Edukacija   |    Istraživanje   |    Poslovna zajednica   |    Linija zdravlja   |    Usluge   |    Ostale aktivnosti

  

  • Pobijediti mržnju učeći o drugima!
  • Centar za edukaciju i istraživanje "Nahla" posjetio je Pieter Stockmans, novinar belgijskog magazina MO*(Mondiaal Nieuws) koji je s članicama Nahlinog kluba mladih Tignum i direktoricom Sehijom Dedović razgovarao o hidžabu u bosanskom društvu te izazovima koje sloboda izbora često nosi sa sobom u pluralnim društvima. Tekst prenosimo u cijelosti, preveden s holandskog.
  • Ove Bosanke, muslimanke, s hidžabom i bez hidžaba, svjesnije su svog tijela nego većina drugih žena. Često se o hidžabu raspravlja kao o političkom simbolu, a rijetko se govori o ličnim razlozima zbog kojih žene nose hidžab kao i o utjecaju zajednice na njihovu odluku. MO* je organizirao fokus grupu s dvadesetogodišnjakinjama, bosanskim muslimankama iz Sarajeva.

    Šta ako bismo pomjerili fokus debate s obeshrabrivanja nošenja hidžaba na poticanje razmišljanja i slobodu izbora? Da li bi to učinilo djevojke jačim i fleksibilnijim u našem društvu, za razliku od puke zabrane hidžaba? S ovim pitanjima u glavi posjetio sam Nahlu u Sarajevu, žensku nevladinu organizaciju i edukacijski centar.

    Nahla želi osnažiti poziciju žene u bosanskom društvu. Dijapazon aktivnosti Nahle je vrlo širok: kursevi jezika, psihološko savjetovalište za lični razvoj i pomoć u odgoju djece, kursevi računara, posredovanje u pronalaženju posla, kursevi administracije, mediji i komunikacija, međureligijski edukativni susreti, ljetna škola za djecu, stipendije i programi za mlade...

    Osnivačice Nahle su muslimanke. "Podučavanje žena, pomaganje da postanu nezavisne, povećanje njihovog samopouzdanja i doprinosa društvu je misija naše vjere”, kaže direktorica Sehija Dedović. “Mi nismo islamski, u smislu da promoviramo islam. Mi smo islamski jer primjenjujemo vrijednosti svoje vjere u praksi, radeći dobro za cijelu zajednicu, za sve žene bez izuzetka. Na ovaj način dajemo pozitivan doprinos iz prakse islama cijelom društvu, bez nametanja vjere.”

    Reakcije nemuslimana kad je riječ o pitanju nošenja hidžaba uglavnom su nam poznate. Sad ćemo o tome pitati same muslimanke i pokušati istražiti njihovu motivaciju i unutrašnje procese koji su doveli do takovg izbora.

    Zamolio sam direktoricu Dedović da pozove neke od članica Nahle spremnih da govore za potrebe fokus grupe, kako bismo saznali kako se mlade bosanke, muslimanke, nose s ovim kontraverznim komadom odjeće  na svojoj glavi.

    Ove žene su studentice međunarodnih odnosa, prava, matematike, ekonomije, filozofije i književnosti. Studiraju na Univerzitetu u Sarajevu i dva turska univerziteta: Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu i Internacionalnom Burch univerzitetu. Na ova dva univerzitetu najčešće studiraju religiozni muslimani.

    Amina Šljivo Bećić: "Moj otac je imam, moja mama je nastavnica vjeronauke. Cijela porodica je religiozna. I tokom komunističkog režima bili su pod pritiskom i opresijom, ali nisu odustali od vjere i principa. Međutim, ni ja ni moja sestra ne nosimo hidžab.

    Unatoč tome, savjesna sam po pitanju oblačenja, što, zapravo, i jeste ideja iza hidžaba – skrušenost. Imam osjećaj da primjenjujem te principe, iako ne nosim maramu. Naprimjer, ne nosim suknje iznad koljena niti posjećujem javne plaže."

    Ako nosiš hidžab, a da prethodno nisi svjesno donijela tu odluku, da li onda narušavaš principe islama?

    Nedžma Botonjić:
    "Da. Ali, jednom kad doneseš tu odluku, hidžab postaje dio tvog identiteta. Ne mogu više sebe  zamisliti da izađem vani bez marame."



