svaki dan, osim subote, 11.30-21.00
E-mail: info@nahla.ba
+387 33 710 650
Izborite se s morem emocija!
Izvor: afineparent.com
Prevela i prilagodila: Emina Lakić
Govor tijela se pojačava – i to je jasan znak da je vaše dijete veoma tužno i potrebna mu je vaša pomoć da se nosi s navalom nepodnošljivih osjećanja.
Međutim, na vrhuncu emocionalne krize dječije emocije su najjače. Također i kod roditelja.
Dakle, šta je najbolji način da smirite i ohladite situaciju bez suzbijanja emocija?
Prošlog vikenda moj četverogodišnji sin je postao uzrujan jer je njegova starija sestra nosila torbu u park, a on nije.
Njegova patnja je bila opipljiva. Emocije su se čitale s njegovog na lica. Njegovo malo tijelo je bilo napeto od uznemirenosti.
Trebalo mi je mnogo samokontrole da suzbijem vlastitu nelagodu i nemir zbog njegove očigledne uznemirenosti i ljutnje zbog nečega tako trivijalnog iz perspektive odraslih. Uz veliki napor ostala sam smirena, privukla ga bliže sebi i zagrlila ga.
Pronašli smo još jednu torbu.
Bio je dobro.
A ipak, nije bio.
Torba je bila sporedna stvar, samo povod. Tek sam sutradan shvatila da je čitava ta epizoda zapravo bila zbog njegovog povratka u školu neposredno nakon praznika. On je bio preplašen. Osjećao je da gubi kontrolu. Torba je bila na glavnom udaru te emocije.
Osjetila sam zahvalnost jer nisam odbacila njegov ispad kao smiješan i banalan. Priznajem, više zbog sreće pri tome, nego vlastite procjene. I to me je navelo da razmislim.
Kako reagovati na djetetovu tugu i emocionalne ispade koji se neminovno pojavljuju kroz godine odrastanja postavljajući temelj za razvoj njihove emocionalne inteligencije? To će utjecati na to kako oni, kroz život, vide svoja osjećanja i osjećanja osoba oko njih i kako njima upravljaju.
Ovo je važna stvar. I moramo je uraditi kako treba.
Ali, kao i kod većine stvari, i kod roditeljstva ne postoji isključivost kad su u pitanju emocije. Uz malo promišljenosti ipak se možemo pripremiti za trenutak kad oni eksplodiraju i uzdrmaju naš svijet tom eksplozijom.
Nakon nekoliko početničkih grubih grešaka, otkrila sam akcioni plan od 5 stavki koji mi pomaže da odreagujem na dječije emocionalne ispade na brižan način.
Prvo sebi stavite masku s kiseonikom!
Znate kako na letu mjere sigurnosti nalažu da prvo sebi osigurate dovod zraka prije nego što pomognete drugima? Isto važi i za efikasno roditeljstvo tužnog i emocionalno uznemirenog djeteta.
Mi, roditelji, odgovorni smo da osiguramo da naša djeca nauče da upravljaju i nose se s njihovim morem emocija. A mi to ne možemo uraditi dok ne dovedemo u red svoje emocije.
Naravno, kad se suočite s uznemirenim djetetom ovo je često lakše reći nego uraditi.
Prije nekoliko sedmica, kad je moj suprug bio odsutan, bila sam pod velikim pritiskom. Bila sam rastrzana između kuće, dva posla, djece.
Sve sam to radila bez energije.
Mali sin je primijetio moje rastuće svadljivo stanje. I učinio je sve od sebe da se u tome takmiči.
U 10 sati navečer šestog dana, umorna, podgrijavala sam zamrznutu večeru, kad je moj sin sedmi put zaplakao u krevetu. Morao je u toalet. Ponovo. Nešto u meni je puklo.
Moja majčinska energija je bila iscrpljena.
Popela sam se na sprat i odnijela svoje uplakano dijete iz kreveta u kupatilo i nazad poput robota.
On to nije zaslužio.
Ostatak večeri sam provela osjećajući se očajno, razmišljajući kako sam drugačije mogla/trebala da odreagujem u tom momentu.
