Edukacija   |    Istraživanje   |    Poslovna zajednica   |    Linija zdravlja   |    Usluge   |    Ostale aktivnosti

  

  • Inspirativne žene: Sarah Kureshi
  • Pasionirana doktorica koja putuje širom svijeta pomažući drugima. Vrsna sportistkinja, koja je predstavljala SAD na međunarodnim takmičenjima. Zagovaračica ljudskih prava koja diže svoj glas protiv nasilja nad ženama. Možda ćete pomisliti da pričamo o tri različite žene koje rade nevjerovatne stvari na svojim poljima. Ali, sve ovo zapravo opisuje samo jednu, zaista nevjerovatnu ženu. SkinLess Project je s ponosom imenovao Sarah Kureshi za Inspirativnu ženu mjeseca u aprilu 2013. godine. Njen rad kao borca za ljudska prava, doktorice i sportistkinje dotakao je mnoge širom svijeta. Čast nam je podijeliti njen rad, strast i priču s vama.

  • 1) Vi niste uobičajena doktorica. Vas pokreće strast. Recite nam zašto ste izabrali baš medicinu i šta ste specijalizirali?


    Osjećam se tako sretnom jer mogu reći: „Volim ono što radim“. Postoji tako mnogo različitih načina na koje svako od nas može utjecati na svijet koji nas okružuje. Ja sam izabrala medicinu i javno zdravstvo kao svoje sredstvo da to radim.

    Tokom srednje škole i koledža shvatila sam da sam dobra u nauci, ali sam također voljela interakciju s ljudima i rad za društvenu zajednicu. Na koledžu sam naišla na knjigu „Buđenje u Americi“ (“Waking Up in America” )  Pedra Josea Greera,  koja detaljno opisuje njegov rad na klinici za beskućnike u Majamiju. Prije čitanja ove knjige nisam imala mnogo dodira s javnim zdravstvom, pa sam dok sam je čitala imala taj „a-ha“ trenutak u kojem sam shvatila da bih mogla udružiti svoju fascinaciju naukom sa svojom strašću za rad u zajednici.

    Specijalizirala sam porodičnu medicinu i javno zdravstvo. Ljekari porodične medicine obučeni su u svim medicinskim oblastima i vode brigu o ljudima svih dobnih grupa. Fokusirani smo na brigu o prevenciji bolesti i promociji zdravlja, ali i liječenje akutnih bolesti i pomaganje pacijentima s hroničnim medicinskim stanjima. Moj omiljeni dio kao doktorice porodične medicine je upoznavanje porodica. Prekrasno je iskustvo pružati prenatalnu brigu trudnicama, poroditi ih i onda pružati zdravstvenu zaštitu djetetu za vrijeme njegovog odrastanja. Također sam magistrirala u oblasti javnog zdravstva, pa sam provela neko vrijeme radeći istraživanje o društvenim determinantama zdravlja i o zdravlju i ljudskim pravima, a istovremeno sam držala predavanja studentima medicine o tim temama.



    2) Vaš medicinski rad vas je odveo širom svijeta. Recite nam koja ste sve mjesta obišli i zašto? 

    Jedno od mojih prvih globalnih iskustava bilo je na granici Tajlanda i Burme, na mojoj posljednjoj godini koledža 2000. godine. Čula sam za dr. Cynthiu Maung, izbjeglicu iz Burme, koja je pokrenula kliniku na granici, pa sam poželjela raditi tamo. Putovala sam s grupom studenata koji su bili uključeni u Koaliciju za slobodnu Burmu (Free Burma Coalition) i na našem putu do granice susreli smo se s brojnim grupama boraca za ljudska prava i društvenim aktivistima. Na ovom putu sam shvatila da stavljanje slomljenih kostiju u gips ili davanje lijekova neće učiniti mnogo na promjeni situacije za narod Burme. Za vrijeme ovog puta shvatila sam da želim liječiti ne samo rane, nego i društvene zajednice.

    Na medicinskom fakultetu dobila sam priliku prisustvovati „Međunarodnom treningu za zdravlje izbjeglica“ (International Training on Refugee Health) u Pešavaru u Pakistanu. Kroz trening smo posjetili izbjegličke kampove i druga mjesta na pakistansko-afganistanskoj granici.