    Neki ljudi kažu da je hidžab simbol. Onda ga je lakše zabraniti. Obrazovne institucije u Belgiji strahuju od toga da djevojke jedne drugima nameću nošenje hidžaba tako što, naprimjer, govore drugima da nisu dobre muslimanke ako ne budu nosile hidžab.

    Nudžejma Imamović: "Onda te djevojke ne poznaju vlastitu vjeru, jer je jedno od najvažnijih pravila u islamu da ne sudiš drugim ljudima."

    Dakle, ako bismo povećali nivo znanja tih djevojaka o vjeri i podučili ih da ne mogu vršiti pritisak na svoje prijatelje, da li bi i dalje bilo potrebe da se zabrani marama?

    Nedžma Botonjić: "Mislim da se zabranom nikad ne postiže rješenje. Morate ih podučiti, uključiti u dijalog i pružiti im dovoljno informacija."

    Ema Šetkić Džananović: "Mogu li vam ispričati kako sam se ja borila da ne budem pod pritiskom? Prije osam mjeseci sam se pokrila, ali tome je prethodio cijeli proces sazrijevanja i promišljanja godinu dana. Tokom te godine nisam nikome pričala o svojoj dilemi i razmišljanjima, čak ni roditeljima niti zaručniku.

    Neki ljudi su mi sugerisali islamske tekstove i pričali o hidžabu, ali sam se osjećala kao da me guraju u to. Nisam znala dovoljno o islamu, ali sam osjećala da mi nešto nedostaje.

    Nikad nisam govorila svojim prijateljima da klanjam. To je bila u potpunosti moja stvar, niko nije morao da zna. Međutim, vremenom, poželjela sam da me drugi doživljavaju kao muslimanku, da znaju otvoreno. Nisam željela to sakrivati više. Ne zato jer sam osjećala pritisak drugih, nego zato jer se sada osjećam slobodnijom kad to mogu ispoljiti bez kompleksa. Osjećam se oslobođena od skrivenih sumnji. Trebao mi je identitet."

    To je suprotno od prisiljavanja. Ali, s druge strane, postoji pritisak među muslimankama. Je li ispravno nositi hidžab iz straha prema nekom drugom ili prema Bogu, umjesto iz ljubavi?

    Ema Šetkić Džananović: "Pokušat ću biti jasnija. Svom tadašnjem zaručniku, danas mužu, sam rekla: “Nemoj da bi spomenuo hidžab, inače ću to shvatiti kao da to očekuješ od mene, a onda tek neću htjeti da se pokrijem.” U osnovi, hidžab je stvar slobode izbora, a ne prisiljavanje ili opresija. Ne bih mogla zamisliti da stanem pred Boga i kažem mu da sam se pokrila zbog bilo koga drugog osim zbog Boga."

    Ammina Bašović: "Moji roditelji nisu religiozni. Jedino imaju muslimanska imena, ništa više. Kad se spomene Jugoslavija, nostalgično spominju bratstvo i jedinstvo u doba Tita. I dan danas smatraju da je bilo bolje tada, bez ikakvog poimanja religije.

    Imala sam mnogo prijatelja i izlazila jako često, iako nisam pušila i pila alkohol – a roditelji bi mi to dopustili. Ali, često sam osjećala da mi je život neispunjen i bez svrhe. Tražila sam čime da upotpunim život. Jedna prijateljica mi je dala knjige i naučila sam mnogo o islamu. To nije bio pritisak, jer sam sama tražila odgovor na ovu prazninu."



    Kako su tvoji roditelji reagirali?

    Ammina Bašović: “Ti više nisi naša kćerka,” rekli su. "Nećeš se udati, nećeš moći studirati, nikada nećeš pronaći posao. Bilo ih je strah da ću biti na meti jer nošenje hidžaba donosi samo nevolje."

    Ovako zvuče i djevojke koje su natjerane da nose hidžab, iako ne žele. Također i djevojke koje žele skinuti hidžab kako bi se osjećale slobodnije na meti su dominantnog dijela stanovništva na Bliskom istoku. Da li i one zaslužuju solidarnost kao i djevojke koje se pokriju, a osjećaju da su na meti drugih ljudi?

    Ammina Bašović: "Stvarno me ne zanima šta će žene obući na posao, u krajnjoj liniji. Što se mene tiče, mogu doći i u pidžami." (ostatak grupe se smije).

