“Rachel” na SFF-u!
Upečatljiv, lirski film, koji počinje smrću 22-godišnje Amerikanke koja je, u nenasilnom protestu ISM-a, svojim tijelom pokušala spriječiti rušenje palestinskih domova u Gazi.
Ovogodišnja dokumentarna Panorama SFF-a puna je ozbiljnih tema, kao što su: kršenje ljudskih prava u Kini i Izraelu te teški život Gruzijki i Iranki. Dokumentarni program otvara film “Rachel” izraelsko-francuske rediteljice Simone Bitton.
Dubok i provokativan uvid u složenost političke solidarnosti, “Rachel” je priča o Rachel Corrie, 22-godišnjoj Amerikanki, mirovnoj aktivistkinji koja je, u nenasilnom protestu Međunarodnog pokreta solidarnosti, svojim tijelom pokušala zaustaviti izraelsku vojsku u uništavanju palestinskih domova u Gazi. Izraelska rediteljica Simone Bitton nudi nam upečatljiv, lirski film, insistirajući samo na objektivnim i konkretnim detaljima, bez donošenja presude. Balansirajući intervjue sa sadašnjim i bivšim pripadnicima izraelskog DF-a i aktivistima Međunarodnog pokreta solidarnosti, Bittonova istražuje okolnosti u neriješenom slučaju smrti Rachel Corrie.
Bittonova oslikava duh Racheline mladosti, idealizma i političkog aktivizma usred surovog krajolika Gaze i portret svakodnevnog života pod stalnom vojnom okupacijom. Odlomke iz Rachelinih dnevnika čitali su članovi Međunarodnog pokreta solidarnosti koji nastavljaju njenim stopama, izlažući opasnosti svoja tijela i štiteći one čiji se život u očima svjetskih medija smatra manje vrijednim. Bittonova pronalazi one koji su utjecali na Rachelin put kao mirovne aktivistkinje i s njima razgovara o tome kako je komplicirano i teško, a u isto vrijeme ispunjavajuće iskustvo učestvovati u iskazivanju političke solidarnosti širom svijeta.
Dokumentarac počinje i završava čitanjem elektronske pošte koju je Rachel slala porodici i prijateljima u državi Washington. Između toga saznajemo o tome kako su rasli njena društvena svijest i njena predanost pravdi za Palestince.
U okviru Panorame SFF-a bit će prikazani i sljedeći filmovi:
PETITION
Zhao Liang, Kina, Francuska
Ovaj prelijepo urađeni dokumentarac je šokantan. Mnogi izvan Kine ne znaju za patnje ljudi koje je Zhao Liang snimao tokom 13 godina, često tajno. Seljaci čije zahtjeve za pravdom lokalne vlast zanemaruju odlaze u Peking da ostvare pravo na peticiju, što je okrutna obmana. Na kraju završe u straćarama, zanemareni, pritvoreni, premlaćeni. Reditelj se usmjerava na jedan par, majku i kćerku, koje se već godinama bore, čime gledaocu daje ljudski uvid u jednu strašnu situaciju u Kini. Skrivena kamera je božji dar. Tek se tu i tamo pojave široki planovi koji osvijetle ovu mračnu temu.
FOOD INC.
Robert Kenner, SAD
Ovaj kinetički film trebao bi vas uplašiti od jedenja bilo čega proizvedenog u SAD-u. Kinematografska njuškala najvišeg kalibra, reditelj Robert Kenner i filmski eksperti Eric Schlosser i Michael Pollan objašnjavaju, recimo, opasnosti od genetskog inženjeringa kod pilića ili pretjeranog korištenja kukuruza, koje čak dovodi do toga da ga krave vare, dobiju ešerihiju koli i prenose je potrošačima. Životinje se muče, a uglavnom ilegalni migranti, koji rade u klaonicama, obolijevaju. Velike multinacionalne kompanije kontroliraju poljoprivrednu industriju, a vladine organizacije za nadzor, kao što je Uprava za hranu i lijekove, pod rukovodstvom su korporativnih direktora koje te kompanije drže u šaci. Par izuzetaka, kao što su Stonybrook Farms, daju razloga za optimizam, ali advokati konglomerata progone sve one koji nude alternativu, napadajući ih lako dostupnim oružjem velikih sudskih troškova. Ovakav uznemiravajući poduhvat trebali bi pogledati svi, naročito mesojedi među nama.
