Kako sam ponovo našla sebe

Čitanje prijevoda Kur’ana me je promijenilo. Što sam se više povezivala s njim, više sam uviđala koliko sam blagoslovljena svojim energičnim karakterom koji sam mogla iskoristiti za rad u Njegovo ime – za držanje govora, liderstvo i društveni aktivizam. Postala sam predstavnica učenika u svojoj srednjoj školi i primila sam nagradu za Učenicu generacije, koju mi je dodijelio bivši guverner Arnold Schwarzenegger. Kao organizatorica, bila sam uključena u razne aktivnosti sa stalno prisutnom željom da svojoj široj zajednici pomognem da uvidi ljepotu islama i jačinu koju on daje muslimankama. Već sam nosila hidžab, ali sad sam ga počela nositi u potpunosti i ponosila se njime kao simbolom moje slobode. U meni se rodila ljubav prema izučavanju islama zbog snage koju sam doživjela kroz kur’anske poruke, usmjerene meni kao ženi i htjela sam da svi znaju kako su muslimanke istinski oslobođene.

I tako je počelo moje učenje. Stalno sam pohađala islamske kurseve. Predavanja koja sam slušala su uglavnom imala jednu karakterističnu metodologiju, pri čemu se naznačavalo da je to jedini utemeljen izvor znanja. Zbog toga sam počela izbjegavati informacije koje nisu dolazile iz izvora za koje sam smatrala da zastupaju ovu perspektivu. Također sam počela uzimati privatne časove kod onih za koje sam smatrala da su najčestitije muslimanke iz moje okoline. Ono što nisam shvatila, naime, je to da sam poistovjećivala razumijevanje vjere sa strogošću. One koje su najstrožije, zaključila sam, mora da su i najčestitije. Iz ovih izvora sam počela saznavati stvari za koje nikad ranije nisam čula, među kojima je i to da žena ustvari ne treba da napušta kuću (1), kao i da žene ne trebaju biti otvorene i direktne, naročito pred muškarcima.

Što sam više učila, više sam se mijenjala. Više nisam bila energična, podsticajna žena koja je svoju zadivljenost islamom dijelila sa svima oko sebe. Umjesto toga, postala sam nesigurna. Više nisam mislila da me je Allah blagoslovio svim mojim osobinama kako bih ljudima oko sebe pomogla da uvide ljepotu islama; bojala sam se da mi je Allah dao ove osobine kako bi me iskušao, kako bi vidio koliko se mogu suzdržati, koliko to mogu suzbiti da nikada ne bude ispoljeno u javnosti. Došla sam do pogrešnog zaključka da je to jedno od mojih najvećih iskušenja – kriti samu sebe kako bih postala ono što je islam stvarno htio od mene kao muslimanke.

Također sam, stalno iznova, učila kako sam fitna (iskušenje, izazov) za muškarce. Muslimanke za koje sam smatrala da su vrijedne poštovanja prilazile  su mi s idejom kako bih trebala pokriti lice, da muškarcima ne bih odvraćala pažnju svojim prisustvom (ovo je trebao biti sljedeći korak poslije nošenja džilbaba – široke haljine, koju sam nosila, kao i marame koja je padala do ispod pasa, ionako pokrivajući većinu moga lica) (2). Nakon ove novootkrivene spoznaje da bih potencijalno mogla biti razlog zbog kojeg će neki muškarac imati griješne misli, kao i da muškarci i žene ne trebaju razgovarati osim u krajnjoj nuždi, prestala sam se obraćati muškarcima koliko god sam mogla (uključujući pozdravljanje muških članova svoje rodbine, onih koji su me odgajali, koji mi nisu bili bliski krvni srodnici). Dok sam ranije učtivo pozdravljala muškarce koje sam viđala svakodnevno u školi na časovima ili čuvare u biblioteci, želeći im pokazati ljepotu srdačnih međuljudskih odnosa u islamu, sada sam svoj govor ograničila samo na ono što je bilo krajnje neophodno, a pozdrav nije bio u toj kategoriji. Bila sam predsjednica Muslimanske studentske asocijacije na svom univerzitetu zato što niko drugi nije želio prihvatiti taj položaj, te sam se trudila da moj govor bude kratak i mehanički kad sam razgovarala s muškarcima. Trudila sam pokriti što veći dio svog lica, što se pokazalo kao težak zadatak jer je moja majka, jaka žena, bila šokirana mojom iznenadnom transformacijom i strahovala je da ću u potpunosti promijeniti osobu koja sam bila, bez razumijevanja posljedica.

