Ramazan – mjesec virtuelne zavisti?

Jedan od najlakših načina da sebi upropastite odličan ramazan jeste da uđete na društvene mreže i pomislite kako svima ramazan protiče daleko bolje nego vama. Ramazan u ljetnom periodu je zahtjevan – post traje i po 18 sati. To znači da će posvećivanje ibadetu biti otežano. Klanjanje jacije i buđenje na sehur, uz istovremeno balansiranje obaveza na poslu, bit će izazovno – naročito ako pokušavate u raspored uklopiti teraviju ili kratko predavanje u džamiji. Osim toga, djeluje kao da skoro svi imaju isplaniran neki cjelomjesečni program: halka tefsira, serijal na YouTubeu, itd.

Također, svi imaju velike planove za ramazan. Gdje će klanjati, za kojim imamom će klanjati, šta će jesti, kako će vježbati, koliko će učiti Kur’an, itd. To je sve odlično – i trebamo imati ambiciozne ciljeve.

Međutim, desi se da nakon polovine mjeseca počnemo stagnirati. Početno ushićenje splahne i postane teško održati isti tempo. Počnemo izostavljati sehur. Počnemo kasniti na jaciju i pokušavamo samo stići na teraviju. Kaskamo dobrih osam dana za našim “30-dnevnim rasporedom”. Naš plan ishrane je uveliko narušen krofnama i pitama, a energije imamo dovoljno ili za teretanu ili za džamiju, da bismo u jednom trenutku odustali i od jednog i od drugog.

U međuvremenu…

Svi ostali provode NEVJEROVATAN ramazan sa svojim #društvom.

Osjećaj zavisti je nešto što je uobičajeno na društvenim mrežama, ali za ramazan zavist poprima drugačiji ton. Kad imamo poseban vremenski period u kome su svi fokusirani na istu stvar postane jako teško ne osjećati se kao da učestvujemo u nekom natjecanju.

Neko može reći da je to dobra stvar. Da se i trebamo natjecati u dobrim djelima. Zapravo, ova vrsta zavisti je čak pohvalna:
“Ne smije se zavidjeti izuzev u dva slučaja: čovjeku kome je Allah dao imetak koji troši na istini i čovjeku kome je Allah dao mudrost pa on po njoj sudi i druge poučava.” (Buhari i Muslim)

Problem je u tome što društvene mreže imaju efekat lupe, pri čemu nisu djela ta koja se preuveličavaju, nego se preuveličavaju iskustva. Samim gledanjem onoga što drugi doživljavaju, počinjemo osjećati kao da propuštamo mnogo toga.

Naprimjer, klanjaš na mjestu gdje teraviju predvodi golobrad učenik medrese, koji monotonim glasom uči brzinom 100 na sat. Nakon par rekata odustaješ od te avanture, otvoriš Snapchat i vidiš da je neki prijatelj podijelio video milozvučnog učenja Kur’ana s teravije na nekoj ekskluzivnoj lokaciji. Zašto je moj ramazan tako dosadan?

Potom otvoriš Instagram i vidiš drugog prijatelja da je postavio sliku s predavanja nekog uglednog učenjaka u posjeti njihovoj džamiji. U tvojoj džamiji predavanje počinje pola sata nakon ponoći, nepovezano je i bez jasne poente. Zašto je ramazan super svima osim meni?

Onda imamo poplavu iftarskih sofri na Instagramu. Hrane kao iz bajke – teletine, junetine, jarčetine, piletine. Voća izrezanog u tako precizne komadiće da bi ih bilo šteta pojesti. Deserti, sve jedan bolji od drugog. S druge strane ekrana, kod kuće ste ti i suprug(a) toliko pregaženi obavezama oko posla i djece da niko nije stigao napraviti iftar, nego iz frižidera vadite i podgrijavate pizzu staru dva dana, osjećajući istovremeno krivicu jer ne koristite domaće meso kojim ste napunili zamrzivač neposredno prije ramazana i jer vaši planovi o zdravoj ishrani u toku ramazana polako padaju u vodu.

Onda se desi situacija gdje je radna sedmica bila vrlo stresna i napokon je došao petak. Baš čudno da nigdje nije organizovan neki iftar. Ništa strašno, napravit ćeš sebi nešto da pojedeš, klanjati akšam kod kuće i polako se spremati za teraviju. U hodu, po navici, otvoriš Snapchat i ugledaš objave ljudi iz tvog #društva i kruga poznanika. Izgleda kao da su svi okupljeni kod jednog od tvojih prijatelja na iftaru. Mnoštvo je slika hrane. Ne samo slika, nego i kratkih snimaka postavljanja stola i dekorativnih kartica na kojima pišu nazivi jela. Tu su i selfiji. Svi poziraju jedni s drugima. Smiju se nekim internim šalama. Svi se odlično provode, ali nekako se desilo da su zaboravili pozvati tebe. Da li je to bila slučajnost? Ili je možda namjerno? Sigurno nije bila slučajnost, previše ste bliski da bi se takav previd desio. Onda mora biti namjerno, ali šta je razlog? Šta to osoba mora uraditi da bi je neko namjerno odlučio izostaviti? Možda ljudima jednostavno nije lijepo s tobom? U vikend ulaziš s osjećajem gorčine, jer izgleda kao da svi drugi imaju aktivan društveni život dok ti tiho patiš u samoći.

