Edukacija   |    Istraživanje   |    Poslovna zajednica   |    Linija zdravlja   |    Usluge   |    Ostale aktivnosti

  

  • Magija knjige
  • To što knjizi pruža nepokolebljivu stabilnost je, tvrdi Hese, njen magični karakter – nepromjenjiv i nezamjenjiv karakter, kako god se naši mediji promijenili.
  • Nedavno sam odlučila naučiti pisati lijevom rukom. Ova neuobičajena razonoda je djelimično bila izazvana ponovnim čitanjem jedne od najdivnijih, a najpotcjenjenijih knjiga napisanih u dvadesetom stoljeću "Eseji za ljevoruke" harvardskog psihologa Jeromea Brunera. Svakog dana u mjesecu aprilu pisala sam po jednu pjesmu dnevno lijevom rukom.

    Osim ispunjavajućeg zadovoljstva zbog mukotrpno stečene vještine, ovaj poduhvat je imao i jedno neočekivano i prilično magično dejstvo – otvorio je neki čudni i prekrasni provodnik kroz prostor i vrijeme, povezujući me s verzijom mene koja prvi put uči da čita i piše kao dijete u Bugarskoj. Kako generalno ne pamtimo uspomene iz ranog djetinjstva, bila sam iznenada ponesena živošću postojanja, pulsirajućim sjećanjem na dječiji ponos i radost u tim formativnim podvizima pisane riječi, sjećanjem na bezgranični univerzum značenja sa stranica ispunjenih linijama vitičastih znakova.

    Nekako, dok odrastamo i učimo da čitamo, uzbuđenje vještine prelazi u naviku i dopuštamo da magično sklizne u zemaljsko. Olako uzimamo ovu čudesnu sposobnost.

    Niko nije ljepše vratio transcendenciju pisanoj riječi od laureata Nobelove nagrade, švicarskog pisca i slikara, rođenog u Njemačkoj, Hermana Hesea, u veličanstvenom eseju iz 1930. „Magija knjige” iz posthumno objavljene vrijedne riznice „Moja vjera: Eseji o životu i umjetnosti“.

    Hese piše:
    „Među mnogim svjetovima koje čovjek nije dobio kao poklon prirode, već ih je stvorio svojim umom, svijet knjiga je najveći. Bez riječi, bez pisanja knjiga, ne postoji historija, ne postoji koncept čovječanstva. Ako neko bude htio pokušati zatvoriti u malom prostoru, u jednoj kući ili jednoj sobi, historiju ljudskog duha, i načiniti je svojom, on to može uraditi samo u formi zbirke knjiga.

    Pitanje kako knjige utječu i šta su, naravno, traje. Za Kafku su bile „sjekira za zaleđeno more u nama"; za Karla Sagana „dokaz da su ljudi sposobni da prave magiju“; za Džejmsa Boldvina „način da se promijeni naša sudbina“; za Nila Gejmena „prenosilac najdubljih ljudskih istina“; za poljsku dobitnicu Nobelove nagrade Vislavu Šimborsku „naša krajnja granica slobode“. Najbliže Galileju, koji je vidio čitanje kao „način da se posjeduju nadljudske moći“, Hese posmatra historijsku ulogu pisane riječi:

    „Za sve ljude riječ i pisanje su magični i sveti; imenovanje i pisanje su originalno magijske radnje, magijsko osvajanje prirode kroz duh, i svuda se za dar pisanja smatralo da je božanskog porijekla. Za većinu ljudi pisanje i čitanje su bile tajna i svete umjetnosti rezervisane samo za sveštenstvo.“

    „Danas se sve ovo potpuno promijenilo. Danas, izgleda, svijet pisanja i intelekta je otvoren svima. Danas, izgleda, biti sposoban da se čita i piše je malo više od sposobnosti da se diše. Pisanje i knjiga su izgleda bili lišeni svakog dostojanstva, svake opčinjenosti, svake magije… S liberalne, demokratske tačke gledišta, ovo je progres i prihvaćen je sam po sebi; s drugih tački gledišta, međutim, to je devalvacija i vulgarizacija duha.“

    Ipak Hese nudi optimističan kontrapunkt prema tehnokratsko-distopijskim narativima koji su nastavili detaljno objašnjavati smrt knjige skoro vijek od njegovog eseja.

    Pišući ga samo nekoliko godina nakon energičnog upozorenja protiv zala bioskopa Virdžinije Vulf, Hese raspravlja da nove forme medija – radio i film tada, internet sada, ne predstavljaju prijetnju knjizi, jer je knjiga jedinstvena u svom duhovnom vrednovanju ljudskog života:

    „Mi ne bi trebalo da se plašimo da će u budućnosti knjiga nestati. Naprotiv, što su više izvjesne potrebe za zabavom i obrazovanjem zadovoljene kroz druge izume, knjiga će se vratiti s dostojanstvom i autoritetom. Čak i najdjetinjastija opijenost progresom će uskoro biti natjerana da prizna da knjige i pisanje imaju funkciju koja je vječna. Postaće očigledno da formulacije riječima i davanje ovih formulacija kroz pisanje nisu samo važna pomoćna sredstva, već zapravo jedina značenja posredstvom kojih čovječanstvo može imati historiju i kontinuitet samosvjesnosti.