Njeni prigovori meni, s kojima su se slagali i moj otac i oni koji su me poznavali od djetinjstva, bili su protkani dubokom brigom za moje sazrijevanje, zbog naglih i iznenadnih promjena. Od žene koja se svaki dan autom vozila do džamije kako bi klanjala sabah i jaciju, od žene koja je redovno držala javne govore, od žene koja je vodila aktivan život i imala crni pojas iz taekwondoa, od žene koja je bila poznata po svojim liderskim sposobnostima i sposobnosti da pokrene ljude – do žene koja se zatvarala u svoju sobu što je više mogla i stalno živjela u psihološkom grču spoznaje da bi mogla postati iskušenje muškarcima. Nisam se bojala samih muškaraca – bojala sam se da bi moje prisustvo bilo povodom nekih griješnih misli.

S druge strane, ignorisala sam strahovanja onih koji su me najbolje poznavali i najviše voljeli. Koliko god to bolno bilo, osjećala sam da je to bio put koji sam morala preći kako bih postala čestita muslimanka vjernica. Tako sam tražila izgovore za one koji su izražavali zabrinutost – vjerovala sam da oni jednostavno ne razumiju prava učenja islama – čak i pored toga što je mnogo njih imalo diplome iz islamskog prava ili su izučavali islam godinama. Ono što su mi oni govorili bilo je u suprotnosti s onim što mi je predstavljeno kao “istina” na predavanjima koja sam slušala, kao i u knjigama i na web stranicama koje sam čitala.

Pored vjerskih učitelja koji su zagovarali metodologiju kojoj sam se pripisivala, tu je bio i jedan imam koji je prepoznao težak put koji sam sama sebi nametnula. Lično je stalno održavao kontakt sa mnom, podsjećajući me na razilaženja u mišljenju, na sveobuhvatnost vjere, na opuštenu narav Poslanika, a.s. Doživljavala sam ga kao svog najvećeg uzora duhovnosti i svog mentora, ali sam bila ogrezla u svom ličnom pogledu na stvari i bilo mi je teško promijeniti svoju perspektivu i navike. Ali ipak sam se držala za njegove riječi, kao da su bile čamac za spasavanje za osobu koja se utapala. Mada u datom trenutku nisam mogla dosegnuti obalu, još uvijek sam osjećala da bih u budućnosti mogla pronaći put do kopna. Iako je trebalo vremena, njegovo savjetovanje je u meni posijalo sjeme koje je poniklo i pomoglo mi da stabilno dočekam faze koje su uslijedile nakon toga.

Nekada u ovom periodu sam na fakultetu počela slušati predavanja iz predmeta “Islam, žene i seksualnost”. Jedini razlog zbog kojeg sam uopće uzela ovaj predmet je bio da branim islam, ako bude potrebe za tim (jer sam, znate, pokupila svu pamet svijeta). Slušajući taj predmet, odjednom sam bivala izložena informacijama koje nikada ranije nisam čula; profesorica je iznosila pojedine informacije o ženama u kontekstu braka, razvoda i skrbništva nad djecom. Nikad ranije nisam slušala o ovim stvarima koja je ona iznosila, ali je sve zvučalo daleko od oslobađajućeg. Ostala sam razoružana u nastojanju da branim svoju vjeru. Sve što sam osjećala jeste da je ona bila u krivu i da je učenjak kojeg je ona referencirala u zabludi ili je pogrešno shvaćen.

