Edukacija   |    Istraživanje   |    Poslovna zajednica   |    Linija zdravlja   |    Usluge   |    Ostale aktivnosti

  

  • Vode li ičemu rasprave o marami?
  • Odluka Evropskog suda pravde po kojoj je poslodavcima dopušteno da zabrane radnicima da nose "vidljiva politička, ideološka ili religijska obilježja", uključujući i hidžab, opet je pokrenula medijsku debatu oko hidžaba.
  • Već dvanaest godina javno govorim o hidžabu. Ali čini se da niko ne sluša.

    Moj prvi intervju u medijima je bio 2005. godine u BBC-jevom vodećem informativnom programu uživo "Newsnight". Tema je bila zabrana marame.

    Govorila sam u odbranu prava žena da se oblače kako god žele i istakla da napad na muslimanke, njihovu odjeću i njihovo pravo na samoopredjeljenje zapravo predstavlja simbol opće nemoći da se prihvati sve raznolikije, inkluzivnije i stalno mijenjajuće društvo.

    U utorak, 14. marta, Evropski sud pravde donio je odluku da zabrana nošenja "vidljivih političkih, ideoloških ili religijskih obilježja" na radnom mjestu, kao što je marama, ne treba predstavljati direktnu diskriminaciju. 

    Ali, zabrana mora biti zasnovana na internim pravilima kompanije da se svi zaposleni „oblače neutralno“ i ne može biti inicirana na zahtjev klijenta.

    Nakon ove odluke broj zahtjeva koje sam dobila od globalnih medijskih kuća koje su očajnički pokušavale dobiti mišljenja muslimanki o izazovu s kojim se sada suočavaju žene koje nose maramu mjerio se dvocifrenim brojkama.

    Dvanaest godina nakon mog prvog medijskog nastupa – a ja sigurno nisam jedina koja je komentarisala u ovom periodu o tim temama, uprkos osjećaju da konverzacija djeluje kao dugoročni odnos između moje glave i zida – ništa se nije promijenilo u debati o marami.

    Ova tema ispliva tu i tamo najmanje dva-tri puta godišnje. Ali, rasprava se nije ni pomakla s mjesta.

    Sve sam više razočarana u raspravu o ovoj temi. Odgovori koje daju muslimanke kad im se da šansa da pričaju čini se da nemaju nikakav efekat.

    Pitam se, zašto vas odgovor koji vam dajemo ne zadovoljava i zašto se ne mijenja pravac rasprave?

    Primijetila sam da je česta reakcija da muslimanke zapravo nisu u stanju misliti za sebe; ili možda postoji "mute" tipka na našim glasovima pa se jednostavno ne čujemo.

    Ono što me najviše muči je agresivno ponavljanje ovih napada, koji kao da će prestati jedino kad dignemo ruke i objavimo – Aleluja! – uvidjele smo u čemu smo griješile i odbacile smo odjeću koju smo izabrale da nosimo.

    Prestat ćete jedino kad postanemo žene po vašim pravilima. Vi ćete nas osloboditi od onoga što ste etiketirali kao našu potlačenost diktirajući kakve trebamo biti.

    Svima su puna usta savjetovanja muslimankama šta bi trebale oblačiti. Ima i drugih stvari o kojima treba brinuti. Marama ne ugrožava ničiju sigurnost, civilizaciju ili demokratiju. Ako ovo niste čuli dovoljan broj puta od toliko žena poput mene koje govore o ovome već godinama, ako ne i decenijama, onda morate stvarno početi slušati, a ne samo pretvarati se da vam je stalo da nas "spasite".

    Patim od sindroma hroničnog umora portparolke za maramu.

    Možda ćete reći, zašto to ne raditi? Važno je da se čuje glas, i slažem se, jeste, važno je. Ali ovo uzima svoj danak - duboki, emocionalni danak. Iscrpljujuće je stalno ponavljati istu stvar. I svaki put iznova. Tokom posljednjih 30 godina rasprava se nije pomjerila ni korak naprijed. Da li je iko stvarno sluša?

    Zašto se mučiti, ulagati svoje vrijeme i emocionalnu energiju u komentarisanje kad je jasno da nema efekta? Više volim uložiti svoje vrijeme tamo gdje vidim efekat. Nije li to samo efikasno korištenje resursa?

    Svođenje na ulogu portparolke za maramu također ima dubok i značajan utjecaj na moje poimanje sebe. Ja sam više od svoje marame. A opet se konstantno ograničavam samo na nju.

    Krivica što sam svedena na maramu smatra se samo mojom, jer sam sama izabrala da je nosim. Ali isto tako nosim i čarape i farmerke.


    One koji vode beskrajne rasprave o maramama, jer se čini da je njihov vrlo civilizacijski konstrukt neosporno ugrožen mojom ružičastom, svilenom maramom, pitam, zašto ti to toliko smeta? Ne tjeram te da je nosiš. Ne potičem te da diskutuješ o tome. Samo molim za istu dozu ljubaznosti koju i ja pružam.

    Dozvolite mi da jednostavno riješim ovo pitanje. Ja sam izabrala da nosim maramu, ti da je ne nosiš. Oboje je OK. Hoćemo li sada preći na razgovor o nekim stvarnim problemima u svijetu?

    Shelina Janmohamed je autorica knjiga “Generacija M: Mladi muslimani mijenjaju svijet i "Ljubav s maramom".

    Prevela: Emina Lakić

    Izvor: thenational.ae
  •  
  • 19.03.2017
  •  

Centar za edukaciju i istraživanje Nahla   |   Džemala Bijedića 122, Sarajevo   |   Tel +387 (33) 710-650   |   Fax +387 (33) 641-664