Edukacija   |    Istraživanje   |    Poslovna zajednica   |    Linija zdravlja   |    Usluge   |    Ostale aktivnosti

  

  • Argumenti protiv odluke VSTV-a
  • Povodom zaključka kojim je Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH potvrdilo zabranu nošenja vjerskih obilježja zaposlenim u pravosudnim institucijama, a koji smatramo neutemeljenim i neusaglašenim s Ustavom i zakonima ove zemlje, kao i Evropskim zakonima i međunarodnim konvencijama čiji smo potpisnici, te zaključkom čija će provedba implicirati niz problema na nivou individualnih prava i sloboda, želimo ukazati na neke značajne aspekte ovog slučaja koje je neophodno pažljivo razmotriti. Smatramo izuzetno važnim da sve zainteresirane strane u ovom trenutku otvore dijalog o pitanjima koje tretira sporni zaključak, te dodatno analiziraju brojne pravne, sociološke i druge argumente koji objašnjavaju zašto je takva odluka štetna.
  • 1. PITANJE PERCEPCIJE JAVNOSTI O VJERSKI MOTIVIRANOJ PRISTRASNOSTI
    U obrazloženju odluke VSTV-a koja je poslana pravosudnim institucijama navodi se da je cijeli proces pokrenut zbog „percepcije javnosti o postojanju vjerski motivisane pristrasnosti u pravosuđu“. U Zakonu o visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine u članovima 40. i 41. navodi da će se „protiv sudija i tužilaca pokrenuti disciplinski prekršaj u slučaju postupanja s pristrasnosti i predrasudama tokom obavljanja službenih dužnosti zbog rase, boje, spola, vjerske pripadnosti, etničkog porijekla, nacionalne pripadnosti, seksualne opredijeljenosti ili društvenog i ekonomskog statusa“. Dakle, postoje zakonski mehanizmi da se utvrdi postojanje pristrasnosti i postoje također dostupni mehanizmi da se stranke zaštite od bilo kakve „percipirane pristrasnosti“ kroz zahtjev za izuzeće sudije. Prema izvještajima relevantnih institucija (UNDP, Transparency International), najveći problem koji javnost percipira u pravosuđu nije pristrasnost, već korupcija, te je za vraćanje povjerenja u pravosudne institucije neophodno djelovati u smjeru njenog iskorjenjivanja, a ne dodatno rušiti povjerenje građana naše zemlje marginalizacijom cijelih grupa, u ovom slučaju muslimanki.

    2. PRIMJENA ODREDBI IZ ZAKONA O SUDOVIMA

    Iako se sam zaključak upućen pravosudnim institucijama u svom tekstu ne  poziva  niti na jedan zakon, naknadno je u obraćanjima medijima istaknuto da se on oslanja na Zakone o sudovima FBiH, Republike Srpske i Brčko Distrikta. Riječ je o tri zakona koji su stupili su na snagu 2003. godine, ali se u međuvremenu njihove odredbe koje spominju ispoljavanje vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti nisu primjenjivale. To su odredbe iz člana 13. Zakona o sudovima FBiH («Službene novine FBiH», broj 38/05; Izmjene i dopune: SN FBiH: br. 22/06; SN FBiH: br. 63/10), da „suci i službenici Suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme obavljanja službenih dužnosti“, člana 14 Zakona o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS, br. 37/12 i 44/15 da „sudije, stručni saradnici, viši stručni saradnici i radnici suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme obavljanja službenih dužnosti“, te člana 14. Zakona o sudovima Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik BD BiH, br. 19/07, 20/07, 39/9, 31/11) da „sudije ne smiju isticati oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti.“ Slične odredbe uopće ne postoje u Zakonu o Sudu Bosne i Hercegovine, Zakonu o tužilaštvu Bosne i Hercegovine, Zakonu o tužilaštvu FBiH, Zakonu o tužilaštvima Republike Srpske niti u Zakonu o tužilaštvu Brčko Distrikta. I samo Visoko sudsko i tužilačko vijeće 2006. godine imenovalo je sutkinju s maramom na poziciju sutkinje suda u Sarajevu, ona je prošla sve provjere i imenovana je i pored postojanja ovakvih zakonskih stavova u navedena tri zakona o sudovima. Dodatno, sudije i tužioci se imenuju upravo na osnovu nacionalne pripadnosti i etničkog ključa, te je neminovno da oni time ispoljavaju nacionalnu pripadnost, pa je pokušaj da se u ovom trenutku nametne linearno rješenje za ovo pitanje vrlo sporan.

