Pansion Miramar, je od one vrste pansiona u kojem živi i sazrijeva čitav jedan sloj ljudi koji pripada rubnoj zoni. Ti ljudi, uklješteni između srednjeg i višeg staleža, žive sistem vrijednosti, konvencija i težnji koje su samo njihove, uspostavljene u samom pansionu i u stvari ne vrijede nigdje drugo. Mahfuz je pisac mjesta, pa tako vanjskom prostoru pripada i okvirna, naizgled objektivna priša, dok su dešavanja u pansionu slika unutrašnjosti samih likova i onoga što se moglo desiti, a ne onoga što se stvarno dešava ili što se desilo. Napokon Aleksandrija!

Aleksandrija je područje vlage, zona lelujanja bjeličastih oblaka, kutak bljeska sunčevih zraka umivenih nebeskom vodom. Ona je srce ispunjeno nostalgičnim sjećanjima koja mame suze...

Nakon toga, dočao sam pravo u pansion Miramar. Krilo vrata mi otvara jedno, uprkos starosti i posla kojom se bavi, otmjeno i ponosno lice. - Osjećaj se kao u svojoj kući. Stanarinu mi nemoj ni spominjati.