Edukacija   |    Istraživanje   |    Poslovna zajednica   |    Linija zdravlja   |    Usluge   |    Ostale aktivnosti

  

  • Roditeljstvo i klasne predrasude
  • Klasne predrasude su veoma zastupljene u našem društvu, a naročito su prisutne među roditeljima. Problem je što izborima nazivamo i stvari koje za mnoge nisu uopće stvar izbora, neophodnim smatramo stvari koje su mnogima potpuno nepristupačne i uspjeh tumačimo isključivo kroz ekonomski status.
  • Bili smo na nekoj zabavi i započet je razgovor na temu muzičkih škola za bebe. Moj jednogodišnjak je oduševljen muzikom, ali uprkos popularnosti raznih muzičkih programa za djecu, nismo ga nikada upisali u neku školu.

    Klasizam ili klasne predrasude se obično definišu kao predrasude ili diskriminacija prema ljudima određene društvene klase. Za osobe skromnih primanja klasne predrasude mogu biti poražavajuće - ne samo da se takve osobe kroz život moraju nositi sa značajnim ekonomskim ograničenjima, nego povrh toga se moraju nositi i sa lošim tretmanom kojem su izloženi u društvu i institucijama.

    Kao osoba iz radničke klase koja trenutno živi ispod granice siromaštva, klasne predrasude su mi dobro poznate. Uprkos tome, ono na što nisam bila spremna jeste to da će klasne predrasude biti sveprisutne nakon što postanem majka.

    U našoj porodici oboje smo zaposleni i dajemo sve od sebe kako bismo pokrili potrebe naše male porodice. Većinu vremena sam zadovoljna time šta smo u stanju ostvariti sa našim ograničenim prihodima, ali činjenica jeste da se finansijski naprežemo. To naprezanje postaje naročio očito kada se suočimo sa tuđim pretpostavkama o tome kako bismo trebali podizati svoju djecu.

    "Da li ste probali Muziku zajedno?”, upitala me prijateljica, misleći na jedan popularni program za djecu.

    “Pa ne, i ne mislim da ćemo probati”, odgovorila sam, želeći preusmjeriti razgovor u nekom drugom pravcu. “Ali zato često slušamo muziku kod kuće!”

    Odmahnula je glavom: “Ne, morate probati Muziku zajedno. Jednostavno morate. Slušaj, taj program je posebno razvijen da bi potaknuo razvoj muzičkog talenta kod djece. Ako ga ne upišete uskoro, poslije će biti kasno.”

    Iako su ovakvi komentari vjerovatno dobronamjerni, često se njima potpuno ignoriše činjenica da svi roditelji ne raspolažu istim resursima. Zaista je bolno kada ti neko kaže da tvoje dijete ispašta zbog toga što nemaš novca da mu priuštiš sve što je društvo proglasilo “najboljim” za njega.

    Prilično mi je jasno da su klasne predrasude veoma raširene među roditeljima, kako na Internetu tako i u stvarnom životu. Veoma je teško suprotstaviti se takvim stavovima, jer kada ljudi javno progovore o tome zašto su ti stavovi problematični, drugi se uglavnom brane tvrdnjom da samo žele “ono što je najbolje” za djecu.

    Ali kada ta briga za dječiju dobrobit ide predaleko?

    U jednom trenutku počinje zvučati kao da mnogo ljudi misli kako je “ono najbolje” za djecu ustvari isključivo to da budu podizana u domovima roditelja iz srednje ili više klase. Ali roditeljstvo nije neki luksuzni hobi rezervisan samo za dobro situirane. U ovom trenutku mnogo, mnogo siromašnih ljudi i ljudi iz radničke klase odgaja svoju djecu - i pri tome to rade odlično.

    Dakle, pred vama je pet pitanja koja možete sebi postaviti kako biste ustanovili da li su vaši pogledi na roditeljstvo, možda nesvjesno, pod utjecajem klasnih predrasuda. Ako ih možete identificirati, onda je lakše boriti se protiv njih i imati realističniji pogled na porodice iz svih slojeva društva i svih nivoa primanja.

