svaki dan, osim subote, 11.30-21.00
E-mail: info@nahla.ba
+387 33 710 650
Međunarodni dan borbe protiv islamofobije – 15. mart
Prevela i prilagodila: Ilma Čosić, program menadžerica za aktivizam i društveno djelovanje, CEI Nahla Sarajevo
Islamofobija – sveprisutno i složeno pitanje koje tiho oblikuje živote miliona u srcu Evrope. Ona je daleko više od predrasuda, ogleda se u svakodnevnoj diskriminaciji, isključenosti i nejednakom tretmanu, duboko utičući na one koji se izjašnjavaju kao muslimani i muslimanke – bez obzira na njihova stvarna uvjerenja ili prakse. Na kontinentu na kojem su nacionalni identiteti čvrsto isprepleteni sa vjerskom i kulturnom historijom, rast islamofobije nije samo društveno, nego i političko i ekonomsko pitanje.
Za mnoge, islamofobija predstavlja rezultat iracionalnog straha ili nerazumijevanja islama, međutim, stvarnost je daleko opasnija. Islamofobija je utkana u tkivo evropskog društva, djelujući na načine koji nadilaze govor mržnje ili otvorenu diskriminaciju. Matias Gardell, profesor komparativne religije na Univerzitetu Uppsala, godinama proučava ovaj fenomen. On opisuje islamofobiju kao oblik rasizma koji funkcioniše slično kao i druge rasne predrasude.
Gardellova analiza osporava uobičajenu zabludu da islamofobija proizlazi iz temeljnog nerazumijevanja islama ili nedostatka znanja. Umjesto toga, on naglašava da se ne radi o tome u šta muslimani vjeruju, šta govore ili rade. „Nije odgovornost muslimana da djeluju kao ambasadori pravog islama kako bi ispravljali pogrešne percepcije.“ ističe on. Problem ne leži u samoj religiji, već u načinu na koji se pojedinci percipiraju – na osnovu svoje etničke pripadnosti, izgleda ili jednostavno povezanosti s muslimanskim identitetom.
Uticaj islamofobije u Evropi daleko nadilazi izolirane slučajeve mržnje ili nasilja. Ona prožima različite aspekte svakodnevnog života, posebno u oblastima zapošljavanja, stanovanja i zdravstvene zaštite. „Ako imate muslimansko ime, manja je vjerovatnoća da ćete dobiti posao koji odgovara vašim kvalifikacijama, suočićete se s poteškoćama u pronalaženju stana u poželjnim dijelovima grada i iskusiti nejednak pristup zdravstvenoj zaštiti,“ primjećuje Gardell. Statistike su sumorne: muslimani i muslimanke u Evropi konstantno se suočavaju s nepovoljnijim položajem u svakodnevnom životu u u odnosu na svoje sugrađane nemuslimane. Studije pokazuju da studenti i studnentice muslimanskog porijekla često moraju postići dvostruko bolje rezultate od svojih vršnjaka kako bi dobili isto akademsko i profesionalno priznanje. Ova surova realnost naglašava izazove s kojima se muslimani i muslimanke suočavaju pri integraciji u društva u kojima su često percipirani kao stranci – pa i onda kada su rođeni i odrasli u tim zemljama.
U Švedskoj, gdje Gardell provodi većinu svog akademskog rada, ova dinamika je posebno izražena. Uprkos švedskom državljanstvu i snažnoj povezanosti s državom, učitani muslimanski identitet ove ljude stavlja izvan granica potpune društvene prihvaćenosti. Gardell tvrdi da ovaj identitet postaje naslijeđena karakteristika koja onemogućava integraciju. „Rođeni ste u Švedskoj, a ipak ste viđeni kao stranac.”
