Konektuj se na život!

To što su ljudi u ovom smislu bili kukavice nanijelo je beskrajne štete životu; doživljaji nazvani “priviđenjima”, cijeli takozvani “svijet duhova”, smrt, sve ove nama tako srodne stvari toliko su svakodnevnim odupiranjem istisnute iz života da su čula kojima bismo mogli da ih uhvatimo potpuno zakržljala. O Bogu da i ne govorimo.

Ali strah pred neobjašnjivim nije samo osiromašio život pojedinca već su i odnosi čovjeka prema čovjeku njime ograničeni, tako reći izdignuti iz riječnog korita beskrajnih mogućnosti i bačeni na užarenu zemlju kraj obale gdje se ništa ne zbiva.

Jer nije samo lijenost ono što čini da se ljudski odnosi tako neizrecivo jednoliko i neobnovljeno ponavljaju od slučaja do slučaja, nego i strah od nekog novog, nedoglednog doživljaja kome čovjek vjeruje da nije dorastao.

Ali samo onaj tko je pribran za sve, tko ne isključuje ništa, pa ni najzagonetnije, preživljavat će odnos prema drugom biću kao nešto živo i iscrpit će čak i svoj vlastiti život.

Jer čim ovaj život pojedinca zamislimo kao veći ili manji prostor, odmah se pokaže da većina ljudi poznaju samo jedan ugao svog prostora, mjesto kraj prozora, usku prugu po kojoj se kreću gore – dole. Na taj način osjećaju izvjesnu sigurnost. Pa ipak je toliko čovječnija ona nesigurnost puna opasnosti koja zatvorenike u zatvorima E. A. Poa goni da opipaju oblike svoje strašne tamnice, da bi upoznali neizrecivi užas svog boravišta.

A mi nismo zatvorenici. Oko nas nisu postavljene zamke i klopke, i nema ničega što bi trebalo da nas plaši ili muči. Postavljeni smo u život kao u element kome najbolje odgovaramo, i mi smo, povrh toga, prilagođavanjem kroz hiljade i hiljade godina postali toliko slični ovom životu da se, ako smo nepomični, zahvaljujući uspjeloj mimikriji jedva razlikujemo od svega što nas okružuje.

Nemamo razloga da gajimo nepovjerenje prema našem svijetu, jer taj svijet nije protiv nas.  Ako u njemu ima užasa, to je naš užas, ako ima ponora, ti ponori pripadaju nama, ako ima opasnosti, onda moramo pokušati da ih zavolimo.

Ako svoj život podesimo prema načelu koje nam savjetuje da se uvijek držimo onog što je teško, onda će ono što sada još izgleda ponajviše tuđe postati nam najprisnije i najpouzdanije.

Kako bismo mogli da zaboravimo one drevne mitove što stoje na počecima svih naroda, mitove o zmajevima koji se u odsudnom trenutku pretvaraju u kneginjice; možda su svi zmajevi našeg života kneginjice koje samo čekaju da nas jednom vide kao lijepe i hrabre ljude.

Možda je sve što je strahotno u najdubljoj osnovi upravo ono bespomoćno što od nas traži pomoći.

Autor: Rainer Maria Rilke

Preuzeto sa filozofskimagazin.blogspot.ba