    1. Šta smatrate da određuje spremnost na roditeljstvo?

    Na šta tačno mislite kada razmišljate o tome je li neko “spreman” da ima bebu?

    Odgovor na ovo pitanje će se razlikovati od osobe do osobe. Ono što sam uvidjela jeste da mnogo ideja koje ljudi imaju o tome šta nekoga čini spremnim za dijete je direktno povezano sa novcem. Prije nego li sam dobila dijete, razmišljala sam o tome kako bi izgledalo to da postanem majka. Sjećam se da sam stajala u kuhinji i govorila prijateljici kako bih voljela postati majka dok sam mlađa. Ona je bila vidno uzbuđena mojom izjavom, a onda je rekla: “Znam da ćeš ti to uraditi kako treba, npr. da ćeš se potruditi da uštediš novac za nepredviđene okolnosti i fakultet i tako te stvari!” Da se razumijemo - nema ništa loše u štednji! Ukoliko ste u prilici da štedite, to može znatno olakšati preživljavanje u kapitalizmu. Ali ideja da je nešto poput štednog računa za fakultet predispozicija za roditeljstvo je, ustvari, velika klasna predrasuda.

    Koliko ušteđevine ljudi smatraju da trebate imati prije nego li dobijete dijete se razlikuje shodno tome kojem društvenom sloju pripadate, ali ideja je u principu ista. Ono što ljudi ne shvataju jeste da bi ovakav kriterij uskratio roditeljstvo velikom broju ljudi. Da li zaista smatrate da samo ljudi koji mogu fakultetski školovati djecu zaslužuju da imaju djecu? Iskreno se nadam da ne.

    Ova ideja ima mnogo različitih varijacija. Možda smatrate da budući roditelji trebaju imati vlastitu kuću ili stan prije nego dobiju djecu. Ili možda smatrate da osoba nije spremna za dijete ako nema “stabilan posao sa plaćenim doprinosima”. Svi ovi stavovi imaju jednu stvar zajedničku: određuju spremnost na roditeljstvo isključivo kroz pitanje finansijske situacije.

    Na ovaj način se roditeljima skromnih primanja govori da nisu, ustvari, “spremni” da imaju djecu, isključivo zbog njihovog “nepovoljnog” ekonomskog položaja. Ovo je nepravedno jer neki od nas nikada neće moći kupiti kuću ili stan, ili imati veliku ušteđevinu (ili šta se već smatra “obaveznim”); osim toga ovakvo mišljenje ne služi istini i velika je klasna predrasuda.

    2. Šta to tačno čini roditelja “dobrim”?

    Kada ljudi dobiju djecu, lako je pasti u zamku osuđivanja njihovih postupaka. Kao društvo, često roditelje dijelimo na “dobre” i “loše”, te ne preispitujemo na čemu su zasnovane pretpostavke na osnovu kojih donosimo takve sudove. Iako su neki princip isti za sve društvene slojeve - primjerice, nasilan roditelj je uvijek loš roditelj - mnogo puta “dobre roditelje” definišemo kao “roditelje koji se adekvatno finansijski brinu o djeci”.

    Ovakvo razmišljanje se vrlo lako potkrade ljudima; vjerovatno sam to i sama nekada pomislila, bez primjećivanja. Međutim, nije li slučajnost da u našem kapitalističkom društvu mnogo stvari koje povezujemo sa dobrim roditeljima također koštaju mnogo novca?

    Vratimo se na primjer muzičke škole za djecu. Moja prijateljica nije namjeravala da kaže da samo roditelji koji imaju određenu količinu novca mogu biti dobri roditelji. Ali bila je prilično eksplicitna u tome da smatra da je neophodno da upišem svoje dijete u tu muzičku školu. Jer neupisivanje u muzičku školu bi značilo zapostavljanje djetetove sklonosti ka muzici, a roditelj koji svjesno to zanemari je nemaran i jednostavno nije dobar roditelj.