Onda imamo super-Pinterest-mamu. Šareni kalendari napravljeni od hamer papira, profesionalno urađeni planeri i 30-dnevni plan kreativnih aktivnosti za djecu. Na svakom zidu su ukrasi, a sve je praćeno slikama nasmijane djece i snimcima na kojim djeca pričaju kako su uzbuđena zbog ramazana. Prije tih objava ti se vrhunskim potezom činilo to što ste djeci kupili novu knjigu za ramazan, ali sada si već u sumnji – da li sam nemaran roditelj?

Onda imamo #porodica objave. Još jedan divan iftar u krugu porodice! Tako je divno ići na teraviju zajedno s najbližima! I tako svaku noć. Ti, s druge strane, nemaš rodbine u gradu u kojem živiš ili tvoja porodica ne praktikuje vjeru. Društvene mreže su lupa koja taj osjećaj usamljenosti samo povećava.

Dakle – šta nam je činiti?

Korak 1: Isključi se

Koliko se možeš ili želiš isključiti s društvenih mreža ovisit će o tebi. Isključivanje se može činiti i postepeno kroz sljedeće korake:

• Gašenje notifikacija. Nema više zvukova i obavještenja. Sve osim poruka i poziva je utišano. Da, čak i WhatsApp grupe.
• Brisanje aplikacija koje najviše “gutaju” vrijeme. S telefona izbrisati Facebook, Twitter, Instagram – sve što oduzima previše vremena.
• Deaktiviranje korisničkih profila u toku ramazana.
• Deaktiviranje ili potpuno brisanje aplikacija i korisničkih profila.

Korak 2: Kontroliši čemu se izlažeš

Prestani pratiti svakoga ko uzrokuje da se osjećaš loše. Ako se zbog objava neke osobe ili organizacije redovno osjećaš nezadovoljno na bilo koji način, odmah ih prestani pratiti. Ako primijetiš da si zbog nečijih objava, pa makar one bile prijateljeve, često zavidan ili se osjećaš neostvareno – sakrij njegove objave.

Korak 3: Preispituj namjere i podsjećaj se

Dobro razmisli o svom nijetu prije objavljivanja nečega. Da, uredu je biti zahvalan na Allahovim, dž.š., blagodatima, uredu je s drugima podijeliti lijepa iskustva, uredu je objavljivati neke stvari u želji da potaknemo druge na dobro. Ali nije uredu biti pasivno-agresivan, nadmetati se s ljudima ili hvalisati. Veoma je tanka linija između tog dvoga i to je nešto što čovjek treba između sebe i Allaha, dž.š., raščistiti.

Također, treba imati na umu da čak i kad obavljujemo lijepe trenutke, oni su samo jedna strana života. Ne moramo s drugima putem društvenih mreža dijeliti svoje teškoće, ali neka nam one budu podsjetnik. Kad vidimo da drugi ljudi objavljuju lijepe trenutke, sjetimo se da oni također prolaze kroz iskušenja kao i svako od nas. Niko nema savršen život (bez obzira na to koliko dobro on na društvenim mrežama izgledao). Isto – budimo pažljivi kad objavljujemo nešto što bi u drugima moglo probuditi zavist.

Istina je da se ljudi putem društvenih mreža često jako trude da prikriju svoje probleme i manjkavosti. To je nalik trendu lažnih poduzetnika, koji počnu objavljivati slike sebe kako voze skupe automobile, uz obećanje da svako može zaraditi milione bez nekog naročitog truda. U stvarnosti, ti ljudi su se vjerovatno zadužili kako bi iznajmili Lamborghini da naprave par fotografija za Instagram.

Korak 4: Posveti se ljudima oko sebe

Što više vremena provodiš s porodicom, prijateljima i članovima zajednice u kojoj živiš, to si više u kontaktu s ljudskom, autentičnom stranom života, umjesto s pažljivo konstruisanim virtuelnim verzijama ljudi i njihovih života. Ako odlučite da se isključite s društvenih mreža, to je ujedno prilika da ljude bolje upoznate i razgovarate s njima – pa čak i ako samo razmijenite par riječi u hodu – umjesto da se hvatate za telefon svako malo, dok ste među ljudima.

Korak 5: Uključuj druge

Najbolniji dio ramazana – mjeseca jačanja zajednice, može biti upravo osjećaj da nigdje ne pripadate. Osjećaj pomanjkanja prijateljskih ili čak porodičnih veza može biti poguban po psihu osobe. Zbog toga se dodatno potrudite da uključite druge u svoje ramazanske planove. Čak i ako mislite da imate dobar odnos s nekim i da njima ne bi smetalo da ih ne pozovete jer imate opušten odnos – ne činite to. Uključujte ljude što je više moguće i potrudite se da se svi osjećaju dijelom toga što se dešava.

Ovo je naročito bitno za ljude koji žive u mjestima gdje nemaju rodbine ili čija porodica ne praktikuje vjeru. Niko se ne bi trebao osjećati usamljeno u toku ramazana, naročito jer je lako napraviti još malo hrane i porukom pozvati nekoga na iftar.