Edukacija   |    Istraživanje   |    Poslovna zajednica   |    Linija zdravlja   |    Usluge   |    Ostale aktivnosti

  

  • Bolest zauzetosti
  • U tekstu koji slijedi Omid Safi analizira jednu od najvećih boljki savremenog doba, pogubnu za međuljudske odnose, ali i za cjelokupnu ljudsku zajednicu.
  • Prije nekoliko dana sreo sam svoju dragu prijateljicu. Zaustavio sam se da je pitam kako je, šta radi, kako joj je porodica. Pogledala me je i spuštenog glasa, gotovo zajecala: „Prezauzeta sam… toliko sam zauzeta… toliko toga mi se dešava.”

    Gotovo odmah nakon toga naletio sam na prijatelja i upitao ga kako je. Opet isti ton, isti odgovor: „Prezauzet sam… imam toliko toga uraditi.”

    Ton je bio ogorčen, umoran, skrhan.

    I to nije slučaj samo s odraslima. Kad smo se, prije deset godina, preselili u Sjevernu Karolinu, bili smo oduševljeni što se selimo u grad s odličnim školskim sistemom. Naišli smo na raznoliki komšiluk, pun porodica. Sve je izgledalo dobro, baš onako kako treba.

    Nakon što smo se smjestili, otišli smo do jednog od prijateljski nastrojenih komšija i upitali ih da li bi se njihova i naša kćerka mogle igrati zajedno. Majka, jedna veoma prijatna osoba, uzela je telefon i pronašla kalendar. Skrolala je… i  skrolala… i skrolala. Napokon je rekla: „Ona ima 45 minuta slobodno za dvije i po sedmice od danas. Ostatak vremena ona ide na gimnastiku, časove klavira i pjevanja. Ona je tako… puno zauzeta.“

    Užasno destruktivne navike počinju rano, veoma rano.

    Kako smo završili živeći ovako? Zašto ovo radimo sebi? Zašto to radimo našoj djeci? Kada smo zaboravili da smo mi ljudska bića, a ne ljudske mašine?

    Šta se desilo sa svijetom u kojem su djeca blatnjava, uprljana i neuredna, i zaboga, u kojem se dosađuju? Moramo li toliko voljeti našu djecu da im pretrpavamo raspored, tako da ih stavljamo pod stres i činimo zauzetim - baš kao i nas same?

    Šta se desilo sa svijetom u kojem sjedimo s ljudima koje mnogo volimo i vodimo polagane razgovore o stanju našeg srca i duše, razgovore koji sporo teku, razgovore sa značajnim pauzama i tišinama koje ne žurimo da ispunimo?

    Kako smo stvorili svijet u kojem imamo sve više, i više i više toga za uraditi s manje slobodnog vremena, s manje vremena za razmišljanje, s manje vremena za zajednicu, s manje vremena za samo bivstvovanje?

    U Platonovoj "Odbrani Sokratovoj" možemo pročitati "Život bez propitivanja i istraživanja nije vrijedan življenja… za čovjeka.” Kako bismo trebali živjeti, propitivati, bivstvovati, postati, biti ljudi u potpunosti kad smo tako zauzeti?

    Ova bolest „zauzetosti” je duhovno destruktivna za naše zdravlje i blagostanje. Ona iscrpljuje našu sposobnost da u potpunosti budemo prisutni s onima koje volimo najviše i ne da nam da formiramo vrstu zajednice za kojom svi tako očajnički žudimo.

    Od 50-ih godina prošlog vijeka, imamo toliko mnogo novih tehnoloških inovacija za koje smo mislili (bar nam je tako obećano) da će nam život učiniti lakšim, bržim, jednostavnijim. Ali ipak, nemamo više toliko “slobodnog” vremena, vremena za odmor koliko smo imali prije nekoliko decenija.
     
    Za neke od nas, one „privilegovane”, linija između posla i kuće je postala nejasna. Mi smo na našim uređajima NON-STOP!

    Pametni telefoni i laptopi znače da ne postoji granica između kancelarije i doma. Kad djeca odu u krevet, mi smo opet online.

    Jedan od mojih dnevnih izazova je lavina mailova. Često ga nazivam moj džihad (moja borba) protiv e-mailova. Konstantno sam zatrpan stotinama i stotinama mailova i apsolutno nemam pojma kako to zaustaviti. Pokušao sam s različitim tehnikama: samo odgovarati navečer, ne odgovarati vikendom, tražiti od ljudi da se vidimo licem u lice. Ali oni i dalje dolaze, u količinama koje su nezamislive: lični mailovi, poslovni mailovi, hibridni mailovi. I ljudi očekuju odgovor – momentalno. A ja sam, ispada, također… previše zauzet za to.

    Stvarnost izgleda veoma drugačija za druge. Za mnoge, rad na dva posla u slabo plaćenim sektorima je jedini način da izdržavaju porodicu. Dvadeset posto naše djece živi u siromaštvu i mnogo roditelja rade za minimalnu platu samo kako bi im osigurali krov nad glavom i nešto nalik na hranu na stolu. Prezauzeti smo.