    I naravno, muzička škola - kao i plivački klub, posjete muzejima i mnoge druge korisne aktivnosti za djecu - sve koštaju mnogo novca. Čak i ako uplatite novac za časove, opet u obzir treba uzeti obavezu i trošak prijevoza i koordinacije sedmičnog rasporeda kako bi dijete pohađalo te časove. Za mnoge od nas to jednostavno nije realistična opcija.

    Jedna stvar je smatrati ove aktivnosti odličnim, ali potpuno druga stvar je s visoka gledati na roditelje koji ih iz nekog razloga ne praktikuju. Moguće je da oni ne upisuju djecu na različite časove i programe ne zato što ne žele, nego zato što ne mogu. Dobro se zamislite nad svim primjerima “dobrih roditeljskih praksi” koje vam mogu pasti na um i vidite koliko njih zahtijeva novac. Ako ne možete zamisliti dobrog roditelja a da ne troši mnogo novca na dijete, onda je vjerovatno dobra ideja da preispitate svoje stavove.

    3. Koje proizvode smatrate neophodnim i pristupačnim za sve roditelje?

    Spisak stvari koje roditelji smatraju neophodnim za brigu o djetetu se razlikuje od osobe do osobe. Ljudi iz različitih kultura će imati različita mišljenja o tome šta je sve potrebno da se roditelji adekvatno brinu o novorođenčetu, pa i starijem djetetu. To je prirodno, i mnogi proizvodi su upravo i razvijeni kako bi olakšali roditeljima brigu o potrebama svoje djece, gdje god se u svijetu nalazili.

    Ali način na koji te ideje primjenjujemo pri odlučivanju šta djeci zaista treba vrlo brzo može preći u klasnu predrasudu. Tome dodatno doprinosi industrija dječijih proizvoda, koja preko marketinga uvjerava roditelje da im je potrebno daleko više nego što je to zaista slučaj.

    Kada se naš sin rodio, imali smo neke prilično minimalističke ideje o tome šta je potrebno za brigu o djetetu, ali također nismo imali mnogo novca. Skoro sve što smo imali od opreme za njega je bilo korišteno (osim predmeta koji su nosili sigurnosne rizike). Mi smo bili zadovoljni našom situacijom, ali drugi ljudi uglavnom nisu. Kada bismo rekli ljudima da nemamo ljuljačku za dijete, gledali bi nas kao da dijete odgajamo u pećini.

    Ukoliko smatrate da je potpuno neophodno za roditelje da nabave krevetac, kolijevku, ljuljačku i mnoge druge stvari - morate se preispitati. Time možda potcjenjujete stvarnu vrijednost roditelja koji ne mogu priuštiti mnogo tih stvari, ali se snalaze i više nego dobro. Također, imajte na umu da je pogrešno tvrditi da je cijena pojedinih proizvoda prisupačna za sve roditelje. Što vama izgleda jeftino može biti potpuno nedostižno porodici koja jedva sastavlja kraj s krajem.

    4. Da li osuđujete izbore koje roditelji skromnih primanja donose iz nužde?

    Jedna je stvar podržavati dojenje, ali potpuno druga stvar je smatrati da je svaka žena koja “bira” da ne doji podbacila kao majka. Riječ “bira” sam stavila pod navodnike sa razlogom. Ograničeni resursi, uglavnom, ograničavaju i izbore. U ovakvim uslovima izbori nisu samo stvar volje; uglavnom biramo ono što moramo kako bismo preživjeli.

    U slučaju dojenja, mnoge majke iz porodica sa skromnim primanjima ne mogu sebi priuštiti dugo porodiljsko odsustvo i zbog toga teško uspostave dojenje, niti imaju dovoljno česte i duge pauze za izdajanje, niti imaju pristup različitim vidovima podrške dojenju. Optužiti ove majke da su “izabrale” hraniti dijete adaptiranim mlijekom je nepošteno i ozbiljna je klasna predrasuda.