Ono što je moj sin zapravo u tom momentu govorio je sljedeće: “Mama, teško mi je da zaspim večeras. Ne znam zašto. Samo znam da mi trebaš. Sada. Molim te, dođi i voli me, zagrli me i ponovo me podsjeti da si tu”.
Ali u momentu vlastite emocionalne ispražnjenosti, ja to nisam čula.
Te noći sam spustila loptu. Moraš se više potruditi.
Teško je uvijek ostati smiren. Ali u tome i jeste poenta.
Jednostavno prepoznavanje i priznavanje te činjenice može biti dovoljno da nam pomogne da djelujemo sljedeći put na odgovarajući način prema djetetu.
Pauziraj.
Diši.
I tek onda, DJELUJ.
Kad se slična situacija ponovila sljedeće noći, zaustavila sam se na dnu stepenica i brojila do deset. Saosjećajna mama je još uvijek bila tamo. Samo mi je bilo potrebno malo vremena da je pronađem.
Nije bila savršena desetka, ali blizu. Praksa i vježbanje čini djelo savršenim.
Vraćam se na našu analogiju leta avionom, avionska posada ZNA da moraju ostati smireni u kriznim situacijama. Oni ZNAJU da pojedinačne emocionalne reakcije i ispadi mogu biti ukroćene smirenošću i spokojem. U slučaju opasnosti, oni djeluju tako kako su ih naučili tokom obuke kako bi ostali bistre glave i onda koriste svoju smirenost kako bi nama pomogli da kontrolišemo svoja osjećanja.
Ovo je emocionalna inteligencija u primjeni.
Psiholog David Caruso savršeno sumira razmišljanje iz navedenog pristupa: „Vrlo je važno shvatiti i razumjeti da emocionalna inteligencija nije suprotna inteligenciji, to nije trijumf srca nad glavom – to je jedinstveni presjek oboje.”
Kad ovo sami shvatimo, može početi da regulišemo naše osjećaje. Ali ne potiskujući ih. Već dopuštajući sebi prostor da ih vidimo objektivno. PRIJE nego što preduzmemo reakciju.
Dakle, kad sljedeći put osjetite da nadolazi kriza uzmite malo zraka. Razbistrite glavu, praveći prostor u kojem se emocionalne naredbe mogu staviti u akciju.
Prihvatite 50 nijansi
Ne, ne mislim na 50 nijansi sive!
Ovdje govorim o 50 nijansi emocija.
Oštro sam protiv fraze „negativna emocija“. To asocira na na nešto loše, nepoželjno, nešto što treba izbjegavati i potisnuti. Zašto bi to bilo tako?
Sve emocije su opravdane i punovažne.
Sve su stvarne.
I sve njih naša djeca doživljavaju veoma intenzivno.
Naša uloga kao roditelja nije da osuđujemo emocije našeg djeteta. Uloga je da im pomognemo da priznaju, prihvate, shvate i razumiju ove osjećaje. I onda da im damo alate kojim će ih upravljati i učiti iz njih.
Stručnjakinja za razvoj djeteta Janet Lansbury ima odličnu frazu koja sve ovo sumira – „Naša percepcija ponašanja naše djece uvijek će diktirati naše reakcije na njih”.
Ako vidimo emocionalni ispad našeg djeteta kao iritaciju, naša reakcija će vjerovatno biti ogorčenost. Ili još gore, grdnja i prigovaranje.
Ako našem uplakanom djetetu kažemo da se sabere, mi šaljemo poruku da se takvi osjećaji trebaju potisnuti.
Ako vodimo borbu da se uopšte ne bave svojim emocijama, tjerajući ih da ih uguše, stvaramo strah od napuštanja.
Ovakvi odgovori, ovakve reakcije samo služe da stvore distancu između djeteta i njegovih emocija. I oštete vezu između roditelja i djeteta.
Djeca vole da zadovolje. Oni žude za našim prihvatanjem. Oni moraju da znaju da ih volimo i cijenimo bez obzira na emocije s kojima se suočavaju u ovom trenutku. I na ovaj način mi im, također, pomažemo da otvore vrata samoprihvatanja.
