema dvosmislenim, nejasnim informacijama (tj. tolerantnost prema informacijama koje se ne slažu s onima što ih imamo otprije. Npr., neki žele odmah sve razjasniti, zato odmah zaboravljaju sve informacije koje se ne slažu s prijašnjim),
• Stil promišljenosti ili impulzivnosti u rješavanju problema (neko se bez posebnog razmišljanja odluči za prvo rješenje koje mu se učini prikladnim, a neko prije svega, sistematski razmatra više mogućnosti),
• Stil analitičkog i intuitivnog načina spoznavanja stvarnosti i rješavanja problema (neki će sistematski i postepeno riješiti problem, a nekima će se rješenje problema nametnuti iznenada),
• Stil nezavisnosti od opažajnog polja (tj. koliko čovjek u procjeni nejasne situacije ovisi o vanjskim podražajima , tj. o onome što vidi, čuje i sl.).

Kognitivni stilovi sadrže, osim spoznajnih, i emocionalne i motivacijske komponente, koje se karakteristično vežu uz neke osobine ličnosti, kao što su inicijativnost, smjelost u traženju.

Kod svakog pojedinca kognitivni stil se oblikuje na nasljednim osnovama i kasnijim iskustvima.

Važna komponenta individualnog stila učenja su navike vremena, mjesta, ali i uobičajene strategije učenja.

Strategija je skup postupaka kojima se nastoje ostvariti ciljevi učenja. Strategija učenja je zapravo, prenos informacija iz kratkoročnog pamćenja u dugoročno pamćenje.

Posebno su u učenju važne kognitivne strategije (ponavljanje, razrada, organiziranje gradiva i sl.), kao i metakognitivne strategije (planiranje, kontrola, mijenjanje strategija, regulacija napora). Metakognitivne strategije uključuju poznavanje vlastitih strategija i svjesno upravljanje njihovom upotrebom.

Sposoban i prikladno motiviran učenik/student samostalno mijenja vlastite strategije učenja, i prilagođava ih postignutim rezultatima i zahtjevima materije koje treba da nauči.

Da bi se poboljšali načini učenja, neophodno je poznavati načine koji su se općenito pokazali najuspješnijima, i važno je znati analizirati svoje navike učenja kako bi se ustanovili njihovi glavni nedostaci.

 Slijedeća pitanja će ti pomoći u pronalaženju slabih tački u tvojim navikama učenja.

Na pitanja odgovaraj zaokruživanjem DA ili NE! Tvoji odgovori neće biti pravilni ili pogrešni, nego će ti samo pokazati imaš li prikladne ili manje prikladne navike učenja.

Pitanja:                                    

1. Učiš li svaki dan bez izuzetaka? DA NE

2. Ometaju li te različite vanškolske aktivnosti (sport, čitanje, gledanje filmova, igranje igrica na računaru) u tome da učiš dovoljno vremena? DA NE

3. Znaš li predvidjeti koliko ćeš vremena utrošiti na učenje određenog predmeta? DA NE

4. Moraš li koji put prekinuti učenje kod kuće zato što nemaš pri ruci različita sredstva? (računar, knjige…) DA NE

5. Možeš li se skoncentrisati na učenje, uprkos tome što su u istoj prostoriji i drugi ljudi? DA NE

6. Trudiš li se da tvoje bilješke budu pregledne (potcrtavanje, bilježenje po tačkama)? DA NE

7. Preskačeš li obično tabele, grafikone, kad učiš iz udžbenika? DA NE

8. Znaš li izdvojiti glavnu misao iz pročitanog teksta? DA NE

9. Ponoviš li, tokom učenja, građu koju si pročitao/la samostalno više puta? DA NE

10. Ponavljaš li najvažnije stvari iz stare građe iako iz predmeta nemaš slabu ocjenu? DA NE

11. Ponavljaš li, najčešće, građu doslovno, kao što je zapisana u svesci ili knjizi? DA NE

12. Porediš li tokom učenja nekog predmeta, barem povremeno, novo gradivo sa onim što znaš iz drugih predmeta? DA NE

13. Pokušavaš li na neki način odrediti (npr. potražiti u rječniku) značenje nepoznatih riječi koje susrećeš tokom učenja? DA NE