DIARY OF THE END
Juan Alejandro Ramirez, Peru
Peruanski autor Juan Alejandro Ramirez je pjesnik koji daje glas ugroženima, kako je ranije pokazao u, recimo, filmu POTER, u programu Panorama. U ovom filmu, tehnički igranom, zapravo prisvojenom istinitom pričom ispričanom dokumentaristički, jedna žena u Limi, koja je odlučila da se ubije, iz off-a priča o tegobama koje je iskusila, od siromaštva do odbacivanja. Ramirez je vodi kroz prikaze epizoda iz života koji je sve samo ne kako treba. Ramirezov neponovljivi stil može se nazvati estetizirano melanholičnim.
INAL MAMA: SACRED AND PROFANE
Eduardo López, Bolivija
Bolivijski Guarani Indijanci već generacijama žvaću i prave čaj od ozloglašenog lista koke. Ne samo da je to bitan dio njihove kulture, već i, kako nekoliko njih kaže, neophodno sredstvo ublažavanja života. Jesu li oni krivi što ljudi u razvijenijim zemljama kupuju kokain, iskvareni oblik tog prirodnog proizvoda, i o njemu postaju ovisni? Nesposobna da ovlada rasprostranjenom zloupotrebom kod kuće američka vlada pomaže bolivijskoj vojsci u uništavanju usjeva. Ali, Guarani nisu naivni: shvataju da imaju zlatnu koku za izvoz, čime će sebi pomoći. Zapanjujuće lijep film Eduarda Lopeza ne samo da predstavlja kontradikcije, već ima i jednu od najboljih muzičkih tema u dokumentarnom filmu u posljednje vrijeme.
WOMEN FROM GEORGIA
Levan Koguashvili, Gruzija, SAD
Levan Koguashvili je gruzijski reditelj koji živi u Tbilisiju, a koji je studirao film u New Yorku i koji dobro poznaje ta dva različita društva, što se ovdje jasno vidi. Uglavnom srednjovječne žene nezaposlenih Gruzijaca odlaze u Sjedinjene Države, gde rade kao njegovateljice starih i često iznemoglih Jevreja u New Yorku. Radni sati su dugi, a posao emotivno zahtjevan. Koguashvili ostvaruje nevjerovatan pristup ovim žeama, koje zajedno žive da bi uštedjele nešto novca i stvaraju prijateljstva da bi sačuvale mentalno zdravlje i kulturni identitet. Nevjerovatno je što je njegova kamera blizu, a da nimalo ne smeta. Rezultat toga je da bez obzira na snimateljsku opremu koja ih okružuje, ove marljive žene ne daj se smesti, već nama daju precizan portret subkulture koja bi bez toga ostala u sjeni.
TORGHEH
Mohammad Hasan Damanzan, Iran
U selu kod Horasana, u sjevernom Iranu, četiri žene sviraju jedan drevni instrument koji se zove doetar. Jedini je problem što po zakonu Irana to ne smiju raditi. Mohammad Hasan Damanzan svaku od njih intervjuira i daje im priliku da objasne svoju predanost, bez obzira na posljedice. Čini se da su žrtve takvog ugnjetavanja da malo šta imaju da izgube. Damanzan svoje subjekte poštuje time što ne stavlja nikakav autorski potpis, već pušta da kontinuitet filma nose njihova svjedočanstva i blage melodije.
Više o filmu “Rachel” na: