Nisam ubio radi toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni radi toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva! Jednostavno sam ubio; radi sebe sam ubio, samo radi sebe... tako Raskoljnikov, student koji je počinio zločin (i zaradio kaznu), obrazlaže svoje porive i dvojbe nakon što je na svoj filozofični način uzeo pravdu u ruke. Ubiti i opljačkati omraženu lihvaricu etički je opravdano, tvrdi on, jer ni veliki ljudi i vođe čovječanstva nisu prezali od krvi, ako im je krv običnih, nebitnih ljudi mogla pomoći u ostvarivanju viših ciljeva. Ova ničeanska ideja, iz vremena prije Nietzschea, kao stvorena je za Dostojevskog, pisca-filozofa, vrsnog poznavatelja ljudske psihe, znanog po sjajnom seciranju društvenih i duševnih previranja, te po majstorskoj karakterizaciji i razradi svojih likova. Njegova je književnost pritom živa, proživljena, životna i gorljiva, tako da, unatoč minulom vremenu i mijenama ukusa, ne gubi svoj antologijski status, a Zločin i kazna - kao dio opće kulture i nezaobilazni roman na svim boljim policama knjiga - samo to potvrđuje. Ukratko, školski: ovo je psihološki roman s elementima kriminalističkog romana, ili šarenodućanski: Zločin i kazna je nezaobilazan književni standard, kao Satisfaction ili Hey Joe u rock glazbi, a slijedom te usporedbe nek nam bude dopušteno okarakterizirati autora romana - između ostalog i nevoljnog studenta, promašenog zavjerenika, sibirskog kažnjenika, pravoslavnog mistika, neuspješnog kockara... - kao starog rokera koji je rokerski živio stoljeće prije pojave rock and rolla! A kako li je tek pisao...