Šta prestati govoriti djetetu

Uprkos našim dobrim namjerama, ove izjave uče djecu da prestanu vjerovati svom unutrašnjem sistemu rukovođenja, da postanu prepredeni, da rade što je moguće manje i da odustaju kad stvari postanu teške.

U nastavku je navedena lista od deset stvari koje trebate odmah eliminisati iz svog rječnika. Također, navela sam i alternativu, tako da možete ove uobičajene rečenice zamijeniti izrazima koji će zapravo potaknuti unutrašnju motivaciju i emocionalnu povezanost.

1. „DOBRO SI TO URADIO!“

Najveći problem s ovom izjavom je što se često ponavlja djetetu i što se govori za stvari za koje dijete nije ni uložilo neki stvarni napor i trud. Ovo uči djecu da je bilo šta „dobro urađen posao“  kad mama i tata tako kažu (i to samo kad mama i tata tako kažu).

Umjesto toga pokušajte sa „ Stvarno si se potrudio s tim!“. Fokusirajući se na djetetov trud, učimo ga da je trud važniji od rezultata. Ovo uči djecu da budu uporniji kaa se suoče a nekim teškim zadatkom i da neuspjeh shvate samo kao još jedan korak prema uspjehu.

2. „DOBRA DJEVOJČICA (ILI DJEČAK)!“

Ova rečenica, rečena s dobrom namjerom, zapravo ima suprotan efekat od onoga kojem ste se nadali. Većina roditelja kažu ovo kako bi podigli djetetovo samopoštovanje. Nažalost, to ima sasvim drugačiji efekat. Kad djeca čuju „Dobra djevojčica (dječak)!“  nakon što su izvršili zadatak koji ste od njih zatražili, oni pretpostavljaju da su „dobri“ samo zato što su uradili ono što ste rekli. Ovo postavlja scenarij u kojem djeca mogu razviti strah od gubitka statusa „dobro dijete“ i njihova motivacija za saradnju postaje primanje pozitivnog feedbacka kojem se nadaju.

Umjesto toga  pokušajte sa „Veoma cijenim kad sarađuješ!“ . To daje djeci pravu informaciju o tome šta vi želite i kako njihovo ponašanje utječe na vas. Možete čak u potpunosti izostaviti svoja osjećanja u tome i reći nešto poput:  „Vidjela sam da dijeliš svoju igračku s prijateljem/icom“.  To omogućuje djetetu da samo odluči da li je dijeljenje „dobro“ i dopušta mu da to ponovi zbog svog unutrašnjeg poriva i motivacije, a ne samo da bi vas zadovoljilo.

3. „KAKAV LIJEP CRTEŽ!“

Kad iznosimo svoje procjene i presude o djetetovom umjetničkom djelu, mi im zapravo oduzimamo  priliku da prosude i procijene vlastiti rad.

Umjesto toga pokušajte sa „Vidim crvenu, plavu i žutu! Možeš li mi nešto reći o svom crtežu?“ . Posmatranjem, a ne nuđenjem procjene, dopuštate svom djetetu da odluči da li je crtež lijep ili ne, možda mu je namjera bila da to bude zastrašujuća slika. A pitajući ga da vam nešto kaže o crtežu, pozivate ga da počne da procjenjuje vlastiti rad i podijeli svoje namjere i vještine što će doprinijeti njegovoj kreativnosti dok bude sazrijevao i rastao u umjetnika.

4. „ODMAH PRESTANI, ILI…!“ („AKO ODMAH NE PRESTANEŠ…!“)

Prijetiti djetetu gotovo nikad nije dobra ideja. Prije svega, tako ih učite vještini koju zapravo ne želite da imaju: sposobnosti da lukavo koriste nadmoć ili silu da bi dobili ono što žele, čak i kad druga osoba nije voljna na saradnju. Drugo, stavljate sebe u neugodan položaj u kojem ili morate postupiti u skladu sa svojim prijetnjama – izvršiti kaznu kojom ste prijetili u žaru ljutnje – ili možete odustati od toga, učeći dijete da su vaše prijetnje besmislene. Bilo kako bilo, nećete dobiti rezultat koji želite i oštetit ćete svoju vezu s djetetom.