    3. NEZAKONITA PRIMJENA ZAKLJUČKA NA STRANKE I TREĆA LICA
    U svom zaključku VSTV navodi sljedeće: “Po pitanju nošenja vjerskih obilježja od strane stranaka, Vijeće je zaključilo da nosioci pravosudnih funkcija cijene i odlučuju o ovom pitanju u svakom konkretnom slučaju pri čemu je potrebno svaku pojedinu situaciju pažljivo procijeniti u njenom cjelokupnom kontekstu, imajući u vidu sa jedne strane prava pojedinca na slobodu vjere i prava na jednak pristup pravdi za sve i sa druge strane zahtjev poštivanja i očuvanja ugleda pravosudnih institucija, te objektivne zahtjeve sudskih postupaka.” Primjena odluke na stranke i advokate je u suprotnosti s odredbama istih Zakona o sudovima na koje se poziva VSTV, jer se u direktnoj zakonskoj odredbi ne daje bilo kome mogućnost procjene u svakom konkretnom slučaju, niti se daje ovlast VSTV-u da drugačije propiše. U članu 13 Zakona u sudovima FBiH stoji izričita odredba: “Zabrana iz stava 1. ovog člana ne odnosi se na stranke i treća lica”.
    4. EVROPSKA KONVENCIJA I NEOPHODNOST ODREĐIVANJA LEGITIMNOG CILJA ZA ZABRANU

    Odluka VSTV-a je suprotna Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima koja se primjenjuje direktno i prioritetno i njene norme imaju prednost u odnosu na svu domaću legislativu. Odlukom VSTV-a se krši član 9. Konvencije, koji govori o slobodi manifestiranja vjere ili uvjerenja. Pored toga, čak i ako se marama uzme kao vjerski simbol, VSTV-ovo tumačenje člana 13. Zakona o sudovima u FBiH je i dalje u suprotnosti s pomenutim članom Evropske konvencije, koji u stavu 2 navodi: „Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.“ U ovom slučaju ne postoji obrazloženje Zakonodavca na koji način nošenje marame iz vjerskih ili drugih uvjerenja može predstavljati prijetnju javnoj sigurnosti, javnom poretku, zdravlju ili moralu i zaštiti prava i sloboda drugih.
    5. OPĆI KOMENTAR UN-a ŠTITI SLOBODU ISPOLJAVANJA VJERE