    Stari modeli, koji uključuju porodice s jednim roditeljem koji radi van kuće (ako je to ikada i postojalo), za mnoge od nas su daleko iza. Danas su većina porodica porodice s jednim roditeljem ili porodice gdje oba roditelja rade izvan kuće. To ne funkcioniše.

    Ali ne mora biti ovako.

    U mnogim muslimanskim kulturama, kad želite nekog pitati kako je, kažete na arapskom „Kejfe haluk?” ili na perzijskom „Haal-e shomaa chetoreh?” Kakav je tvoj „hal", tvoje stanje?

    Šta je taj "hal" o kojem se raspitujete? To je prolazno stanje nečijeg srca. Ako bismo to preveli to bi zvučalo ovako: „Kako je tvoje srcu baš u ovom trenutku, pri ovom udisaju?“ Kad vas pitam „Kako ste?“ to je ono što stvarno želim znati.

    Ne pitam koliko stvari imate na svojoj to-do-listi, niti koliko imate mailova u svom inboxu. Ja želim znati kako je vaše srce baš u ovom trenutku. Reci  mi. Reci mi da je tvoje srce radosno, reci da je tvoje srce puno bola, reci mi da je tvoje srce tužno, reci mi da tvoje srce čezne za ljudskim dodirom. Ispitajte vlastito srce, istražite svoju dušu, a onda mi recite nešto o svojoj duši i srcu.

    Reci mi da se sjećaš da si još uvijek ljudsko biće, a ne samo ljudska mašina. Reci mi da si nešto više od same mašine, koja križa stavke sa svoje to-do liste. Vodite takav razgovor, imajte takav pristup, takav dodir. Vodite isceljiteljski razgovor, razgovor pun milosti, razgovor u kojem ste u potpunosti prisutni. 

    Stavi ruku na moju ruku, pogledaj me u oči i poveži se sa mnom na jednu sekundu. Reci mi nešto o svom srcu i probudi moje srce. Pomozi mi da se sjetim da sam i ja, također, u potpunosti i potpuno ljudsko biće, ljudsko biće koje čezne za ljudskim dodirom.

    Predajem na univerzitetu gdje se mnogi studenti ponose sa „naporno studiraj, ludo se zabavljaj“ načinom života. To može biti odraz životnog stila i zaposlenosti mnogih od nas – tako da su čak i naša sredstva opuštanja sama po sebi odraz tog svijeta pretjerane stimulacije. Naše opuštanje često poprima oblik akcijskih filmova (čak bezumnih) ili žestokih i brzih sportova. 

    Ja nemam nikakvo čarobno rješenje. Sve što znam je da gubimo sposobnost da živimo istinski ljudski život.

    Treba nam drugačiji odnos prema poslu, prema tehnologiji. Mi znamo šta želimo: ispunjen život sa smislom, osjećaj zajedništva, uravnotežen život. Nije sve u "trci ka vrhu" ili bržim iPhonima. Želimo biti pravi, istinski ljudi.

    William Butler Yeats jednom je napisao: „Potrebno je više hrabrosti da se istraže mračni uglovi vlastite duše nego što je potrebno vojniku na bojnom polju.“

    Kako bismo tačno trebali ispitati tamne kutke naše duše, kad smo toliko zauzeti? Kako bismo trebali živjeti život sa smislom?

    Ja sam uvijek zarobljenik nade, ali se pitam da li smo spremni voditi neophodne razgovore o tome kako to uraditi, kako živjeti na taj način. Za to nam treba drugačiji model organizacije naših života, našeg društva, naših porodica, naših zajednica.

    Želim da moja djeca budu blatnjava, neuredna, čak i da im je dosadno - u procesu učenja da postanu ljudi. Želim da imamo takvu vrstu postojanja u kojoj možemo zastati, pogledati jedno drugo u oči, dodirnuti jedno drugo, i zajedno se pitati: Kako je moje srce? Odvojiću vremena da razmislim o  vlastitom postojanju; u takvom sam dodiru sa svojim srcem i dušom tako da znam šta se sa mnom dešava, i znam kako da izrazim stanje svoga srca.

    Kakvo je stanje vašeg srca danas?

    Hajde da insistiramo na vrsti ljudskog odnosa u kojem kada nego od nas odgovori riječima „Ja sam tako prezauzet/a”, mi odgovorimo: „Znam, ljubavi. Svi smo. Ali ja želim znati kako je tvoje srce danas?“


    Izvor: onbeing.org

    Autor: Omid Safi

    Prevela i prilagodila: Emina Lakić
  •  
  • 23.11.2014
  •  

Centar za edukaciju i istraživanje Nahla   |   Džemala Bijedića 122, Sarajevo   |   Tel +387 (33) 710-650   |   Fax +387 (33) 641-664