    U izvanrednom, dalekovidnom odlomku, dodaje:

    „Nismo sasvim došli do tačke gdje su mlađi rivali poput radija i filma preoteli sve od štampane knjige, već samo onaj dio funkcije koji je nebitan.“

    „Ono što masa još ne sumnja i što možda neće otkriti dugo vremena počelo je bivati odlučeno među samim tvorcima: osnovna razlika između medija je to da li je kroz njih pokušano ostvarenje umjetničkog cilja. Kad se ovo razdvajanje završi, sigurno, još uvijek će postojati šund romani i loši filmovi, čiji su kreatori nesigurni talenti, razbojnici u oblastima u kojima im nedostaje stručnosti. Ali razjašnjenju koncepata i oslobađanju književnosti i njenih sadašnjih rivala ovo odvajanje će mnogo doprinijeti. Onda bioskop više neće biti u mogućnosti da šteti književnosti kao što je, npr., fotografija štetila slikarstvu.“

    To što knjizi pruža nepokolebljivu stabilnost je, Hese tvrdi, njen magični karakter – nepromjenjiv i nezamjenjiv karakter, kako god se naši mediji promijenili. On piše:

    „Zakoni duha su se promijenili samo toliko koliko i prirodni zakoni, i jednako je nemoguće odbaciti ih. Sveštenstvo i astrolozi bi mogli biti razriješeni ili lišeni svojih privilegija. Otkrića ili poetska saznanja koja su ranije bila u tajnom posjedu nekolicine, mogu biti dostupni mnogima, koji bi mogli biti prisiljeni da uče o ovim dragocjenostima. Ali sve ovo odlazi na najpovršniji nivo, i u stvarnosti se ništa u svijetu duha nije promijenilo otkako je Luter preveo Bibliju i Gutenberg izmislio štamparsku mašinu. Sva magija je još uvijek tu, a duh je još uvijek tajna male hijerarhijski organizovane družine povlaštenih ličnosti, samo je sada družina postala anonimna.

    Kreativni sloj, tvrdi Hese, sastoji se od vanvremenskih djela koja nastavljaju očaravati maštu javnosti decenijama, vijekovima ili milenijima nakon njihovog nastajanja, bili oni drevna istočnjačka filozofija iznova prihvaćena na Zapadu ili djela Ničea jednoglasno odbačena od njegovog naroda, poslije ispunjavanja njegove misije za nekoliko desetina umova postao je nekoliko decenija kasnije omiljeni autor čije se knjige nisu mogle naštampati dovoljno brzo.

    Hese upotrebljava riječ pjesnik u najširem Dž. Boldvinovom smislu i u istinskom činu našeg dosezanja iza ograničenosti našeg života on stoji kao zavještanje vlastitog gledišta:

    „Možemo primijetiti svaki dan kako su potpuno čudesne i bajkovite historije knjiga, u jednom momentu imaju najveću čaroliju i ponovo dar nevidljivosti. Pjesnici žive i umiru, poznati nekima ili nikome i mi vidimo njihov rad poslije njihove smrti, često decenijama poslije njihove smrti, kako iznenada ustaje iz groba blistav kao da vrijeme ne postoji.“

    I to što nam one daju ustajući tačno je ta magija knjige, tako vječna i neugasiva, pa ipak lako zaboravljiva i uzeta zdravo za gotovo:

    „Ako je danas sposobnost da se čita svačije sljedovanje, ipak je samo nekolicina primijetila kako je, dakle, jak talisman stavljen u njihove ruke. Dječiji ponos zbog znanja alfabeta prvo se postiže čitanjem stiha ili poslovice, onda čitanjem prve kratke priče, bajke i dok oni koji izgleda nisu pozvani, primjenjuju čitalačku sposobnost na novinske izvještaje ili poslovne rubrike novina, postoji i ona nekolicina koja neprestano ostaje začarana neobičnim čudom slova i riječi (koji su nekada sigurno za svakoga bili čarolija i magična formula). Od ove nekolicine proizlaze čitaoci. Oni su kao djeca otkrili nekoliko pjesama i priča… I umjesto okretanja leđa ovim stvarima poslije sticanja vještine čitanja, oni nastavljaju dalje u svijet knjiga i otkrivaju, korak po korak, kako je ogroman, raznovrstan i blagoslovljen ovaj svijet! Isprva su smatrali ovaj svijet za mali dječiji vrt s krevetom od lala i malim ribnjakom; sad vrt postaje park, pa postaje krajolik, predio zemlje, svijet, postaje raj i obala slonovače, koji stalno mami novim čarolijama i cvjeta uvijek u novim bojama. I što se juče pojavljivalo kao vrt ili park ili džungla, danas ili sutra je prepoznato kao hram, hram s hiljadu hodnika i dvorišta u kojima je prisutan duh svih nacija i epoha, stalno čekajući ponovno buđenje, uvijek spreman da prepozna kao jedinstvo različitost višeglasja svog fenomena. I za svakog pravog čitaoca ova beskrajnost svijeta knjiga izgleda drugačije, svako traži sebe u njoj... Hiljadu puteva vodi kroz džunglu do hiljadu ciljeva, i nijedan cilj nije konačan; i svakim korakom se otvaraju nova prostranstva.

    Pola vijeka prije nego što je Bob Dilan tvrdio da „svijetu nisu više potrebne pjesme zato što postoji dovoljno pjesama da ih ljudi slušaju, ako žele da slušaju pjesme“, Hese zauzima isti stav (s kojim sam se, kao svaki obični čitalac stvarno složila) o knjigama:

    „Svaki pravi čitalac bi mogao, čak i da se ne objavi nijedna nova knjiga, potrošiti decenije i vijekove proučavajući, nastojeći da savlada, nastavljajući da se raduje riznici onih koje su mu pri ruci.“

    Preuzeto i prilagođeno sa: kultivisise.rs

    Otkrijte magični svijet knjiga u Nahlinoj biblioteci!

  •  
  • 26.03.2017
  •  

Centar za edukaciju i istraživanje Nahla   |   Džemala Bijedića 122, Sarajevo   |   Tel +387 (33) 710-650   |   Fax +387 (33) 641-664