    Također sam bila i u Nju Delhiju u Indiji i radila za STOP Indija (Stop Trafficking and Oppression of Women and Children - Zaustavimo trgovanje i nasilje nad ženama i djecom), kao dio svog rada na MPH tezi o rodno uslovljenom nasilju. Tu sam živjela sa oko 40 žena i djevojaka, neke od njih su imale tek 5-6 godina, koje su bile spašene od trgovine seksualnim robljem i drugih nasilnih situacija. Bila sam tamo u januaru 2005, a zatim u maju 2007. godine.

    Tokom svoje posljednje godine studija medicine 2007. godine otputovala sam u regije Kašmira pogođene zemljotresom da bih radila sa CDRS (Comprehensive Disaster Response Services). CDRS je pomagao da se ponovo uspostavi sistem zdravstvene zaštite tog područja, a ja sam dobila priliku da pružim medicinsku brigu u Chikaru i da pomognem osposobiti radnice iz okolnih sela kroz program Lady Health Workers.

    Pauzirala sam jednu godinu na medicinskom studiju da bih učila arapski jezik u Kairu, u Egiptu. Za to vrijeme  tamo sam imala priliku posjetiti neke od lokalnih bolnica, klinika i sirotišta i naučiti više o sistemu zdravstvene zaštite.

    U oktobru 2010. godine otišla sam u Port-au-Prince na Haitiju, raditi s JP Haitian Relief Organization (JP/HRO). Tamo sam pružala medicinsku brigu zajednicama koje su još uvijek prolazile kroz poteškoće nakon zemljotresa. Također smo osigurali medicinske treninge za lokalne davatelje zdravstvenih usluga.

    Prije nekoliko mjeseci bila sam u Pakistanu kao dio državnog programa „Gostujući govornici“ (program State Departmenta „Visiting Speakers“). Bila sam u Karačiju, Islamabadu i Lahoreu gdje sam držala društveno-zdravstvena predavanja i radionice (usmjerene na zdravlje i ljudska prava, rodno uslovljeno nasilje, sport kao alat za osnaživanje i socijalno poduzetništvo) za studente medicine i javnog zdravstva, radnicama/ima lokalnih nevladinih organizacija, ženama iz sigurnih kuća i srednjoškolskim sportistima/kinjama.

    3) Koja zemlja i iskustvo su vam najdraži?

    Ovo je izuzetno teško pitanje jer me je svako od mojih svjetskih iskustava duboko dotaklo. Mislim da je najupečatljivije za mene bilo vrijeme provedeno u Nju Delhiju s djevojkama iz sigurne kuće STOP. Slušanje njihovih strašnih priča i iskustava je bilo srceparajuće, ali biti svjedokom otpornosti i snage svake od ovih djevojaka je bilo inspirativno za mene. Postati svjestan kapaciteta ljudskog duha je uvijek iskustvo koje mijenja život, a sjećanje na svaku od ovih djevojaka, na njihovu snagu, hrabrost i nadu, ostavilo je trag na meni za čitav život.

    4)  Gajite strast prema ljudskim pravima. Recite nam zašto?

    Nisam sigurna kako svoju strast za ljudska prava da objasnim riječima. Osjećam da je ona upravljana mojom vjerom, islamom, i uvjerenjem da svako ljudsko biće ima pravo na osnovna ljudska prava samo na osnovu toga što je ljudsko biće. Patnju uglavnom uzrokuje neko ko narušava prava drugih osoba. Kur’an jasno kaže da ne samo da ne bismo trebali ugnjetavati i činiti nepravdu drugome, nego ne bismo trebali ostati nijemi dok se drugima čini nepravda u naše ime. Postoji mnogo patnje svuda oko nas i osjećam da je naša ljudska obaveza učiniti sve što možemo kako bismo olakšali patnju i donijeli više socijalne pravde u naše zajednice.

    5)  Na koji način koristite svoju profesiju kako biste služili ljudskim pravima?