Na tom predmetu, po prvi put nakon moje odluke da želim islam živjeti u potpunosti i tome posvetiti život, moja vjera je došla u kušnju. Počele su se javljati sumnje u to da islam osnažuje žene i bojala sam se izgovoriti te sumnje naglas jer sam mislila da će tako moji strahovi postati opipljivi. Znala sam da je islam bio istina; naučni fenomeni u Kur’anu, snaga njegove poruke, mudžize Poslanika Muhammeda, a.s., i njegov život – sve se čvrsto usaglasilo s mojim umom i srcem i bila sam uvjerena da je to djelo Uzvišenog. Ali je bilo mučno razmišljati kako žene nisu istinski bile slobodne u vjeri za koju sam smatrala da ih najviše oslobađa. Iz straha sam svjesno potiskivala svoje sumnje i fokusirala se na ono za što sam znala da mi donosi rasterećenje, a to je učenje Kur’ana napamet.

Tada je iza mene bilo oko šest godina čitanja prijevoda Kur’ana. Do tog trenutka mogla sam razumjeti osnovne poruke, ali sam bila svjesna da ako ih želim razumjeti dublje i ako želim postati islamska učenjakinja (što jesam htjela, ako zanemarimo aspekte učenja o položaju žene), moram naučiti arapski jezik. Stoga, nakon fakulteta, Allah me je počastio prilikom da odem u Egipat kako bih učila arapski i Kur’an. Tamo sam po prvi put vidjela kako izgleda život muslimanki u zemlji gdje su muslimani većina, gdje nije bilo naročitog razdvajanja vjere u svakodnevnim međuljudskim odnosima i životu uopće.

Vidite, kad sam učila o tome kako se ženina sloboda sastoji od boravka u svom domu, kako je njena snaga u sposobnosti da ne privlači muškarce, vidjela sam u suštini samo one stvari koje su praktikovale određene skupine u džamiji mog rodnog grada u Americi. Znala sam kako se ponašati u džamiji, ali su moji odnosi postajali nešto složeniji čim bih se našla na bilo kojem drugom javnom mjestu. S druge strane, u Egiptu sam doživjela nešto potpuno drugačije – islam je bio prisutan u svim društvenim tokovima. U Egiptu, muslimanke koje su bile poslovne žene su komunicirale s muškarcima klijentima bez usiljene krutosti, kao i oni s njima. Muslimanke – pokrivene nikabom i dugom maramom, sve su bile dio društvene dinamike. Moja profesorica arapskog je bila zaljubljenica u Kur’an, jaka muslimanka vjernica koja je pokrivala lice i bila majka i koja me s puno žara podsjećala na ključnu ulogu žena muslimanki u promjeni društva nabolje i na potrebu žrtvovanja u okviru te borbe.

U Egiptu sam počela opet pronalaziti sebe. Moja profesorica arapskog, čije sam znanje o vjeri duboko poštovala, pomogla mi je da shvatim kako je razgovor neophodan za moje savladavanje jezika. Tako sam počela pričati sa svima, sve vrijeme, uključujući i muškarce. Pričala sam s taksistima, pitajući ih za njihove životne priče, odvraćala sam muškarce od tuče kad bi počeli vikati jedan na drugoga svađajući se oko toga ko je prije bio u redu. Trčala sam, vikom se pokušavajući umiješati kad sam vidjela čovjeka kako nogom udara nekoga u stomak, pomagala muškarcima da se pobrinu za svoje porodice i putovala u majušnim autobusima punim muškaraca jer sam morala stići negdje. Muškarci se nikad prema meni nisu odnosili neučtivo. Morala sam se oslanjati na njih i bila sam u stalnom kontaktu s muškarcima i ženama iz egipatskog društva koji su mi pomagali da se snađem, a moja zavisnost od njihove pomoći je bila prihvaćena s nevjerovatnom srdačnošću, profesionalnošću i poštovanjem. Zapravo, dva puta, kad sam čula dva različita muškarca u dvije različite prilike da me dozivaju, pretpostavljajući da mi se nabacuju, vrisnula sam im u lice: “Estagfirullah!”, na što su me dočekale njihove šokirane reakcije i saznanje da oni uopće nisu ni primijetili da sam tu, nego su se samo obraćali nekome drugom na arapskom jeziku. Ipak, kroz svoju naivnost, očekujući od muškaraca da mi se nabacuju jer sam im bila izazovna (sjećate se?) i ne znajući arapski dobro, od njih sam očekivala najgore i htjela sam im pokazati gdje im je mjesto. (3)

