Jedna od ključnih riječi umjetničkog svijeta Witolda Gombrowicza jeste smijeh. Gombrowicz je genijalan i kao romanopisac i kao dramatičar i kao esejist i kao pripovjedač, a njegov je Dnevnik zasigurno najvažnija dnevnička knjiga dvadesetog stoljeća.
Poljski prozaist, dramatičar, esejist. Porijeklom iz staroga plemstva, školovao se u Warszawi i Parizu (pravo, filozofija, ekonomija). Hitlerov napad na Poljsku 1939. i početak Drugoga svjetskog rata zatekao je Gombrowicza u Argentini, gdje se obreo kao turist. Ostavši u Buenos Airesu daleko od svoje zemlje i jezika, suočen s mučnim potrebama svakodnevnice, zaboravljen i ideološki proskribiran u poslijeratnoj komunističkoj Poljskoj, oboružan samo svojim superiornim darom i snagom ličnosti, Gombrowicz se, u fascinantnoj borbi za samoostvarenje, za emancipaciju od zabluda, prvenstveno patriotskih, postupno profilira u jednoga od književno i intelektualno najvažnijih i najinovativnijih autora prošloga stoljeća. Prvu knjigu pripovjedaka objavio je 1933. u Poljskoj (Uspomene iz puberteta). U Poljskoj objavio je i prvi roman Ferdydurke (1937) i dramu Ivana, kneginjica od Burgunda (1938). Te knjige donijele su mu veliki književni ugled, ali i velike nesporazume s kritikom. Surađujući iz emigracije s poljskim institucijama u Parizu, Gombrowicz objavljuje dramu Vjenčanje (1948), svoj najpoznatiji i najbolji roman Trans-Atlantik (1953) pa za njim još dva: Pornografija (1960) i Kozmos (1965), te dramu Opereta (1966). U Krakowu mu je 1957. objavljena proširena prva knjiga pripovjedaka pod naslovom Bakakaj. Svoj opus Gombrowicz je okrunio grandioznim djelom književne imagincije i intelektualne snage - Dnevnikom koji je pisao od 1953. do 1966. godine.