Glavna tema ovog rada jeste civilizacijska obnova kao integralni dio islamske misli. U radu se analiziraju značenja, definicija i porijeklo tedždida i islaha, njihova veza s idžtihadom te način na koji se oni manifestiraju u djelima i dostignućima predvodnika islamske misli, tokom historije islama. U radu se, također, daju formule i smjernice za tedždid koje bi trebalo da usmjeravaju savremene muslimane ka ostvarenju harmonije među civilizacijama i njihove saradnji za opće dobro.

Ovaj rad sastavljen je od dvaju dijelova, a prvi čini analiza tedždida, njegova definicija i djelokrug, njegovi tekstualni izvori i utjecaj skolastičkih promjena na njega. Drugi dio okreće se islahu, u vezi s islamskim preporoditeljskim pokretima, interakcijom i odgovorima na zapadnu modernost i sekularizam.

Historiju islamske misli obilježila je jedna neprekinuta tradicija unutrašnje revitalizacije i reforme, ugrađena u principe islaha i tedždida. Njen krajnji cilj bio je uskladiti postojeću stvarnost i društvene promjene s transcendentnim i univerzalnim standardom Kurʼana i sunneta, a kroz proces obnove i reforme. Tradicija islaha i tedždida je, stoga, dosljedno preispitivala muslimanski status quo i podsticala novu interpretaciju Kurʼana i sunneta.