Sadržaj:
Hafiz je bio kralj učenih ljudi i krema na kolaču mudirh, čudo svoga vremena. Govor mu je bio takav da je jednostavno prevazilazio svaku moć kritike kod ljudi.

Uistinu, imao je žudnju za onim Skrivenim i ukus reda fakira, a zvali su ga Lisanu-l-Gajb, poznavalac jezika tajni. S jedne strane, taj jezik nije težak, ali sa druge, po isitini i nebeskom znanju, njegova značenja su beskrajna. Daleko ispod njega je zvanje pjesnika. U poznavanju Kurana bio je nenadmašan i neuporediv, u unutarnjem i vanjskom znanju nedostižan.
Njegovi stihovi su bogati, maštoviti, snažno slikoviti, originalni, uzvišeni, neukrotivi i puni svjetlosti, tužni i puni radoti. On opisuje izopačenost svijeta i njegovu sujetu, snagu grijeha, radosti mladalaštva, uživanja ovog svijeta, univerzalno milosrđe, tolerantnost i slobodu svijesti, uzvišenost Stvoritelja. Njegovi gazeli su oslobođeni od svega što je niskog duha, ili pak težnje za duhovitošću. Oslobođeni su i nejasnih metafora, prenapregnutog stila; oni su neuporedivi, jedinstveni, nadahnuti i razigrani; ponekad šaljivi i sarkastični, nježni i svadljivi, jednostavni i dostojanstveni, čulni i uzvišeni.