Iako može biti teško oduprijeti se porivu da zaprijetite, pokušajte se umjesto toga preusmjeriti na nešto prikladnije. „Nije uredu udariti svog brata. Bojim se da ćeš ga povrijediti ili će ti on vratiti i povrijediti tebe. Ako želiš nešto udariti, možeš udariti jastuk, kauč ili krevet.“ Nuđenjem alternative koja je sigurnija, još uvijek dopuštajući  djetetu da izrazi  svoja osjećanja, brinete o njegovim emocijama čak iako ste jasno postavili granice ponašanja. To će na kraju dovesti do bolje samokontrole i emocionalnog  blagostanja  vašeg djeteta.

5. „AKO TI___, DAT ĆU TI___.”

Podmićivanje djece je jednako destruktivno kao i obeshrabrujuće za djecu da sarađuju prosto zbog jednostavnosti i harmonije. Ova vrsta razmjene može postati klizav teren, a ako je koristite često, može vam se vratiti i ugristi vas. „Ne! Neću pospremiti sobu dok mi ne kupiš Lego kockice!“

Umjesto toga pokušajte sa „Puno ti hvala što si mi pomogao/la s pospremanjem!“ Kad ponudimo našu iskrenu zahvalnost, djeca dobijaju unutrašnju motivaciju da nastave da pomažu. I ukoliko vaše dijete u zadnje vrijeme nije bilo od velike pomoći, podsjetite ga na period kad je bilo. „Sjećaš se kad si mi prije par mjeseci pomogao da izbacim smeće? To mi je bila tako velika pomoć. Hvala ti!“  Tada dopustite djetetu da zaključi da je pomaganje zabavno i da daje osjećaj samovrednovanja.

6. „TAKO SI PAMETAN/NA!“

Kad govorimo djeci da su pametna mislimo da im pomažemo da izgrade svoje samopouzdanje i samopoštovanje. Nažalost, dajući djeci ovu vrstu hvale zapravo radimo suprotno. Govoreći djeci da su pametna, mi nenamjerno šaljemo poruku da su ona jedino pametna kad dobiju dobre ocjene, postignu cilj ili postignu idealan rezultat – a to je dosta pritiska za mladu osobu da živi s tim. Istraživanja pokazuju da kad kažemo djeci da su pametna kad slože slagalicu, manje je vjerovatno da će nakon toga pokušati da slože težu slagalicu. To je zato što su djeca zabrinuta da ako ne uspiju ili ne urade dobro, mi nećemo više misliti da su „pametna“.

Umjesto toga pokušajte reći djeci da cijenite njihov trud. Fokusirajući se na trud, prije nego na rezultat, stavljate djetetu do znanja šta se zaista računa. Naravno, rješavanje slagalice je zabavno, kao i pokušavati da se složi još teža. Iste ove studije su pokazale da kad se fokusiramo na trud -„Vau, stvarno si se potrudila/o s tim!“ – daleko vjerovatnije će djeca sljedeći put pokušati s izazovnijom slagalicom.

7. „NEMOJ PLAKATI!“

Izaći na kraj s djetetovim suzama nije uvijek lako. Ali kad kažemo stvari poput „Ne plači“, mi obezvrjeđujemo njihova osjećanja i poručujemo im da su njihove suze neprihvatljive. To uzrokuje da djeca nauče da potiskuju svoje emocije, što na kraju može dovesti do više eksplozivnih emocionalnih ispada.

