Ova studija proučava status sunneta u islamu i njegov suodnos s Kurʼanom.
Autor pažljivo razmatra osjetljivo pitanje razvoja usmene i pisane tradicije,
probleme s kojima su se susretali hadiski učenjaci, bez obzira na njihovo mu-
kotrpno nastojanje da utvrde autentičnost predanja i pouzdanost prenosila-
ca, te rastuću kompleksnost korpusa hadisa kroz koje su se jednostavnost i
jasnoća Poslanikovog, s.a.v.s., života, njegovih riječi i djela pretvarali u sve
zamršeniji skup informacija. Unatoč čistoj i iskrenoj namjeri i naporu koji su
muslimani uložili kako bi slijedili Poslanika, s.a.v.s., ističe autor, kada su sa-
brani hadisi, muslimani su počeli zapostavljati Kurʼan u korist predanja koja
govore o tome šta je Poslanik, s.a.v.s., uradio ili rekao, a pod izgovorom da
takva predanja obuhvataju Kurʼan. U konačnici, oni su zanemarili i hadise
radi muslimanske pravne nauke, tvrdeći da pravni tekstovi uključuju i Kurʼan
i sunnet. Ovo djelo napisano je upravo s ciljem ponovne uspostave ravnoteže
između Kurʼana i sunneta. Njegova temeljna poruka jeste da sunnet mora biti
u neraskidivoj vezi s Kurʼanom na način da ne može biti kontradiktornosti
niti spora između njih, a takav pristup doprinijet će da se stane u kraj zloupo-
trebi hadisa i zadovolje zahtjevi i izazovi savremenog doba.