    Neki članovi VSTV-a u istupima u javnosti su tvrdili da Opći komentar UN-a sadrži definiciju „vjerskih obilježja“, što nije tačna tvrdnja. Opća deklaracija o ljudskim pravima UN-a (Usvojena na Općoj skupštini UN-a 1948. godine ) jasno štiti ljudsko dostojanstvo (član 1.) i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere (član 18). Također, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (Usvojen na Općoj skupštini UN-a 1966. godine) u članu 17. štiti pravo na privatni život, a u članu 18. navodi da „svaka osoba ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere, koje može biti predmet samo onih ograničenja koja predviđa zakon, a koja su nužna radi zaštite javne bezbjednosti, reda, zdravlja ili morala, ili pak osnovnih prava i sloboda drugih lica.“  Provedbu Pakta vrši Komitet za ljudska prava. Njegov rad zasniva se na izvještajima koji dostavljaju zemlje potpisnice, ali i pojedinačnim žalbama koje mogu uputiti one zemlje koje su potpisnice i prvog Opcionog protokola Pakta. Ovaj Komitet također nudi i tumačenja određenih članova Pakta putem Općih komentara Komiteta. Za uvođenje propisa kojim se onemogućava nošenje hidžaba značajni su Opći komentar br. 28. i 22. U Općem komentaru br. 28. navodi se da države potpisnice Pakta moraju dostaviti informacije o specifičnim uredbama vezanim za odjeću koja se nosi u javnosti (Opći komentar br. 28. od 29.3.2000. godine) Komitet naglašava da takve uredbe mogu uključivati kršenja brojnih prava kao što su: nediskriminacija, pravo na privatnost ili pravo na slobodu misli, savjesti ili vjere: „ako se ženama nalaže nošenje odjevnih predmeta koji nisu u skladu sa njihovom religijom ili njihovom slobodom izražavanja”. Dakle na osnovu tumačenja koje je ponudio Komitet vidljivo je da specifične uredbe vezane za odjeću mogu direktno kršiti nekoliko ljudskih prava. U Općem komentaru Komiteta br. 22 (Opći komentar br. 22 od 30.7.1993. godine) pobliže se tumači član 18. Pakta i navodi se da sloboda ispoljavanja vjere ili ubjeđenja kroz vjerovanje, vršenje vjerskih i ritualnih obreda i vjeronauku uključuje širok spektar djela, te da slijeđenje ili prakticiranje vjere ili ubjeđenja „može uključivati ne samo ritual već i određene aktivnosti poput određenih ograničenja u ishrani, nošenje specifične odjeće ili pokrivala za glavu”. Ovim komentarom Komitet je pobliže objasnio da pravo na slobodu ispoljavanja ili prakticiranja vjere može uključivati i „nošenje specifične odjeće ili pokrivala za glavu“ u što neminovno spada i hidžab. 
    6. DVOSTRUKA INDIREKTNA DISKRIMINACIJA

    Iako se u slučaju zaključka VSTV-a radi o načelno neutralnoj normi koja ne zabranjuje nošenje vjerskih simbola samo jedne religijske zajednice, odluka u svojoj srži sadrži jasne elemente indirektne diskriminacije, s obzirom na to da ovako definirana norma pogađa ponajviše i možda isključivo muslimanke koje nose maramu, imajući na umu da je marama jasno i direktno vidljiva, za razliku od drugih vjerskih obilježja. Također, pokrivanje se ne može reducirati samo na vjersko obilježje ili simbol, jer je on dio identiteta žena koje pripadaju islamskoj vjeroispovijesti. Ustav Bosne i Hercegovine zabranjuje diskriminaciju na osnovu vjeroispovijesti, a Zakonom o zabrani diskriminacije BiH iz 2009. godine je zabranjena indirektna i direktna diskriminacija na različitim osnovama, između ostalog na osnovu spola i vjeroispovijesti. Prema Zakonu o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine, član 2, „diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, spolnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj  osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života. Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom  sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke,  stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga“. Prema Zakonu o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine, član 3, stav 2, indirektna diskriminacija je „svaka situacija kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, dovodi osobu ili grupu osoba u nepovoljniji položaj  u odnosu na druge osobe ili grupe osoba u sličnoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za postizanje  cilja su  primjerena i nužna.“  Sporna odluka VSTV-a nije u skladu ni sa Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH jer predstavlja indirektnu diskriminaciju, u skladu sa članom 4. stav (2), a vezano za član 13. stav (1) tačka h. Zakona o ravnopravnosti spolova BiH koji zabranjuje diskriminaciju po osnovu spola u radu i radnim odnosima. Član 4, stav 2 glasi: „Indirektna  diskriminacija  po  osnovu  spola  postoji  kada  prividno  neutralna  pravna  norma, kriterij  ili praksa jednaka za sve je dovodila, dovede ili bi mogla dovesti u nepovoljniji položaj osobu ili grupu osoba jednog spola u poređenju sa osobom ili grupom osoba drugog spola“.

