svaki dan, osim subote, 11.30-21.00
E-mail: info@nahla.ba
+387 33 710 650
Kako da briga o zdravlju ne postane izvor stalnog straha?
Na radionici „ Kako da briga o zdravlju ne postane izvor stalnog straha?“ održanoj u ponedjeljak, 27. jula 20226. u CEI Nahla Sarajevo, razgovarali smo o tome gdje završava odgovorna briga o zdravlju, a gdje počinje briga koja polako preuzima naše misli, emocije i svakodnevne odluke.
Brinuti o zdravlju znači slušati svoje tijelo, prepoznati kada mu je potrebna pažnja i odgovorno reagovati. Međutim, ponekad se dogodi da naš um počne primjećivati samo ono što bi moglo predstavljati opasnost. Tada jedan simptom preraste u niz zabrinjavajućih misli, a potraga za sigurnošću postane izvor sve većeg nemira.
Naš mozak prirodno daje prednost signalima opasnosti. To nije njegova greška, to je način na koji nas štiti. Mentalno zdravlje ne razvijamo samo tako što prepoznajemo prijetnje, gradimo ga i tako što svjesno učimo prepoznavati signale sigurnosti.
Kada se pojavi misao: „Šta ako ovaj simptom znači ozbiljnu bolest?“, pokušajmo joj ne suprotstaviti novu raspravu ili uvjeravanje, nego ravnotežu.
Možemo se zapitati:
- Šta mogu primijetiti danas, a što mi govori da sam dobro?
- Šta moje tijelo upravo sada radi da me zaštiti?
- Koliko puta se moje tijelo već uspješno oporavilo?
- Koje činjenice govore u prilog sigurnosti, a ne samo opasnosti
- Ko su ljudi koji bi bili uz mene kada bi mi zaista bila potrebna pomoć?
Ova pitanja nisu pokušaj da zanemarimo simptome. Ona pomažu našem umu da, pored mogućih prijetnji, primijeti i ono što se često previdi; dokaze da nismo bespomoćni i da nismo sami.
Čak i onda kada šalje signale opasnosti to su zapravo signali sigurnosti. Kako da taj momenat u posmatranju svog tijela, koji nas najviše zabrinjava, uspijemo vidjeti kao sigurnost?
Recimo, kada tijelo razvije temperaturu, ono pokušava uništiti uzročnika bolesti. Kada osjećamo bol, ono nas upozorava da usporimo i zaštitimo dio koji treba oporavak. Mnoge reakcije koje doživljavamo kao problem zapravo su dio prirodnog procesa ozdravljenja.
Zato umjesto da svoje tijelo posmatramo s nepovjerenjem, možemo graditi odnos saradnje. Ono nije protiv nas. Ono svakodnevno radi za nas, štiti nas i prilagođava se mnogo češće nego što primjećujemo.
Zdrav odnos prema zdravlju ne znači ignorisati simptome, ali ne znači ni živjeti u stalnom oprezu. To znači razvijati sposobnost da prepoznamo i znakove opasnosti i znakove sigurnosti, jer upravo u toj ravnoteži gradimo povjerenje u sebe, svoje tijelo i život.
Upravo to je i suština zdravstvene pismenosti; ne samo znati prepoznati kada nam je potrebna pomoć, nego znati razumjeti šta se događa u našem unutrašnjem svijetu i odgovoriti na način koji nas podržava, a ne zarobljava.
Na kraju, možda vrijedi zapamtiti jednu jednostavnu misao: cilj brige o zdravlju nije samo živjeti duže, nego živjeti mirnije.
