Rešad Kadić piše o čovjekovom bolu, o jadima i belajima, o čemeru i zulumu koji su muslimane, ali i njihove komšije hrišćane, kršćane i Jevreje, satirali ostavljajući trag, svaki put teži i žešći. Ali Kadić je muslimanski pisac, i tu činjenicu podvlačim. On svoje likove – valjda je to usljed njegove bitno realističke poetike – ne ostavlja da skončavaju bez nade, u crnom panoptikumu tragedije. Kad u mukama umiru, u svom taksiratu, kao zbilja tragične ličnosti svoga doba, najednom u pripovijetki zašume jablanovi džamijskog harema, podignu se bijeli nišani (kao da su dotad ležali!), ili se izgovaraju riječi utjehe, preporuke sabura i nade u bolje, bar u vječnom životu. „Živa glava sve izdevera“. „Bolje je pati na ovom nego na onom svijetu“, govore Kadićeve stare Sarajlije. Tako Kadić izbjegava tragičnu viziju života i tako ljubomorno pristaje – ne eksplicitno, već patinom svoje umjetnosti – uz vrijednost koje je islam, ili neki drugi monoteizam, unio u ličnosti ovih pripovijedaka.