    7. DRUŠTVENI KONTEKST

    Neophodno je uzeti u obzir i promjenu društvenog konteksta od vremena kada su doneseni Zakoni o sudovima, kako u zemljama Evropske unije, tako i u Bosni i Hercegovini. Broj mladih, visokoobrazovanih žena koje nose maramu, a koje su stekle stručna zvanja i kompetencije u različitim oblastima sve je veći i pitanje njihovog profesionalnog angažmana i prava na rad u javnom sektoru ne može se rješavati bez uvažavanja njihovih osnovnih ljudskih prava. Također, marginalizacija, društvena isključenost i getoizacija cijele jedne društvene grupe, kao što je ovdje slučaj, može predstavljati i potencijalni  sigurnosni problem i biti okidač potencijalne radikalizacije.

    8. KOJI JE MODEL NEUTRALNOSTI PRIKLADAN ZA BiH?

    Jedan od aspekata ovog problema, koji će, sigurno, dugoročno biti potrebno imati na umu i uzimati u obzir je kompleksnost pojma vjerskog simbola ili manifestacije vjere i šta on sve podrazumijeva i na šta se, tačno, odnosi. Tome doprinosi, između ostalog, i preplitanje  kulturnih i religijskih značenja ovih simbola, ali i kontekst u kojem će se oni istaknuti ili manifestirati. Kompleksnost i raznovrsnost sudskih praksi u odnosima prema manifestaciji vjere u „javnom prostoru“ trebala bi dovesti i do ponovnog razmatranja i redefiniranja onoga što se sve podrazumijeva pod „javnim prostorom“ pa možda i do dekonstrukcije ovog pojma u konačnici. Pitanje prisustva vjerskih simbola na javnim mjestima i u javnim instititucijama te način na koji te simbole manifestuju uposlenici tih institucija predstavlja globalno pitanje, za koje su različite zemlje i pravni sistemi koristili različite strategije od naglašavanja sekularnog karaktera javnog prostora, preko favoriziranja dominantne religije u određenoj zemlji do negiranja javnim institucijama isticanja vjerskih simbola uz dozvolu njihovim službenicima da postupaju prema svojim uvjerenjima i javno manifestiraju svoju vjersku pripadnost kroz neka obilježja ili simbole specifične za određenu vjeru ili ubjeđenje. Pod argumentom neutralnosti institucionalnog javnog prostora rješenje se traži u isključivanju ovih praksi i simbola što donosi mnoge probleme, dileme, ugrožavanje prava pojedinaca i opasnost od diskriminacije pojedinaca ovakvim stavom. Želimo vjerovati i otvarati vrata argumentaciji koja ide u prilog stavu da se ta neutralnost može osigurati uključivanjem različitih religijskih simbola u taj prostor prije nego njegovim isključivanjem. Neutralnost neke javne institucije može se garantirati putem inkluzije, a ne samo isključivanja, i putem pluralnosti religijskih i nereligijskih simbola, a ne tako što ćemo ih sve izbaciti ili zabraniti. Evropska unija u specifičnim pitanjima vezanim za definiranje sekularnosti i neutralnosti nastoji uvažiti posebnosti svake pojedinačne države, pa uzimanje potpuno gotovih modela iz neke od država, bez njihove detaljne analize i prilagodbe, nikako nije dobro rješenje za našu zemlju. Bosna i Hercegovina je vrlo specifična, kako po svojoj etničkoj i religijskoj strukturi, tako i po velikom broju posebnosti koje nisu prisutne u drugim zemljama te sve institucije trebaju uložiti dodatne napore kako bi se postigao dogovor oko sekularnog modela koji bi bio najprihvatljiviji za naše društvo. Inkluzivni, odnosno pluralistički model neutralnosti (koji se primjenjuje u Njemačkoj i UK) već je korišten kao platforma za donošenje zakona o slobodi vjere i vjerskim zajednicama, te u pitanju uvođenja vjeronauke u škole, pa bi on mogao poslužiti kao dobra osnova i za rješavanje spornih pitanja u državnim službama, pravosuđu i drugim oblastima.
    9. PRIMJERI SVJETSKIH PRAKSI I TRENDOVA