    Ja radim u društvenom zdravstvenom centru na sjeveroistoku DC-ja, području koje ima neke od najsiromašnijih zdravstvenih pokazatelja na tom području. Kroz taj rad pružam medicinsku brigu pojedincima i zajednicama koje nemaju ili imaju ograničeno zdravstveno osiguranje i koji često nisu posjetili pružatelje zdravstvenih usluga decenijama. Također pružam pro bono medicinske preglede za tražitelje azila kroz program „Ljekari za ljudska prava azilanata“ (Physicians for Human Rights Asylum Program). Kao članica Džordžtaun univerzitetskog medicinskog centra (Georgetown University Medical Center), predajem „Zdravlje i ljudska prava“ i „Service Learning“ studentima medicine i radim istraživanje o ovim temama kao i o temi „izgradnja okoliša“ (kako lokalna infrastruktura, resursi i okoliš utječu na zdravlje pojedinca). Iako većinu svog vremena provodim na klinici, znam da moj utjecaj također leži izvan zidova klinike - u razumijevanju veće društvene slike, u edukaciji i osnaživanju zajednice i u promjeni politike.

    6)  Kažu da su žene najveće žrtve u povredama ljudskih prava. Da li se slažete? Jeste li vidjeli neke primjere u kojima je to slučaj?

    To je, nažalost, istina. Iako su svi ljudi žrtve, čini se da žene i djeca snose teret većine kršenja ljudskih prava širom svijeta. Trgovina ljudima, nasilje intimnog partnera, silovanje, prisilni brak i rezanje ženskih genitalija samo su neki od primjera u kojima je to slučaj. To je primarno posljedica rodnih normi, odobravanja muške kontrole nad ženskim ponašanjem, strogo definiranih rodnih uloga i stavova kako izgleda „dobra“ žena i povezivanja pojma muškosti s dominacijom, čašću i agresivnošću. Dodatno, ova kršenja ljudskih prava nastavljaju se preko kulturnih normi koje nasilje u porodici tretiraju kao privatnu stvar i preko nižeg statusa žena u društvu, rezultirajući njihovim ograničenim pristupom i kontrolom nad resursima, ograničenom moći donošenja odluka, manjim obrazovanjem i razvojem vještina i zavisnošću od muškaraca.

    Ovaj nevjerovatni video sažima to veoma lijepo- „The Girl Effect – The Clock is Ticking”: 


     

    7) Kako žene, koje su na razne načine zlostavljane, reaguju na vas? Mora da je za njih inspirativno vidjeti ženu u moćnoj ulozi?

    Većina njih kaže da su inspirisane mojom saradnjom s njima. Ja im kažem da je to zapravo obrnuto. Uvijek sam oprezna s načinom pristupa različitim zajednicama koje posjećujem i načinom držanja radionica i predavanja. Nikad nisam željela da to izgleda kao da sam ja došla da ih nešto naučim, jer zapravo to uopće nije tako... To su međusobna saradnja i razmjena, u kojima mi istinski podučavamo jedni druge i učimo jedni od drugih. Neke od najinspirativnijih radionica koje sam vodila su one koje su skrenule s mojih Powerpoint slajdova i pretvorile se u prave diskusije u kojima je bilo suza, ljutnje i izliva mnogih drugih emocija. Nedavno, kad sam bila u Pakistanu, vodila sam  radionicu o „zdravlju i ljudskim pravima“ za grupu žena radnica u Lahoreu. Kad smo razgovarali o korijenima i uzrocima zašto su prvenstveno žene žrtve narušavanja ljudskih prava, došli smo do momenta u kojem je nekoliko žena odjednom počelo plakati i bijesno su izjavile: „Život je tako težak za nas žene. Bilo da radimo ili ne život je za nas izazov. Ne možemo se boriti za naša prava, jer kome da se žalimo? Ako nas naši muževi tuku, gdje da odemo? Ne možemo reći policiji, ne možemo reći našoj porodici, jednostavno smo zaglavile.“ Zatim smo otišli s razgovorom na to da možda ne možemo vidjeti velike promjene za njih, ali da bi one mogle imati ključnu ulogu u učenju svoje djece poštovanju svih spolova i na taj način utjecati na promjene u sljedećoj generaciji. Nakon toga, žene su mi rekle da je bilo veoma veliko što su mogle razgovarati o ovim temama u grupi, jer je to nešto što nikad ranije nisu činile. Rekle su da bi željele nastaviti ovaj dijalog kako bi naučile, oporavile se i kako bi napravile promjenu u svojim zajednicama. Moje srce je bilo puno jer sam i ja željela isto.

    8)  Gledajući vašu biografiju jasno je da uvijek postižete izvanredne rezultate. Recite nam nešto o školama koje ste pohađali i u čemu ste najviše uživali dok ste se školovali?