Pored svega, učenje arapskog jezika mi je otvorilo vrata islamskoj literaturi koja je opisivala muslimanke u zajednici Poslanika Muhammeda, a.s., – zajednici koja je podržavala razvoj dinamičnih muslimanki. Materijal koji mi je ranije bio dostupan na engleskom je često bio loš prijevod arapskog originala ili je sadržavao samo informacije koje su išle u prilog tački gledišta kojoj sam se odlučila pripisati, te ni u jednom nisam mogla naći opise čestitih žena koje su imale moju narav i koje su bile uključene u društvene tokove. Literatura koju sam ranije čitala je podržavala određen kalup, miješajući kulturu i vjeru i podržavajući strogo razdvajanje muškaraca i žena, nasuprot primjerene, ljubazne saradnje. Suočena s novim materijalom koji mi je postao dostupan, u njemu nisam vidjela ženu u koju sam se pretvorila – vidjela sam ženu koja sam nekad bila, prije nego što sam postala neprepoznatljiva samoj sebi.

Studirajući u Egiptu, imala sam neizmjernu blagodat da nastavim učiti od imama koji je radio sa mnom dok sam prolazila kroz promjene s kojima sam bila suočena u svojoj potrazi za ulogom žene u islamu. Trebalo je vremena da se njegovo mentorstvo slegne u mom srcu i mom ponašanju, ali me je nastavio podučavati ravnoteži u vjeri, podsjećajući me da nas Allah opisuje kao “zajednicu srednjeg puta” (4) i da Poslaniku, a.s, nije dat izbor između dvije stvari, a da nije odabrao lakšu od dvije, dokle god u tome nije bilo grijeha (5). Pomogao mi je da uvidim da ne postoji nužno samo jedna metodologija koja je Istina, i pomogao mi je da se snađem s razilaženjima mišljenja među učenjacima, kroz razumijevanje na koji način su donosili propise i koje su okolnosti mogle utjecati na njihove stavove. Njegovo mentorstvo je bilo od ključne važnosti u sprečavanju toga da u potpunosti izgubim sebe dok sam kročila ovim putem, i pomaganju u ponovnom pronalasku sebe.

Moj povratak u Ameriku je bio obilježen transformacijom. Konačno sam sebi priznala da mi je ono što sam prvobitno naučila o ulozi muslimanke prouzrokovalo psihološke ožiljke, jer sam smjesta htjela promijeniti sebe i svoj način života kako bih se prilagodila nekoj predstavi toga za što su mi rekli da je slika čestite muslimanke, ali što nije nužno bilo istina. Napokon sam uvidjela da je krutost koju sam vidjela kod žena za koje sam pretpostavljala da su čestite muslimanke možda bila pogrešno uprošteno shvatanje islama kao liste pravila ili praktikovanje islama po uzoru na potpuno drugačiju kulturnu pozadinu od one na koju sam navikla.

Jako je bitno da naglasim da za način života koji sam usvojila na osnovu onoga što sam naučila nije u potpunosti bilo krivo ono što sam naučila niti od koga sam to naučila – ne smatram ih odgovornim za svoju svojeglavost. Moje je ponašanje možda poticalo od moje pogrešne interpretacije onoga što sam naučila, gdje nisam bila u stanju razlučiti između univerzalnih vrijednosti islama i njegovih specifičnih primjena u okviru neke kulture, što je nešto što dolazi tek nakon temeljitog istraživanja. Također, od velike je važnosti da naglasim kako ne potenciram sličnost između žena koje biraju da pokrivaju svoje lice i borave većinom u kući i teške promjene kroz koju sam ja prošla. To jednostavno nije isto – sve te žene doprinose svojim zajednicama na nevjerovatne načine, da ih Allah nagradi. Te fenomenalne žene se već nose s toliko stereotipa unutar i izvan muslimanske zajednice da ne želim ni na koji način doprinositi tom stereotipu. Problemi s kojima sam se ja suočila nisu bili zbog pokrivanja lica i boravka u kući – oni su proizlazili iz mentaliteta, kalupa, metodologije kojoj sam bila podučavana u kontekstu moje uloge kao muslimanke. Ova individualna priča nije tu da osudi taj način života koji je vrijedan poštovanja – moje lično iskustvo se ne treba koristiti kako bi se generalizovala iskustva drugih muslimanki.

