Kralj Lear je - može se kazati - najtragičnija tragedija Williama Shakespearea i jedno od najgrandioznijih djela cjelokupne svjetske književnosti. Jan Kott je zapisao da pokraj Kralja Leara čak i Hamlet i Macbeth izgledaju skromni i plitki. Mnogi su se geniji divili ovom Shakespeareovom djelu.

Engleski dramatičar i pjesnik kasnorenesansne epohe, pisac čiju je transhistorijsku veličinu i apsolutnu svježinu najsažetije definirao poljski esejist i teoretičar Jan Kott naslovom svoje znamenite knjige: Shakespeare, naš suvremenik. Za historičare književnosti i za istraživače velikih podudarnosti neće biti bez značaja podatak da u isto vrijeme dok Shakespeare u Londonu piše svoje drame i pravi svoj teatar, u Španjolskoj živi njegov nešto stariji i nesretniji suvremenik Miguel Cervantes de Saavedra (1547 1616), te da su dva najznamenitija i najutjecajnija djela evropske književnosti objavljena istih godina: Hamlet 1600/1601, Don Quijote 1605. (drugi dio 1616). Kao nitko prije ni poslije njega u književnosti, Shakespeare je umio izraziti ljudsku prirodu u nerazdvojivosti zla i dobra, strasti i mudrosti, mržnje i ljubavi, uzvišenoga i niskoga, komičnoga i tragičnoga, fantazijskoga i racionalnoga... Tom osjećaju za cjelovitost/raznolikost života, za tajnu ljudske sudbine, Shakespeare je genijalno pronalazio književnu formu, koristeći se cjelokupnom tradicijom i istovremeno probijajući sve klasične zadanosti žanra. Zato je stvorio niz likova što i danas sa svake scene neodoljivo zrače i govore vlastitim jezikom.