IZ UVODA

U svojim reakcijama na Arapsko proljeće vjerski autoriteti posegnuli su za islamskim intelektualnim naslijeđem o odnosu prema vlastima, a to je naslijeđe ambivalentno. Inicijalno, islam je bio revolucionarna vjera. Prvi muslimani bili su vrlo mlada zajednica. Poslanik Muhammed, a.s., i Ebu Bekr, r.a., sa svojih četrdesetak godina bili su njeni stariji članovi. Hazreti Omer imao je svega dvadeset sedam godina kad je primio islam. Iako takvi, mijenjali su društveni poredak Mekke i Arabije iz korijena. U kasnijim stoljećima došlo je do distorzije i naglaska na stabilnosti i jedinstvu, o čemu smo pisali drugdje. Tokom Arapskog proljeća ovo naslijeđe stavljeno je na test i još jednom podvrgnuto preispitivanju. U ovoj knjizi donosimo priču o dijelu tog važnog procesa intelektualne revizije, koja nije ništa manje uzbudljiva od one koja se odvijala na ulicama i u institucijama arapskih političkih sistema.

S obzirom na to da muslimani nemaju centralni vjerski autoritet, nije bilo moguće zadovoljiti se analizom jednog pojedinačnog ili institucionalnog odgovora na Arapsko proljeće. Zato smo se odlučili za tri grupe i dva istaknuta pojedinca, u uvjerenju da s njima naša studija pokriva veći dio islamskog intelektualnog spektra danas. Riječ je o trima grupama uleme, tradicionalističkoj, selefijskoj i reformističkoj, te dvojici javnih intelektualca, jednom neovisnom reformisti i, drugom, liberalnom sekularisti, Tariqu Ramadanu i M. Cherifu Bassiouniju. Njima se ubuduće mogu dodati mnoge druge (pod)grupe i pojedinci kao što su religijski modernisti, sirijska ulema, sufije ili popularni misionari (daije). Ovim se reakcijama vrijedi nastaviti baviti ne samo iz znatiželje da se sazna kako su se prema jednom velikom historijskom događaju ponijeli autoriteti od kojih smo očekivali uputu, već i zbog činjenice da je Arapsko proljeće događaj bez presedana u savremenoj sunijskoj intelektualnoj historiji. Ono ima potencijal da u toj vjerskoj misli pokrene revizionističke procese ravne onima koje je Iranska revolucija iz 1979. godini izazvala u šiijskoj misli.

Ključna pitanja na koja ovaj rad pokušava odgovoriti jesu: (1) Kako su predstavnici različitih struja na vjerskoj i intelektualnoj sceni muslimanskog svijeta reagirali na događaje Arapskog proljeća? (2) Koji su faktori utjecali na njihovo pozicioniranje i (3) Kakve su reperkusije tih stavova po razvoj političke i pravne misli u svakom od analiziranih trendova i po budućnost islamske političke misli općenito? U potrazi za odgovorima na ova pitanja pored nezaobilaznih metoda deskripcije i poređenja korištene su metode analize teksta i diskursa.