Kad su moja djeca tužna, ljuta ili frustrirana prvo se potrudim da prihvatim i shvatim šta oni osjećaju. I onda primim svaki vid te emocije u svijet kao da je dragocjeni dar.
Jer voljeti samo sretne stvari je slično kao voljeti samo pola djeteta.
Prihvatanje svih nijansi emocija vašeg djeteta pomaže vam da postavite stvari ispravno.
Zapamtite da su emocije kao luk…
Lako je etiketirati emociju i uzeti je zdravo za gotovo – „Moje dijete je TUŽNO zato što je tata odsutan. Zagrlit ću ga i umiriti. Osjećat će se bolje.“
Ali emocije su rijetko tako jednostavne.
Moj sin je bio tužan jer je njegov tata bio odsutan. Ali osjećaji koje je ispoljavao otišli su dalje od jednostavne, obične tuge.
On se bavio mnogo većim stvarima:
- Osjećajem napuštenosti- “Tata me je ostavio”.
- Slutnjama smrti – „Ako je tata otišao možda je mrtav?“.
- Strahom od uzroka i posljedica – „Da li je tata otišao zbog nečega što sam uradio?“
Za roditelja bi bilo jednostavnije kad bi se ovim pitanjima bavili uz miran razgovor i šoljicu kafe.
Moj sin ima četiri godine. Premlad je za kafu. I s ograničenim konverzacijskim sposobnostima.
Ali njegove emocije su i dalje bile tu. Kompleksne i višeslojne.
One su počele da ga muče i guše. I sasvim sigurno ispoljile su se:
- Osjećaj napuštenosti – manifestovao se kao potreba za stalnim osjećajem sigurnosti i konstantnim otklanjanjem osjećaja straha i sumnji. I opiranjem da ide na spavanje – s posebno nezaboravnim vrištanjem.
- Smrtnost – beskrajna pitanja o smrti, nebu, i drugim mjestima na kojima bi tata mogao biti.
- Uzrok i posljedica – postojalo je ispitivanje granica – bacanje stvari (na njegovu sestru), udaranje, ujedanje i šutiranje (mene) – on zna da su ove radnje neprihvatljive, ali je izgubio neko vrijeme sve impulse kontrole.
U početku nisam obraćala puno pažnje na ovo – i platila sam cijenu.
U tom trenutku nisam se osjećala posebno inteligentno, ali sasvim sigurno je emocionalni dio bio zakovan.
Onda je moja glava intervenisala. Ubrzo sam shvatila da je ono što mu je potrebno pojačanje normalnih granica koje čine da se osjeća sigurno.
To je funkcionisalo.
Kad se vaše dijete počne ponašati van kontrole, uzmite trenutak i podsjetite se da su emocije složene. Ispod gornjih slojeva Tuge, Bijesa i Ljutnje, Frustriranosti leži gomila drugih slojeva – svaki je teže odljuštiti, svaki donosi novi svježi talas suza.
Samo razumijevanje da emocionalni ispadi naše djece mogu biti složeni kao naše emocionalne krize i ispadi pomoći će nam da ostanemo smireni i da pomognemo djeci da se efikasnije nose sa svojim emocijama.
Budite njihovo emocionalno sidro
Osjećaj tuge, ljutnje i straha mogu preplaviti dijete.
Ta očajnička otvorenost na njihovim licima u trenutku krize vapi za ograničenjima i granicama. Za čvrstim sidrom koje ih čuva od potonuća u moru nesavladivih emocija.
“Pomozi mi da ovo uradim sigurno!“
Naša uloga kao roditelja je da stvorimo siguran prostor u kojem je uredu da djeca izraze i ispolje svoje emocije. I, važnije, da ih uputimo ka prihvatljivim načinima na koje to mogu uraditi.
Kad vaše dijete ispolji emocionalni ispad, pokušajte s nekim od ovih reakcija:
- Budite prisutni – ostanite u sobi. Nježno stavite ruku na njihovo rame i zagrlite ih. Šta god im je potrebno. Ali budite tamo. Ne ostavljajte ih. Vi ste njihova sigurnosna mreža.
- Budite fleksibilbni – vaše dijete će se možda opirati vašoj pomoći, fizički ili verbalno. To je uredu. Kad mi moj sin kaže da odem, on to zapravo ne misli. On misli: „Moram da vidim da li me voliš dovoljno da ostaneš”.
- Pričajte – ponudite svojem djetetu riječi da imenuje svoje osjećaje, dok ih istovremeno priznajete: „Vidim da si sada uznemiren/a. Ljut/a si zato što sam rekla/o da ti ne dam slatkiše“; „Ti si TUŽAN/A jer je naša kuca umrla. BOLI te unutra i tjera te da plačeš; „FRUSTRIRAJUĆE je kad ne možeš da crtaš po zidu, vidim da te IZLUĐUJE.“
- Postavite fizičke granice – svi mi smo susreli djecu koja su malo razuzdana, neobuzdana i bučna. I one koji ne znaju kad da se zaustave. Jednostavno zato što im nikada nije pokazano kako. Trenuci ispada su vaša prilika da uspostavite fizičke granice za vaše dijete. Moja kćerka je prošla kroz fazu ujedanja kad je bila ljuta. Dok je sin udarao glavom. Nijedno nije bilo uredu:
– Držite ga/je čvrsto.
– „Stani.“
– „Ovo nije uredu.”
– Ponovite to onoliko puta koliko je potrebno – to može potrajati neko vrijeme. Ustrajte. To djeluje.
- Budite alternativni – govorenje vašem djetetu da se zaustavi je jedna stvar. Ali njima je potrebno da nešto urade s tom emocijom. Dajte im alternativu.
Pomozite im da izgrade vlastiti emocionalni alat
Tokom proteklih 7 godina kao roditelj sam otkrila 5 efikasnih alata koje sam dala mojoj djeci da im pomognem da upravljaju njihovim emocionalnim svijetom.
Dok odrastaju, oni polako uče koji od njih je najbolje da upotrebe u datoj situaciji.
1. Samoprihvatanje – jednostavna mantra koja će činiti da se osjećaju sigurno- „Siguran/na sam, jak/a sam, voljen/a sam.“ Izaberite riječi koje odgovaraju vašem djetetu.
2. Napravite fizički prostor za sebe – naučite da nađete mjesto gdje se možete slobodno izraziti – ovo je posebno bilo efikasno s mojim sinom. Potpuno je samostalno izabrao prostor iza zavjese koja je išla do poda u našem hodniku kao svoje privatno mjesto. Znam kad ode tamo da se s nečim nosi.
3. Odaberite vlastiti emocionalni ispušni ventil – udaranje jastuka, razgovor s medom, trčanje, slušanje muzike – mojoj kćerki je veoma koristila prva stavka. Neko vrijeme dok je bila mala njen ispušni ventil je bilo nekotrolisano plakanje, s vrlo malo fizičke ekspresije. Ohrabrila sam je da u tim trenucima udara jastuk. To je napravilo čuda u oslobađanju energije napetosti koju sam plač nije uspio osloboditi.
4. Pronađite nešto sreće – da bi se makli od snažnih emocija svoju djecu učim da stvore trenutke sreće radeći ono što oni vole. Ovo je efikasan način ponovnog uspostavljanja emocionalne ravnoteže. Za moju kćerku to je funkcionisalo s bojenjem; za mog sina to je bilo kreativna igra s lego kockicama. Nema ispravnih i pogrešnih načina, samo ono što funkcioniše za vaše dijete.
5. Prepustite se osjećajima – kad su emocije duboke može pomoći da se potakne njihovo ispoljavanje – tužno dijete može izabrati da ponavljano gleda scenu u Bambiju kad majka umire; ljutito dijete može naći zadovoljstvo u izgradnji, a zatim uništavanju tornja od drvenih kladica, i tako dalje. Imajte na umu da vaše dijete može preferirati određene radnje više od drugih – moja djevojčica voli da priča, gleda i sluša, moj dječak više voli da nešto radi. Koji stereotip?!