Pokušajte dati prostora djetetu da plače. Recite stvari poput: „Uredu je plakati. Svi ponekad imaju potrebu da plaču. Bit ću ovdje ako ti je potrebno da te neko sasluša.“ Možete čak pokušati verbalizovati osjećanja koje vaše dijete možda tada ima, „Veoma si razočaran što ne možemo upravo sada ići u park, zar ne?“ Ovo može pomoći vašem djetetu da razumije svoja osjećanja i nauči da ih verbalizuje prije nego što bi ih mogao pokazati na neki drugi način. A poticanjem da se emocionalno izrazi pomažete mu da nauči da kontroliše svoje emocije, što je ključna vještina koja će mu služiti čitav život.

8. „OBEĆAVAM…“

Prekršena obećanja bole. A budući da je život očito nepredvidljiv, preporučujem potpuno uklanjanje ove fraze iz vašeg rječnika.

Umjesto toga izaberite da budete potpuno iskreni sa svojim djetetom. „Znam da zaista želiš da se igraš sa Sarom ovaj vikend i mi ćemo se potruditi da se to i ostvari. Molim te, zapamti da ponekad može iskrsnuti nešto neočekivano, pa ti ne mogu garantovati da će to biti ovaj vikend.“ Potrudite se da stvarno date sve od sebe ako ste rekli da hoćete. Održana riječ gradi povjerenje, a prekršena pogoršava vašu povezanost, pa pazite šta govorite, a onda radite i živite u skladu sa svojim riječima koliko god je moguće.

Još jedna napomena za ovo: ako prekršite riječ, priznajte to i izvinite se svom djetetu. Zapamtite, vi učite svoju djecu kako se ponašati ukoliko ne uspiju da rade u skladu s onim što su rekli. Kršenje zadate riječi je nešto što svi mi radimo u jednom ili drugom trenutku. Čak i ako je riječ o nečemu što za vas izgleda beznačajno, to bi moglo biti vrlo važno za vaše dijete. Dakle, dajte sve od sebe da budete primjer iskrenosti i poštenja, a kad niste, istupite i preuzmite odgovornost za svoj neuspjeh.

9. „TO NIJE VELIKA STVAR!“

Postoji mnogo načina kojim umanjujemo i omalovažavamo dječija osjećanja, pa pazite na ovaj. Djeca često vrednuju stvari koje izgledaju male i beznačajne s naše tačke gledišta odraslih. Pa pokušajte vidjeti stvari s djetetove tačke gledišta. Saosjećajte  s njihovim osjećanjima, čak i onda kad postavljate granice ili kažete „ne“ na njihovu molbu.

„Znam da si stvarno željela/želio da radiš to, ali to se neće ostvariti danas“, ili „ Žao mi je što si razočaran/a, ali odgovor je ne“ . Ovo pokazuje mnogo više poštovanja nego pokušavati uvjeriti dijete da njegove želje nisu nešto važne i bitne.

10. „ZAŠTO SI TO URADIO?“

Ako je vaše dijete uradilo nešto što vam se ne sviđa, vi svakako trebate porazgovarati o tome. Međutim, sami taj trenutak nije vrijeme kad vaše dijete može učiti iz svojih grešaka. A kad pitate dijete „Zašto?“ prisiljavate ga da analizira i razmisli o svom ponašanju, što je prilično napredna vještina, čak i za odrasle. Kad se suoče s ovim pitanjem, mnoga djeca će zaćutati i zauzeti odbrambeni stav.

Umjesto toga, otvorite vrata komunikacije nagađajući šta je vaše dijete moglo osjećati i šta bi stvarno moglo ležati iza toga.  „Jesi li se osjećao/la frustriranim/om zato što tvoji prijatelji nisu saslušali tvoju ideju?“  Pokušavajući da shvatite kako se vaše dijete osjećalo i šta je željelo, možda čak otkrijete kako se vaša uzrujanost zbog incidenta smanjuje. „Oh! Ugrizao/la je svog prijatelja/icu zato što mu /joj je bio potreban prostor i osjećao/la se uplašenim/om, a nije znao/la kako drugačije da to pokaže. On/ona nije „problematičan“, on/ona je beba!“