    "Moji roditelji žele da budem uspješna. Studiram međunarodne odnose. Ali nisam postala druga osoba jer nosim maramu. Poštujem iste vrijednosti kao i prije. I odvažna sam i inteligentna kao i prije. I dokazat ću i da hidžab nema ništa s uspjehom u karijeri u oblasti međunarodnih odnosa."

    Amina Tucaković: "Ammina nosi hidžab, a odrasla je u nereligioznoj porodici. Ja ne nosim hidžab, a odrasla sam u religioznoj porodici. Ali također, dio sam ovog društva gdje ponekad čujem negativne komentare o hidžabu.

    Naše komšije su protiv islama. Svaki put osjećam da želim predstavljati i braniti islam, ali ne znam kako. Sve dok ne dokučim kako to da uradim, ne mogu se pokriti. Čim se pokrijem, predstavljat ću islam na svakom koraku i morat ću biti u stanju da pričam o tome. Bilo šta što uradim, sva moja djela će biti izjednačena s religijom kojoj pripadam i sav moj identitet bit će sveden na 'muslimanka'."

    Čim staviš hidžab, ističeš se kao muslimanka. Nije li teško preuzeti odgovornost za cijelu zajednicu?

    Nedžma Botonjić: "Jeste. Moj otac mi je rekao: 'Oprezno sada, jer čim se pokriješ, nisi više samo djevojka, nego će te svi vidjeti kao muslimanku. Ako nešto pogrešno uradiš, niko na to neće neutralno gledati'. 'Vidi šta je ona Fuadova uradila!' promijenit će se u: 'Vidi šta je muslimanka uradila'.

    Čak i u Bosni se ljudi plaše islama. To je velika odgovornost, ali mi daje osjećaj zadovoljstva. Nadam se da će i drugi moći iskusiti takvu veliku ljubav."

    Ali, zar svako ljudsko biće, bez obzira na religiju, nema obavezu da se ponaša odgovorno?

    Nedžma Botonjić: "Ali drugi ne predstavljaju zajednicu tako očito."

    Predstavljaju. Postoji mnogo zajednica, pored vjerskih. Humanističke vrijednosti, ljudska prava, ateizam. Sve su to zajednice s moralnim vrijednostima. I njihovi sljedbenici predstavljaju svoje zajednice isto tako. I kad članovi tih zajednica oskrnave neku od vrijednosti, drugi trebaju ustati protiv toga. Kao što i muslimani trebaju ustati protiv nasilja koje se čine u ime islama.

    Amina Tucaković: "Da, ali ateisti nisu u centru pažnje. Kad ateista uradi nešto loše, ljudi ne govore kako je ateizam loš. Što jeste slučaj kad su u pitanju islam i muslimaniu. Želim znati kako da reagujem kad se od mene očekuje da govorim u ime islama. Ne želim da odgovorim mržnjom, ali ne želim ni da odgovorim šutnjom.

    Želim reći nešto konstruktivno, nešto što će otvoriti srca drugih ljudi. Naravno, svi nose odgovornost za zajednicu kojoj pripadaju i za cijelo čovječanstvo. Ali na muslimankama odmah vidite da pripadaju islamu. Ateiste ne prepoznajete tako očito. Ne piše im to na čelu."

    Nedžma Botonjić: "Terorizam se obično ne povezuje ni s čim drugim, osim s islamom."

    Napadač na džamiju u Kanadi je, naprimjer, bio ateista ekstremista.

    Ammina Bašović: "A to je bilo prvi put da je lider jedne zemlje ustao i tako okarakterisao teroristički napad."

    Amina Tucaković: "Mi dižemo glas protiv ekstremista koji napadaju islam i željeli bismo da to dođe do većeg dijela publike. Željeli bismo da se pojavljujemo u vodećim medijima.

    To nije jednostavno. Važno je poslati naše viđenje tolerancije u islamu široj javnosti. Ljudi nisu krivi jer ne znaju, mediji imaju odgovornost da prikažu cjelovitu sliku stvarnosti. I samim tim, da prenesu naš glas."



    U Belgiji, sve se više mladih muslimana pojavljuje u medijima, samim tim i djevojaka s hidžabom. Pokazuju kako hidžab nije prepreka da se da važan doprinos zajednici. Ali mnogi ljudi to ne vide tako.

    Nedžma Botonjić: "Hoće li ljudi povjerovati ako im mi kažemo da nas hidžab čini slobodnijim i snažnijim? U svakom slučaju, hidžab mi je dao više samopouzdanja. Ako možemo uspjeti s ovim na glavi, izložene tolikim osudama, onda se možemo nositi s bilo čim.

