Edukacija   |    Istraživanje   |    Poslovna zajednica   |    Linija zdravlja   |    Usluge   |    Ostale aktivnosti

  

  • Svi smo odgovorni za promjene!
  • Cambridge Muslim College u augustu 2018. godine organizirao je studijsko putovanje u Bosnu i Hercegovinu za 90 učesnika kako bi se upoznali s kulturom i duhovnim naslijeđem naše zemlje, uz inspirativna predavanja profesora Abdulhakima Murada, dekana Cambridge Muslim Collegea i dr. Ingrid Mattson, jedne od najutjecajnijih savremenih muslimanskih učenjakinja i aktivistica. Tokom ove posjete, dr. Mattson je gostovala i u CEI Nahla i održala kraće predavanje, a ovdje donosimo neke od ključnih poruka iz njenog obraćanja.

  • Iznimno sam sretna što sam konačno u Bosni. Već dugo želim doći ovdje i nadam se da će ovo samo prva u nizu mojih posjeta. Imam privilegiju da mnogo putujem i susrećem se s različitim muslimanskim zajednicama širom svijeta. Iako svakodnevno slušamo loše vijesti sa svih strana i sve se čini preplavljeno njima, ono što me čini optimističnom i daje mi energiju je činjenica da u svakoj muslimanskoj zajednici, bez obzira na to da li se radilo o malom džematu u Americi ili selu negdje daleko u Aziji, uvijek pronalazim ljude koji pokušavaju poboljšati stanje u svojoj zajednici. Nigdje nećete naći da svi nepomično sjede i posmatraju ono što se događa. Uzvišeni Gospodar stvara, inspiriše i daje snagu onim ljudima za koje želi da šire znanje, sprečavaju nepravdu i promovišu dobro u društvu. Zbog toga vjerujem da ništa nije nemoguće. Nadu mi daje to što je Uzvišeni Allah El-Hallak, Onaj Koji stvara, a svaki put kad nekoga stvori, može ga i inspirisati da postane izvanredna osoba puna znanja, vještina, energije i ljubavi.

    Ovakve ljude susrećemo posvuda, tokom cijele historije islama. Jedna od najinspirativnijih stvari za mene, dok sam radila na knjizi Priča o Kur'anu, bila je posmatrati generacije ljudi koje su prenosile Kur'an. U svojoj knjizi imam lanac koji kreće od mlade žene koja živi u Čikagu, preko njenih učitelja u Siriji, pa unazad sve do poznatih učitelja iz historije islama, ashaba i samog Poslanika, a.s., koji je preko meleka Džibrila poruku Kur'ana dobio od Allaha, dž.š. Svakog od ovih ljudi, prenosilaca, uspjela sam pronaći u univerzitetskoj biblioteci, u historijskim knjigama i biografijama. Svaku osobu sam mogla pronaći i čitati o njihovim životima. Njihove priče su izuzetne. Pogledajte samo muslimane koji su živjeli u doba invazije Mongola, kad su Mongoli prodirali iz Centralne Azije ubijajući i spaljujući grad za gradom. Desetine hiljada islamskih učenjaka su tada ubijene, spaljivane su i uništavane knjige i biblioteke, a bilo ih je toliko da su  rijeke Eufrat i Tigris tekle crne od mastila. Uprkos svemu što se dešavalo, muslimani su nastavili prenositi znanje, iako su se ponekad morali preseliti u drugi grad ili čak u drugu zemlju, ali su nastavljali s radom. I veliki učenjaci, poput imama El-Džezerija, koji je zarobljen u jednoj od bitaka, nastavljali su podučavati Kur'anu i u zarobljeništvu.

    Iz ovih primjera vidimo da Uzvišeni Allah štiti ovu vjeru i omogućava joj da se širi. Do nas je da uradimo svoj dio, u svom mjestu i vremenu, ne brinući previše za širu sliku. Allahova je odgovornost da štiti ovu vjeru, a naša da se brinemo jedni o drugima i da koristimo sve dostupne resurse da poboljšamo situaciju u kojoj se nalazimo, da promoviramo dobro i da zaustavljamo zlo i nasilje.

    Međutim, prije svega, moramo poredati prioritete. Prvi prioritet svakog muslimanskog društva je da sačuva svoju djecu i da njeguje njihovu urođenu prirodu (fitru) - ljubav prema Bogu i osjećaj za dobro i zlo. Ovo je predivan resurs koji imamo kao muslimani, jer po vjerovanju muslimana, dijete je rođeno u bezgrešnom stanju u kojem ima svijest o Uzvišenom Bogu. Kad uradi dobro djelo, dobro se i osjeća, kad uradi loše djelo, tako se i osjeća. Zbog toga, kad je srce odnjegovano, ono može biti odličan vodič za razlučivanje dobra i zla.