U godinama koje su slijedile nakon mog povratka iz Egipta data mi je blagodat interakcije s vrsnim učenjacima koji su razumjeli izvore naše vjere i našu američku kulturu i kojima su mudrost i kvalificirano istraživanje omogućavali da podučavaju islam u kontekstu uloge žene na način koji je otkrivao divno psihološko, emocionalno i duhovno osnaživanje žena u Poslanikovoj zajednici i kako to primijeniti u praksi za žene Sjeverne Amerike. Također, velika je blagodat bila to što sam se udala za svog junaka i dragog muža, nekoga ko dolazi iz divne porodice u kojoj se praktikovala vjera. Oni su mi, zajedno s mojom dragom porodicom, rodbinom i prijateljima punim razumijevanja, pružili podršku u mom sporom napretku i osigurali mi sve potrebno za vraćanje samoj sebi i temeljnim vrijednostima islama, dok su se polako vraćali u moj život. Ovo pominjem kako bih objasnila neophodnost podrške mentora i bližnjih u nastojanju da se potpomognu pozitivne promjene.

Kroz ova iskustva i podršku bližnjih ponovo sam otkrila ko sam ja ustvari. Otkrila sam Merjem: živu, samopouzdanu, energičnu ženu koja bez sumnje zna da islam osnažuje, koja maramu nosi radi Allaha, a ne radi muškaraca, koja shvata da vrline koje mi je Allah podario nisu namijenjene da se sputavaju i kriju, nego da se adekvatno koriste u Njegovo ime.

Shvatam da se neki od vas neće složiti s mojim razmišljanjem – shvatam to jer sam nekad i sama mislila isto i potpuno sam svjesna kako je to tada bila jedina istina za mene, kao što je trenutno za mnoge. Poštujem vas zbog vaše perspektive. Čak i ako ne dijelimo mišljenje, vi ste moja braća i sestre.

Još uvijek mi stalno iznova prilaze mladi ljudi koji su zbunjeni, u nastojanju da shvate ko su oni, imajući sumnje u islam u cijelosti, koje proizilaze iz gore navedenih ideja; ne znaju s kim da razgovaraju o sumnjama koje ih muče, niti znaju šta da misle kad se osjete duhovno zastrašivano. Najviše mi prilaze mlade žene koje su uznemirene zbog načina na koji islam i žene predstavljaju vjerski autoriteti i koje se bore sa sumnjama u osnaživanje žena koje islam donosi, suočavajući se s vjerskim smjernicama koje se naizgled protive tome.

Ovaj članak je namijenjen toj grupi osoba. Iznosim detaljno svoju priču jer ja nisam imala priliku čuti priču sličnu njoj dok sam se borila sa svojim problemima. Ono što jesam čula su bili primjeri žena koje su postale stroge i pobožne, a potom potpuno izašle iz islama. Ili su odlučile da više ne mogu nositi maramu ili drugu odjeću koja je dio pokrivanja i odlučile su da se otkriju jer više nisu mogle da podnesu pritisak. Dok sam prolazila kroz razne faze razmišljala sam o tim ženama, brinući se da možda kao kod njih, moj “iman neće biti dovoljno jak” i da bih se i sama mogla promijeniti. Sada uviđam da su takva bolna iskustva vjerovatno ostavila mnoge žene u potrazi za utjehom i zacjeljenjem rana, istovremeno osjećajući da im je oduzeta jedina stvar u kojoj su mislile da mogu naći tu sigurnost – njihovo vjerovanje.

Ovo me dovodi do nekoliko važnih tačaka za koje smatram da su neophodne da ih svaki musliman ili muslimanka uzmu u obzir dok uče o pitanjima žena u islamu.