14. Možeš li se pri učenju, većinom, lako koncentrisati? DA NE

15. Treba li ti mnogo vremena od trenutka kada kod kuće sjedneš učiti do trenutka kada zaista počneš učiti? DA NE

16. Razmišljaš li često tokom učenja o svojim ličnim problemima i teškoćama? DA NE

17. Počinješ li učiti samo kada osjećaš da si za to posebno raspoložen/a? DA NE

18. Odgovaraš li u sebi tokom ispitivanja u školi na pitanja koja su postavljena nekom drugom? DA NE

19. Pokušavaš li već tokom predavanja u školi zapamtiti što više građe? DA NE

20. Kad te u školi ispituju, događa li se često da zbog treme ne možeš pokazati sve što znaš? DA NE

Svoje odgovore analiziraj i procijeni po ovome ključu:

Odgovor DA je prikladniji na pitanja 1, 3, 5, 6, 8, 9, 10, 12, 13, 14, 18, i 19! Ukoliko je vaš odgovor na neko od naznačenih pitanja NE, razmislite malo o tome i sagledajte koliko je to značajno u vašem slučaju. Da bismo vam to olakšali navodimo dva moguća pitanja:

• Koji su uzroci glavnih nedostataka što ste ih ustanovilio?
• Koje ćete od njih pokušati uskoro odstraniti i kako?

PRAVILA SAMOSTALNOG UČENJA

1. Odlučiti da će se učiti.

2. Odrediti cilj učenja, tj. način upotrebe informacija koje će se steći. O tome ovisi i način učenja:

• ako je dovoljno PREPOZNATI neku informaciju, uvježbavati ćemo se u prepoznavanju, ali u različitim smislenim cjelinama;
• ako treba informacije REPRODUCIRATI (ponoviti) doslovno, ponavljat ćemo je bez bitnije transformacije, a ako želimo reproducirati smisao, pazit ćemo u transformaciji da se smisao sačuva;
• ako informaciju treba iskoristiti u RJEŠAVANJU problema, uvježbavat ćemo rješavanje više različitih problema, nikako ne problema samo jednog tipa.

3. Orjentirati se u gradivu, uočiti njegovu cjelinu.

4. Učiti s olovkom u ruci.

5. Izbjegavati gomilanje gradiva.

6. U obradi informacija izabrati nivo aktivnosti prema ciljevima učenja:

• traženje iste informacije na drugim mjestima u tekstu ili u drugim tekstovima
• reproduciranje onoga što piše u udžbeniku
•  potcrtavanje važnijih dijelova teksta
• izrađivanje skica, pregleda, prikaza i sl.
• upoređivanje podataka o istoj temi u različitim izvorima informacija
• primjena znanja u praksi, rješavanje problema.

7. Samostalno programirati tekst:

a) potcrtavati u tesktu.

b) praviti bilješke u uglu.

c) praviti vlastite skice i sl.

d) postavljati sebi pitanja na osnovu b) i c)

e)odgovarati na pitanja usmeno (u sebi), dobro razmisliti o odgovoru i uporediti s a)

f) tek kada smo dovoljno sigurni da je odgovor tačan, zapisati ga u obliku što sličnijem onome u kojem će se primijeniti, preći na nove informacije.

g) kad se smisao pitanja i odgovora ne slažu, obavezno naći uzrok, zatim učiniti kao pod f)

h) povremeno, nakon većih cjelina i obavezno na kraju ponoviti sva vlastita pitanja i sve vlastite odgovore na njih.

i) bez pitanja reproducirati sve odgovore istim redom.

j) zaključiti učenje tek kada smo dovoljno sigurni u svoje znanje.

Izvor: mojakarijera