    I nije samo dojenje u pitanju! Roditelji skromnih primanja su, također, prinuđeni da odaberu nepopularne opcije čuvanja djece dok su na poslu, ili da kupuju neorganske proizvode za ishranu svoje djece. Naše društvo sve ovo tretira kao izbore - kao da to nije ništa više nego stvar volje, stila roditeljstva i uvjerenja.

    Pa čak i ako nešto smatrate pogrešnim - da li je zaista pravedno osuđivati roditelje koji zaista nemaju drugog izbora? Ako ne kupujem uglavnom organsko povrće za svoje dijete, da li me to čini lošom majkom? Šta ako je jedina alternativa organskoj ishrani to da na kraju mjeseca nećemo uopće imati dovoljno hrane?

    5. Šta smatrate uspjehom za djecu iz siromašnih porodica?

    Rekla bih da je uspjeh u životu ono kada živiš život kakav želiš živjeti i da si pritom relativno sretna osoba. Mislim da moje viđenje uspjeha nije nešto iznimno! Iako je naše društvo mnogo fokusirano na novac, vjerujem da mnogi od nas smatraju da novac uistinu nije najvažnija stvar na svijetu. Međutim, čak i među nama koji ne gledamo uspjeh kroz velike kuće i skupa auta, postoji skupina čiji uspjeh često ograničavamo upravo na ovakve stvari, a ta skupina su djeca iz siromašnih porodica.

    Skoro bez iznimke, kada su u pitanju djeca iz siromašnih porodica, jedini uspjeh koji možemo zamisliti da postignu u životu jest to da - nisu više siromašni. Iako je koncept boljeg životnog standarda prisutan u svim slojevima društva kao želja da generacija naše djece ima više od nas samih, za siromašne porodice ovo umije da bude podmuklo postavljen standard. Od djece iz siromašnih porodica se očekuje da pronađu način kako da zarađuju više od svojih roditelja i da napuste zajednicu i stil života svojih roditelja. Sve izvan toga se smatra neuspjehom.

    Prava istina je da ne možete tvrditi kako nemate ništa protiv siromašnih roditelja ako zaista smatrate da je njihov najveći uspjeh kada imaju djecu koja više nisu siromašna. Ako smatrate neuspjehom to da djeca koja odrastaju u siromaštvu kada odrastu podižu svoju djecu u istoj zajednici i društvenoj klasi kao i njihovi roditelji, onda je očito da sam koncept odgajanja djece u siromaštvu niste nikada smatrali prihvatljivim.

    Klasne predrasude su veoma zastupljene u našem društvu, a naročito su prisutne među roditeljima. Problem je što izborima nazivamo i stvari koje za mnoge nisu uopće stvar izbora, neophodnim smatramo stvari koje su mnogima potpuno nepristupačne i uspjeh tumačimo isključivo kroz ekonomski status. Za siromašne roditelje, interakcija sa drugim roditeljima ponekad izgleda kao kretanje kroz minsko polje osuda. Važno je uvidjeti da, iako siromaštvo može teško padati djeci, klasne predrasude su te koje nepotrebno otežavaju njihovo ionako teško stanje. Naše društvo je podijeljeno na klase i ljudi iz svih društvenih i ekonomskih klasa imaju djecu i podižu ih. Stigmatizacijom dijela društva ne pomažemo roditeljima i zasigurno ne pomažemo njihovoj djeci.

    Izvor: theestablishment.co
    Prijevod s engleskog: Lejla Pehlivanović
  •  
  • 07.08.2017
  •  

Centar za edukaciju i istraživanje Nahla   |   Džemala Bijedića 122, Sarajevo   |   Tel +387 (33) 710-650   |   Fax +387 (33) 641-664