    Zamislite dvoje djece: jedno je rođeno na sigurnom mjestu, u okrilju porodice, nije doživjelo rat, ima pristup hrani i čistoj vodi, a roditelji mu ispunjavaju sve potrebe na vrijeme, hrane ga i čiste, tako da raste osjećajući se sigurno i uviđajući da ima ljudi kojima može vjerovati i kojima želi uzvratiti na dobro koje mu čine.

    Sad zamislimo drugo dijete koje je raslo u drugačijim okolnostima od ovog prvog. Njegovi roditelji su, zbog okolnosti u kojima se nalaze, vrlo nasilni prema njemu. Kad zaplače, udaraju ga,  neredovno ga hrane i zapostavljaju sve njegove potrebe, tako da raste u prljavštini i zanemareno. Ukoliko ovo dijete preživi takve okolnosti, ono će se morati oslanjati na svoje instinkte da bi zadovoljilo svoje osnovne potrebe. Krast će da bi došlo do hrane i lagati ako ga neko suoči s tim, znajući da će upasti u nevolju. Dakle, svjesno će morati raditi loše stvari da bi preživjelo.

    U ljudskom umu postoji nešto što se zove kognitivna disonanca koja se javlja kad radimo suprotno od onoga što smatramo ispravnim, ali, da bismo preživjeli pokrivamo bol koju osjećamo, opravdavamo loše stvari koje radimo, što rezultira promjenom moralnih principa kojima se vodimo. Zbog ovoga ljudska srca više nisu dobri vodiči za dobro i zlo, sve dok ne nađu nekoga ko će im pružiti ljubav i saosjećanje i kome mogu vjerovati. Moraju sresti nekoga ko ih ne mrzi, ko je pun samilosti, saosjećanja i razumijevanja prema djetetu koje je sada tinejdžer ili mlada odrasla osoba, i ko je u potpunosti svjestan da je društvo krivo za situaciju u kojoj se to dijete našlo.

    Naša je odgovornost da izgradimo društvo u kojem se svako dijete osjeća sigurno i voljeno. U islamskoj etici postoji razlika između individualne i kolektivne odgovornosti. Kad je u pitanju individualna odgovornost, svaki roditelj ima obavezu (farzi ajn) da se brine o svojoj djeci, da ih hrani i obrazuje. Međutim, imamo i kolektivnu odgovornost (farzi kifaje) da nahranimo, školujemo i zaštitimo svu djecu naše zajednice! Ukoliko u našem društvu ima djece koja su gladna, neobrazovana i zlostavljana, a mi ne radimo ništa da to promijenimo, to je naš zajednički grijeh koji se manifestuje kroz različite loše stvari koje nam se dešavaju, poput kriminala, ali i kroz loše utjecaje na našu vlastitu djecu.

    Stoga, naša je kolektivna obaveza da se brinemo i njegujemo urođenu prirodu ovih mladih ljudskih bića. Kad bi u dosadašnjoj historiji ljudsko društvo krenulo stranputicom, Uzvišeni Allah bi poslao poslanike i vjerovjesnike, kasnije učitelje, da bi ih upućivali kako da razluče dobro od zla. Uzvišeni Allah je poslao i posljednjeg poslanika, Muhammeda, a.s., s posljednjom porukom, Kur'anom. Muslimani su generacijama čuvali ovu poruku. Nema više poslanika poslije Poslanika Muhammeda, a.s., što pokazuje da smo trenutno u drugačijem periodu ljudske historije.

    Kroz stoljeća, nove tehnologije su se razvijale, što je ljudskom rodu omogućilo bolju ishranu i zdravlje, a samim tim i duži život. Tehnologija je tu kako bi nam olakšala svakodnevnicu i kako bi svakom pojedincu osigurala osnovno obrazovanje kao neophodnost za društvo koje nema bezgriješnog poslanika. Zdrava i obrazovana zajednica je uslov za potpunu implementaciju principa Kur'ana i sunneta. Uzvišeni Allah je poslao Poslanika Muhammeda, a.s., u jednom historijskom periodu, a potom je dozvolio stvaranje novih formi znanja i tehnologija kako bi se društva razvijala i bila u mogućnosti da preuzmu odgovornost primjene Kur'ana i sunneta.