    Sve kreće od predrasuda protiv nas, tako da se moramo dokazivati dvostruko više na poslu i u društvu. Prvi put da bismo dokazale da hidžab nije prepreka da radimo svoj posao. Drugi put da dokažemo da taj posao obavljamo dobro. To nas čini jakim ženama. Moramo biti najbolje u onome što radimo.

    Poslodavci znaju da su djevojke s hidžabom najbolje uposlenice koje rade sve kako bi se dokazale. Evo, mogu nas sve odmah uposliti!" (grupa se smije)

    Ne umara li konstantno se boriti protiv predrasuda i dokazivati se?

    Nedžma Botonjić: "Umara, ali nije me briga. Moje ime znači 'zvijezda', tako da moram da sijam." (grupa se smije)

    Znaš li napisati svoje ime na arapskom?

    Nedžma Botonjić: "Učila sam arapski u školi, to je dio kurikuluma u islamskim školama. Da budemo jasni, to nije škola Kur’ana, već regularna srednja škola – poput neke katoličke gimnazije. Te škole uključuju sve predmete državnog plana i programa, uključujući i prirodne i društvene nauke.

    Na časovima smo učili i o islamu, katoličanstvu, pravoslavlju, judaizmu, budizmu i hinduizmu. Mržnja u BiH ne počiva na vjerskoj, već nacionalnoj netrpeljivosti."

    Možemo se boriti protiv mržnje učeći o drugima u našoj zajednici i učeći o identitetu drugih. Onda naučite da se ne trebate bojati razlika, nego ih pozdraviti i obradovati im se i tako postati jači. Mržnja se rađa iz straha.

    Ammina Bašović: "Mislim da roditelji imaju veliku odgovornost. Oni prenose svoje ideje i greške na svoju djecu."

    “U obrazovanju možemo vidjeti da li društvo svoju djecu voli dovoljno da ih ne sputava da rade nove stvari – nešto što ne očekujemo -  i dovoljno da ih pripremi za zadatke koji će obnoviti današnji svijet.” Ovo je rekla američka filozofkinja jevrejskog porijekla Hannah Arendt.
     

    Ammina Bašović: "Primljena sam na Katolički univerzitet u Lublinu u Poljskoj. Poljaci koji me upoznaju steći će pozitivnu sliku o islamu. Što više znam o drugima, postajem jača. Tamo ću ponovo upoznati sebe i ojačati svoju vjeru."

    Neki muslimani bi se bojali studirati danas u Poljskoj, gdje vlada otvoreno propagira islamofobiju.

    Ammina Bašović: "Ponekad nas je strah drugih jer se bojimo da će nas osuđivati. Kad bi ljudi manje osuđivali druge, smanjio bi se strah i bilo bi više razmjene i komunikacije. Više mržnje - viši mentalni zidovi koje dižemo."

    Zato je opasno kad političari i mediji dižu zidove između ljudi. Postaje teško upoznati nove ljude, a da se ne fokusiraš na njihov identitet, da konstantno ne pričaš o njihovim uvjerenjima.

    Amina Tucaković: "Živimo u teškom, ali važnom periodu. Evropa će odlučiti o našoj budućnosti. Hoćemo li dozvoliti da mržnja protiv muslimana eskalira ili ćemo voditi računa o poziciji islama u Evropi. To je izbor koji je pred nama. Da li biramo konflikt ili mir?"



    Nakon fokus grupe, djevojke su me pozvale na Dan otvorenih vrata u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, gdje smo skupa hodali kroz ostatke iz rimskog perioda, kad je Bosna bila dio Ilirije. Pozdravili smo se, a djevojke su potom otišle da pogledaju Sarajevsku hagadu, spis koji sadrži ilustrirane, originalne tekstove Pesah hagade, knjige iz koje Jevreji čitaju naglas na početku Pesaha. To je jedna od najstarijih sefardskih hagada na svijetu, a  nastala je oko 1350. godine u Barseloni.

    Izvor: mo.be

    Autor: Pieter Stockmans

    Prijevod s engleskog: Amina Šljivo Bećić
  •  
  • 07.03.2017
  •  

Centar za edukaciju i istraživanje Nahla   |   Džemala Bijedića 122, Sarajevo   |   Tel +387 (33) 710-650   |   Fax +387 (33) 641-664