Macbeth je posljednja od četiri Shakespearove velike tragedije i po mnogima najmračnije Shakespeareovo djelo uopće. Riječ je o drami oko koje je izgrađeno najpoznatije kazališno sujevjerje. Po Macbethu su kultne filmove snimila čak trojica znamenitih režisera: Orson Welles, Akira Kurosawa i Roman Polanski.

Egleski dramatičar i pjesnik kasnorenesansne epohe, pisac čiju je transhistorijsku veličinu i apsolutnu svježinu najsažetije definirao poljski esejist i teoretičar Jan Kott naslovom svoje znamenite knjige: Shakespeare, naš suvremenik. Za historičare književnosti i za istraživače velikih podudarnosti neće biti bez značaja podatak da u isto vrijeme dok Shakespeare u Londonu piše svoje drame i pravi svoj teatar, u Španjolskoj živi njegov nešto stariji i nesretniji suvremenik Miguel Cervantes de Saavedra (1547- 1616), te da su dva najznamenitija i najutjecajnija djela evropske književnosti objavljena istih godina: Hamlet 1600/1601, Don Quijote 1605. (drugi dio 1616). Kao nitko prije ni poslije njega u književnosti, Shakespeare je umio izraziti ljudsku prirodu u nerazdvojivosti zla i dobra, strasti i mudrosti, mržnje i ljubavi, uzvišenoga i niskoga, komičnoga i tragičnoga, fantazijskoga i racionalnoga... Tom osjećaju za cjelovitost/raznolikost života, za tajnu ljudske sudbine, Shakespeare je genijalno pronalazio književnu formu, koristeći se cjelokupnom tradicijom i istovremeno probijajući sve klasične zadanosti žanra. Zato je stvorio niz likova što i danas sa svake scene neodoljivo zrače i govore vlastitim jezikom (Hamlet, Falstaff, Shylock, Othello, Jago, Kordelija, Lady Macbeth itd.). Iz istoga razloga Shakespeareov dramski opus izmiče bilo kakvoj klasifikaciji, te se samo uvjetno dijeli na tragedije (Tit Andronik, Romeo i Julija, Julije Cezar, Hamlet, Othello, Kralj Lear, Macbeth, Antonije i Kleopatra, Timon Atenjanin, Koriolan), komedije (Komedija zabluda, Dva veronska plemića, Ukroćena goropadnica, Izgubljeni ljubavni trud, San ivanjske noći, Mletački trgovac, Mnogo vike ni za što, Kako vam drago, Vesele žene windsorske, Na Tri kralja), povijesne drame (Henrik VI, Rikard III, Rikard II, Kralj John, Henrik IV, Henrik V, Henrik VIII), dramske komade neodredljiva žanra (Troil i Kresida, Konac djelo krasi, Mjera za mjeru), romance (Periklo, Cimbelin, Zimska priča, Oluja). Važan dio Shakespeareova opusa su i dvije narativne poeme (Venera i Adonis, Silovanje Lukrecije), te blistava pjesnička knjiga Soneti. Prevođenje Shakespeareovih djela na jezike štokavskoga kruga počelo je u 19. stoljeću (August Harambašić, Laza Kostić, August Šenoa, Dimitrije Demeter...). Prevodili su ga kasnije i drugi poznati pisci i pjesnici poput Vladimira Nazora i Sime Pandurovića. Potpunije prenošenje Shakespearea u naše jezike uslijedilo je u 20. stoljeću, a u tomu je osobito velik i kreativan doprinos Milana Bogdanovića i Josipa Torbarine.