Pjesnici Temmuza su svoj zavičaj, arapski svijet nakon Drugog svjetskog rata, doživljavali duhovnom i egzistencijalnom pustinjom koja se morala mijenjati. Stare forme i značenja u toj misiji, prema njima su bile bezvrijedne. Zato je cilj novog jezika odnosno nove poezije trebala biti deautomatizacija društvene komunikacije, dok se mitološkim imaginativom nastojala iskristalisati humanistička vizija u obezduhovljenom spaciju savremenosti.

Mnogo je posebnosti koje krase ove pjesnike, jer je njihov opus složen i višeznačan, a moju pažnju je privukla liminalna pozicija njihove poetike koja je, slično bodljikavoj žici, oštro parala ispraznost savremene egzistencije, te ponekad i duboko rezala letargiju i beznadežnost današnjeg čovjeka koji u prividnom konformizu neprestanog spektakla gubi svoju slobodu i savjest. Mit, kao priča o nekom počelu, za ove je pjesnike predstavljao naročitu vrstu kontrakulturalnog modela kojim se nastojalo subvertirati oficijelne i obezduhovljene društvene i kulturalne kanone u savremenom arapskom svijetu.

Ova knjiga nudi jezgrovit prikaz poetskog i poetološkog doprinosa svakog pjesnika ponaosob, s nadom da će nam nakon ovih pet poglavlja ili činova o pjesnicima Temmuza drama savremene arapske poezije i svijeta biti barem malo jasnija i bliža.