    Odluka VSTV-a je donesena ishitreno, bez adekvatne javne rasprave i konsenzusa i stoga bi njeno provođenje u ovoj formi dovelo do niza komplikacija i nejasnoća, a neminovno i kršenja ljudskih prava i novih slučajeva diskriminacije, jer je procjena o svakom pojedinačnom slučaju ostavljena nosiocima pravosudnih funkcija, čime se otvara prostor za vrlo problematične poteze. Primjeri svjetskih praksi pokazuju da su zabrane ovog tipa uvijek negativne i da otvaraju brojne nove dimenzije koje je teško predvidjeti. Kad se umjesto puta dogovora i inkluzije odabere isključivost i rigidnost posljedice su nesagledive i zabrane počinju poprimati razmjere koje podsjećaju na najgore oblike ksenofobije i fašizma. Primjer za to je zabrana vjerskih obilježja u francuskim osnovnim i srednjim školama iz 2004. godine koja se nije zaustavila na zabrani marame, već se nastavila maltretiranjem muslimanskih djevojčica na različite načine, pa čak i zbog nošenja dugih suknji. Tokom 2014. i 2015. najmanje 150 učenica muslimanki u Francuskoj vraćeno je kući iz škole jer su se na nastavi pojavile u dugim suknjama ili haljinama, što je kod nastavnog osoblja protumačeno kao kršenje francuskog zakona o zabrani religijskih obilježja u učionicama. Francuskoj je sada  potrebna debata o tome kako se treba i smije tumačiti zakon donesen 2004 godine, jer, zbog promjene društvenih okolnosti, više nije prikladan jedan u tolikoj mjeri opsesivni laicizam.

    O promijenjenim okolnostima i njihovom uvažavanju svjedoče i preporuke Vijeća Evrope u posljednjih nekoliko godina. U izvještaju Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope iz 2012. godine navodi se da je „došlo vrijeme kad se moraju mijenjati percepcije i stavovi u vezi s ulogom muslimanki u javnom životu. Potrebno je da se omogući muslimankama da uživaju ista prava kao i ostali građani u evropskim društvima, umjesto da budu vrijeđane, izolirane iz društva i žrtve predrasuda”. Članica Komisije za jednakost i sprečavanje diskriminacije u Vijeću Evrope Athina Kyriakidou istakla je u navedenom izvještaju da su „muslimanke u evropskim zemljama, zbog svoje vjere i ustaljenih predrasuda, postale žrtve“. U ovom dokumentu nadalje se navodi da „svako treba da demonstrira posvećenost i entuzijazam da doprinese rješavanju ovog problema kako bi se poboljšao položaj muslimanki u evropskim zemljama u bračnim zajednicama i u javnom životu“. Također, u izvještaju je upozoreno da se muslimanke najviše spominju u periodu održavanja izbora u evropskim zemljama, kada se raspravlja o njihovom načinu oblačenja itd. „Potrebno je poduzeti radikalne mjere i pokrenuti institucionalne i društvene procese koji bi omogućili muslimankama da slobodno učestvuju u zdravstvu, obrazovanju i poslovnom životu”, navodi izvještaj. Preporuka Vijeća Evrope je da je potrebno na zakonit i institucionalan način spriječiti diskriminaciju muslimanki, kao i da islamski vjerski lideri trebaju educirati javnost o potrebama društvenog dijaloga i aktivnog učestvovanja muslimanki u javnom životu. U tom pravcu je neophodno razmišljati i prilikom rješavanja pitanja vezanih za muslimanke i u našoj zemlji.

    CEI Nahla

  •  
  • 14.02.2016
  •  

Centar za edukaciju i istraživanje Nahla   |   Džemala Bijedića 122, Sarajevo   |   Tel +387 (33) 710-650   |   Fax +387 (33) 641-664