Da bismo u potpunosti razumjeli islamofobiju u Evropi, moramo prepoznati njen historijski kontekst. Stoljećima su muslimani i Evropljani koegzistirali, ali njihov odnos bio je obilježen netolerancijom i nerazumijevanjem. Gardell povlači paralelu s historijom antisemitizma: „Ovo je slično načinu na koji je antisemitizam historijski cvjetao na mjestima s malim brojem jevrejskih zajednica.“ Posljedice ove historije vidljive su i danas, jer se muslimani i muslimanke često doživljavaju kao stranci, čak i u zemljama s dubokim historijskim vezama s islamom.
Gardell ističe da je prisustvo islama u Evropi starije od prisustva protestantizma. „Džamije su postojale u Evropi 800 godina prije nego što su se pojavile luteranske crkve,“ kaže on, naglašavajući da je nordijska regija, uključujući Švedsku, imala kontakt s muslimanskim civilizacijama mnogo prije nego što je postala luteranska. Ova historijska povezanost često se zanemaruje u savremenim raspravama o muslimanskom identitetu u Evropi.
Anksioznost od koje Evropa trenutno boluje također igra značajnu ulogu u porastu islamofobije. Gardell objašnjava: „Mnogi Evropljani osjećaju da je njihova civilizacija u padu. Bijeli Evropljani, koji su nekada imali globalnu dominaciju, sada vide kako njihov utjecaj slabi.“ Strah od gubitka kulturne, političke i ekonomske moći dodatno se pojačava brzim promjenama koje donose globalizacija, klimatske promjene i migracije. „Po prvi put od početka modernog doba, Evropa gleda u budućnost i vidi nešto neizvjesno, čak i zastrašujuće – klimatske promjene, nestašice vode, prisilne migracije, terorizam, građanske nemire, autokratiju, korporativnu dominaciju,“ napominje Gardell.
Ove krize stvorile su plodno tlo za političare koji potiču nostalgiju za jednostavnijom, homogenom prošlošću. Prema Gardellu, ova politička nostalgija je reakcija na neizvjesnu budućnost i čežnja za stabilnošću prošlih vremena.
U zemljama poput Švedske, ova nostalgija često se izražava kroz idealiziranje homogene nordijske prošlosti, „prošlosti u kojoj su svi izgledali poput mene.“ Gardell tvrdi da ova vizija prošlosti nije samo bezazlena čežnja, već i „nasilan čin historijskog brisanja“ koji potiskuje doprinos i prisustvo muslimana i drugih manjinskih grupa u historiji Evrope.
Islamofobija nije samo pitanje religije ili kulture – ona se tiče moći, identiteta i anksioznosti svijeta u kojem evropska dominacija više nije zagarantovana, tvrdi Gardell.
On povlači paralelu s historijskim događajima poput španske inkvizicije, koja je institucionalizirala kategorizaciju ljudi na osnovu njihove navodne krvne linije, označavajući ih kao osobe “jevrejske krvi” ili “muslimanske krvi”, čak i ako su prešli na kršćanstvo. „To je postavilo temelje kasnijim rasnim ideologijama koje su se proširile kroz evropski kolonijalizam i transatlantksu trgovinu robljem“ primjećuje Gardell. Za mnoge Evropljane, prihvatanje ovih promjena bilo je teško. Kako Gardell ističe: „Švedska je, na primjer, od jedne od najegalitarnijih društava u svijetu postala zemlja u kojoj nejednakost rapidno raste.”.
Muslimanski migranti u Evropi, posebno oni iz zemalja poput Pakistana i Indije, često dolaze u potrazi za boljim prilikama, ali ih dočekuju sistemske prepreke koje im otežavaju potpunu integraciju. Visoko obrazovani migranti u oblastima poput IT-a ili vještačke inteligencije mogu postići uspjeh, ali često samo ako umanje svoj muslimanski identitet. „Ako se otvoreno izjasne kao muslimani, riskiraju da ponovo budu viđeni kao autsajderi,“ primjećuje Gardell. Ovo naglašava nesigurnu poziciju muslimana u Evropi – zaglavljeni između dva identiteta, od kojih nijedan nije u potpunosti prihvaćen od strane društva koje ih okružuje.