    Danas smo svi odgovorni. Ne postoji jedan učenjak na kojeg se možemo osloniti. Naša zajednička obaveza je da primijenimo ovu poruku, a kako svi imamo različite vještine, neki ljudi su više fokusirani na jedne, a drugi na druge društvene izazove. Svi smo odgovorni i ne možemo tu odgovornost prenijeti na nekog drugog. Sami odlučujemo kako ćemo živjeti svoj život i s kim želimo raditi i sarađivati. Zbog toga je važno da razumijemo osnovne vrijednosti, principe i poruke Kur'ana, kako bismo ih mogli primijeniti u svom društvu i dobiti dobro društvo kao rezultat.

    Hvala Bogu, gdje god odemo, imamo ljude koji rade i podržavaju druge u primjeni ovih vrijednosti. Kao muslimani moramo biti optimistični. Moramo vjerovati da situacija može biti bolja, da zajedno možemo popraviti trenutno stanje. Mnogo je utjecaja koji nas žele učiniti beznadežnima i natjerati nas da odustanemo. Međutim, važno je da razumijemo svoju ulogu u javnoj sferi, te da nastavimo graditi institucije koje nude osnovnu edukaciju, treninge i podršku zajednici kako bi društvo napredovalo.

    Zanimljivo je kako često mislimo da imamo ograničene resurse. Sad ću vam ispričati kako sam u jednom teškom okruženju bila inspirisana i nadahnuta, i to kad sam prije 30 godina otišla u sjeverni dio Pakistana da radim u afganistanskom izbjegličkom kampu dok je trajala invazija Sovjetskog Saveza. Tada je preko 3 miliona izbjeglica moralo napustiti zemlju. Dok sam radila u izbjegličkim kampovima i pokušavala pomoći traumatiziranim ženama i djeci, došla sam u jedan kamp u kojem sam upoznala ženu čijem je sinu u minskom polju stradala noga, a s njom je živjela i njena stara i bolesna majka. Iako je imala mnogo privatnih problema, entuzijastično mi je prišla i rekla: „Ne znam čitati ni pisati, ali znam da djeca moraju ići u školu. Tražila sam pomoć od raznih organizacija i na kraju dobila šator koji sam podigla ovdje i skupila svu djecu iz okruženja. Rekla sam njihovim roditeljima da trebaju obrazovati svoju djecu jer sada imamo i školu. Uspjela sam naći i nekoliko knjiga i jedino što nam sada treba su učitelji, međutim, nemamo novca da ih platimo. Ukoliko biste vi mogli platiti učitelje, garantujem vam da će svako dijete dolaziti u školu, makar ih ja sama morala dovoditi!“ Ona sama ne zna čitati, ali je insistirala na podučavanju djece!

    Gdje god da odemo, makar i u resursno ograničena područja, uvijek ćemo naći ovakve, prirodne lidere. Lidere ne stvaramo mi, Gospodar ih stvara, a naša je odgovornost da ih pronađemo. Ako bolje pogledamo, uvijek ćemo oko sebe vidjeti one koji pokušavaju činiti dobro i spriječiti zlo. Ovakvi ljudi postoje u svakoj zajednici. Mi ih moramo pronaći i podržati.

    Iako smo optimistični, svjesni da imamo smjernice koje će nas voditi i želimo mijenjati stvari nabolje, često ne znamo na koji način sve te kockice povezati u jednu cjelinu. Prije svega, uvijek moramo imati na umu prioritete. Prvi prioritet svake muslimanske zajednice je prenošenje Kur’ana. Neophodno je da svi odrasli i djeca nauče barem osnove, kako bi mogli obavljati namaz i razumjeti temeljne poruke. Treba se fokusirati na kreiranje sigurnog prostora gdje će se ljudi okupljati, zajedno učiti i pomagati jedni drugima. Jedna arapska poslovica kaže: “Psi laju, a karavane prolaze”. To znači da karavane idu svojim putem prema cilju, kad bi se zaustavljale svaki put kad pas zalaje, ne bi nikad stigle na odredište.  Šta ovo znači za nas? Danas stalno slušamo prijetnje i govor mržnje, neprestano se zaustavljamo i raspravljamo na Facebooku, na društvenim mrežama, zaboravljajući u kojem smo pravcu krenuli. Moramo cilj stalno imati na umu. Naravno, moramo se i zaštititi, neki od nas trebaju raditi na pitanjima islamofobije i ugrožavanja naših prava, ali ne smijemo svi biti zaleđeni u vremenu i prostoru zbog toga. Moramo imati ciljeve i kretati se ka njima, stvarati zajednice i pružati obrazovanje i podršku jedni drugima.

    Prijevod s engleskog: Amina Mujela-Botić




  •  
  • 03.10.2018
  •  

Centar za edukaciju i istraživanje Nahla   |   Džemala Bijedića 122, Sarajevo   |   Tel +387 (33) 710-650   |   Fax +387 (33) 641-664