Instagramov efekt zavisti

Stalno i iznova vodim jedan te isti razgovor. On počinje otprilike ovako: „Odustao/la sam od Facebooka u periodu posta i shvatio/la sam da sam puno sretniji/a bez njega.“ ili : „Pinterest me tjera da mrzim svoju kuću.“ ili : „Prestao/la sam pratiti prijatelja/icu na Instagramu i sad kad nonstop ne gledam slike njenog/njegovog savršenog života, više mi se dopada.“

U tome je stvar. U svakom razgovoru dođemo do ovoga. Opasnost interneta je u tome da vrlo, vrlo lako možeš reći samo parcijalnu istinu – pokazati nevjerovatni obrok koji si napravio/la, ali ne i nered koji si morao/la počistiti nakon toga;  prikazati sliku nasmijanog para, ali ne i svađu koju su imali prije tri dana, ponuditi blještave uspone u životu i karijeri, ali ne i blještave padove.

Ja sigurno nisam protiv tehnologije niti protiv interneta, ali itekako mislim da je za nas važno da se podsjetimo s vremena na vrijeme da će praćenje postova – važnih trenutaka drugih ljudi na Facebooku uvijek donijeti ljepšu verziju života nego što je život koji vi u tom trenutku živite. Jer tako stvari funkcionišu.

Moj život izgleda bolje i ljepše na internetu nego što je u stvarnom životu. Svačiji život izgleda bolje na internetu nego što je to u stvarnom životu. Internet je djelimična istina – omogućeno nam je da odlučimo šta će ljudi vidjeti, a šta ne. I zato  je on kratkoročno sigurniji. I zato je on dugoročno mnogo, mnogo opasniji.

Zato što se komunikacija – bogata, promjenjiva, vrijedna i teška – ne ostvaruje u parcijalnim istinama i dobro uređenim kolekcijama fotografija na instagramu. Komunikacija se ostvaruje kad čujemo stvarne glasove jedni drugih, kad uđemo jedni drugima u stvarne kuće, sa stvarnim neredima, za stvarnim stolovima, pričajući priče koje će se proširiti iznad onih 140 kratkih karaktera.

Ali, gledanje najbolje moguće, često nerealne, poluistinite verzije života drugih ljudi nije jedina opasnost na internetu. Naše poluge za zavist također se pokreću jer Facebook rijetko provjeravamo kad smo u najboljem raspoloženju. Provjeravamo ga kad nam je dosadno i kad smo usamljeni, a to samo pojačava dosadu i samoću.

Kad uživate smijući se za vrijeme jela s prijateljima da li provjeravate Facebook? Kad donosite na svijet svoje dugo očekivano, voljeno dijete, da li provjeravate šta se dešava na Instagramu? Pa naravno da ne. Provjeravamo ih preko telefona kad nam se čini da se ništa zabavno i zanimljivo ne dešava u našim životima – dok čekamo da nam promijene ulje na autu ili dok čekamo kafu.

Tad ima smisla da nam bilo čija druga zabava, ljepota ili blještavilo uđu pod kožu. To povećava naše vlastito nezadovoljstvo u tom trenutku. Dok čekate da kafa bude gotova, većina vaših prijatelja vjerovatno ne radi ništa značajnije od toga. Ali tada je dovoljan jedan prijatelj/ica na Ajfelovom tornju da učini da se osjećate kao gubitnik/ica.

Ja sam spisateljica. Koristim Twitter i Facebook i Instagram i Pinterest i svoj blog kao dio svog profesionalnog života – kao način da se povežem s čitateljima/icama i da budem dio razgovora koji stvaramo, konverzacije o kreativnosti, vjeri, pisanju, roditeljstvu, društvu i životu uopće. To bude divna komunikacija, a dio mog posla uključuje i čitanje mnogo blogova, komentarisanje dosta fotografija i listanje jednog statusa nakon drugog. Nekada me to ispunjava. Učim i budem inspirisana. Pronalazim recepte koje želim isprobati i priče koje želim živjeti. Osjećam se povezano i zahvalno što sam dio tako inteligentne i kreativne internet zajedinice.

Ali nekad osjećam da nemam ništa ponuditi, kao da sam jedina koja nije grafička dizajnerica i koja nije uspjela prikazati online cio svoj dražesni  život s mnogo šarenila i novih momenata. Osjećam da je moj život mnogo manje dražestan od života drugih ljudi.

Ali takav je internet. To je njegova priroda. Tako lako postajem plijen zavođenja parcijalnih istina drugih ljudi i dugo biranih fotografija koje čine da sve izgleda nevjerovatno divno. I njihovi životi koji izledaju nevjerovatno divno čine da se ja uopće ne osjećam tako.

Hajde da izaberemo zajednicu. Prestanimo se upoređivati. Počnimo se povezivati. Nekad kad sjednem za laptop, umjesto da budem posmatračica na Facebooku, izaberem da pošaljem mail prijatelju/ici. Umesto listanja nečijih pažljivo biranih slika, iskoristim tih nekoliko sekundi da pošaljem poruku osobi koju znam i koju stvarno volim i s kojom zaista želim biti u kontaktu.

Ne radi se o odlučivanju “za tehnologiju i protiv nje”. Ne predlažem vam da svi uzmete olovku i papir (osim ukoliko to vi tako ne želite). Radi se o povezivanju umesto uspoređivanju. Umjesto da koristite kompjuter za gledanje nečijih drugih savršeno oblikovanih života, uđite u nečiji život. Za to možete koristiti Facebook, ali možda ćete otkriti da će za to mail, Skype ili telefonski poziv bolje poslužiti. 

Razlika koju ističem je između privatnog i javnog, a ne između „oči u oči“ i „s velike udaljenosti“. Imam veoma bliska i iskrena prijateljstva koja se održavaju telefonskim pozivima, putem Skypea ili dugo očekivanih mailova, i zahvalna sam da tehnologija omogućuje da budemo u kontaktu. Ali ne mislim da mogu graditi prijateljstvo koje se odvija samo u javnoj sferi, kao što su Facebook ili Instagram.

Za mnoge od nas udaljavanje od interneta ne postoji kao opcija. Ali koristiti ga za povezivanje umjesto uspoređivanje je opcija, opcija koja mijenja život. Korištenje tehnologije za stvaranje zajednice umjesto stvaranja kolekcije pažljivo biranih slika je opcija, i to opcija koja se isplati.

A onda, kad gledate u zaslon svog laptopa i sve što vidite su tuđa iskustva koja ističu vaš nedostatak takvih iskustava, zapamtite da nije smisao života pričati priču o sebi na internetu. Smisao je u milion mnogo ljepših i složenijih stvari od toga, kao što su vjera, ljubav i stvarno slušanje. Smisao je u korištenju onoga što nam je dato u oblikovanju života ispunjenog zahvalnošću, strašću i milošću.

Zapamtite da najbolje stvari u životu ne mogu stati u statuse.