Ovaj osjećaj otuđenosti i isključenosti dodatno pojačava politička retorika koja podgrijava strahove. Gardell povlači paralele između nacionalističkih političkih pokreta širom svijeta, ističući ličnosti poput Donalda Trumpa, Švedskih demokrata, Recepa Tayyipa Erdoğana, Narendre Modija i Vladimira Putina.
„Ako pogledate Trumpa – Make America Great Again; ako pogledate Švedske demokrate – Make Sweden Great Again; Erdogan – povratak u Osmansko carstvo; Modi govori o blistavoj Indiji, slavi hinduističke nacije; Putin priziva vremena kada je Rusija bila moćna i pravoslavna,“ objašnjava Gardell. Ovi političari, tvrdi on, koriste „politizovanu nostalgiju“ kako bi se dodvorili ljudima koji čeznu za vremenima kada su njihove zemlje bile moćne i kulturno homogene.
Gardell ističe da ovaj globalni fenomen nostalgije nije jedinstven za Zapad – i na Zapadu i u muslimanskom svijetu, čežnja za prošlošću često se koristi kao snažno političko oruđe, skrećući pažnju sa dubokih problema koji muče savremena društva. Snage koje oblikuju islamofobiju i antimuslimanske sentimente usko su povezane s globalnim izazovima. Kako Gardell upozorava, trenutna faza globalizacije, kojom dominira korporativna moć, stvara „sumorne izglede“ za budućnost. Sa rastućom nejednakošću, ekološkom krizom i fragmentiranim svjetskim poretkom, islamofobija postaje zgodan izgovor za šire društvene frustracije. „Znamo da, ako se ovo nastavi, čovječanstvo, ako ne i planeta, će se suočiti s izumiranjem,“ zaključuje, naglašavajući hitnost rješavanja dubljih uzroka današnjih kriza.
U medijima se muslimani i muslimanke često prikazuju kao autsajderi, a priče o njima uglavnom pojačavaju negativne stereotipe. „Istraživanja pokazuju da se svakodnevno objavi više od 100 medijskih priča o islamu i muslimanima, uključujući printane, audio, vizualne i sadržaje na društvenim mrežama,“ napominje Gardell. Međutim, „analiza otkriva da 9 od 10 ovih priča pojačava negativne stereotipe.“ Muslimani i muslimanke su često predstavljeni kao dio problema, a ne dio rješenja, dok se samo mali broj priča trudi prikazati nijansiraniju sliku. Ovo, prema Gardellu, dodatno hrani širi narativ isključenosti.
Ipak, Gardell vjeruje da budućnost muslimanske populacije u Evropi leži u integraciji i međusobnom priznavanju. „Muslimani i muslimanke nisu stranci u Evropi – to je historijska činjenica. S vremenom više neće biti percipirani kao stranci, već kao susjedi, građani i sastavni dio evropskih društava.“ No, da bi se to ostvarilo, Evropa se mora suočiti sa svojom prošlošću i sadašnjim tretmanom muslimana i muslimanki, odbacujući narative isključenosti i prihvatajući istinsku inkluzivnost. Borba protiv islamofobije zahtijeva kolektivnu posvećenost suzbijanju sistemskih nejednakosti i izazivanju štetnih stereotipa koje perpetuiraju mediji.
Gardell insistira da takva transformacija nije samo moguća, već i neophodna za buduću koheziju evropskih društava. „Ako želimo da se suočimo s izazovima 21. stoljeća – klimatskim promjenama, globalnim nejednakostima, društvenim nemirima – potrebno nam je jedinstvo, a ne podjele. Muslimani i muslimanke su dio evropske budućnosti, jednako kao i bilo koja druga grupa.“tvrdi on.
Prema Gardellu, budućnost Evrope leži u inkluzivnosti, gdje se ljudi ne procjenjuju na osnovu svoje etničke pripadnosti ili vjerskog identiteta, već prema svom doprinosu zajedničkom dobru.