    Pohađala sam koledž na Univerzitetu Centralne Floride (University of Central Florida-UCF)  na kojem sam diplomirala biologiju. Naravno, sve u vezi s koledžom je bilo uživanje, na UCF-u sam počela gajiti ljubav prema učenju zbog njega samog, a ne samo zbog želje za najvišim ocjenama. Nevjerovatno je imati mogućnost da izabereš različite vrste predmeta, samo odeš na njih i sve apsorbuješ. U periodu mojih koledžskih dana ja sam stvarno rasla kao student i kao vođa, to je bilo igralište za obrazovanje, učenje, znanje...

    Zatim sam otišla na Medicinski fakultet kliničkog centra Mayo (Mayo Clinic College of Medicine). Sećam se, kad sam krenula tamo na intervju, bila sam uhvaćena u snježnoj oluji, a kao djevojka s Floride izjavila sam: „Nikad ne bih željela živjeti na ludo hladnom mjestu kao što je ovo.“  A šest mjeseci kasnije tamo sam počela pohađati medicinski fakultet. Iako je to izvrstan fakultet, jedan od glavnih razloga zašto sam otišla tamo je jer su nudili velikodušne stipendije. Mayo klinika je bila nevjerovatna i pružala je podršku svim mojim idejama i inicijativama na polju globalnog zdravstva. Posebno cijenim upoznavanje sa somalijskim izbjeglicama u Rochesteru u Minnesoti. Bio je poseban doživljaj upoznati ih, naučiti nešto o njihovim teškoćama kao izbjeglica u novoj sredini i naučiti nešto o njihovoj prelijepoj kulturi.

    Nakon tri godine medicinske škole otišla sam godinu dana da pohađam Harvardovu školu javnog zdravstva (Harvard School of Public Health) da bih završila magisterij na području javnog zdravstva s fokusom na međunarodno zdravstvo. Stvarno cijenim tu godinu jer je bila kao dah svježeg zraka kako bih se udaljila od osnovnih nauka i kliničke medicine, a umjesto toga vidjela širu sliku zdravlja. Nevjerovatni ljudi koje sam upoznala tokom te godine na Harvardu imali su ogroman utjecaj na mene i moju karijeru i na mnoge načine me inspirisali.

    Specijalizaciju porodične medicine sam obavila u Općoj bolnici San Franciska (UCSF/SF General Hospital). To su bile tri najzauzetije, ali također najvrednije godine moga života. Raspored je bio lud, ali osjećala sam čast što sam dio takvog programa, radeći zajedno s briljantnim kolegama i učiteljima na brizi o zdravlju multikulturalnih stanovnika San Franciska. Svakodnevno kad bih izlazila iz bolnice prolazila bih pored srca koje je stajalo ispred na kojem je pisalo „moj brat, moje srce“. Iako više nikad ne bih željela odraditi 30-satnu smjenu, nedostaje mi šetnja pored tog srca i briga i razmišljanje o tim pacijentima.

    Nakon specijalizacije radila sam godinu dana na programu vođenja razvoja zdravlja zajednice na katedri porodične medicine Džordžtaun univerziteta (Community Health Leadership Development through Georgetown’s Department of Family Medicine). To je bila uzbudljiva godina u kojoj sam dalje istraživala moje različite interese u javnom zdravstvu. Kao dio tog programa dobila sam priliku da podučavam stanovnike i studente medicine. Iako prije ovoga nisam imala mnogo prilika da predajem, toliko sam uživala u ovom iskustvu da se nadam da ću kroz svoju karijeru nastaviti predavati studentima.

    9)  Mnoge mlade djevojke žele pohađati vrhunske škole kako bi ostvarili svoje snove, ali se plaše kako će se upisati. Koji biste im savjet dali?


    Rekla bih tim djevojkama ono što su moji roditelji rekli meni: „Nećeš znati dok ne pokušaš. Ako uspiješ, to je odlično, a ako ne, to je također uredu". Od malih nogu moji roditelji su me naučili da će oni biti ponosni na mene dok god ja dajem sve ono što je do mene. Nikad nisu naglašavali krajnji rezultat, uvijek su bili usmjereni na napor koji se ulaže. Mislim da zbog toga nikad nisam osjećala pritisak i mogla sam ići svojim putem bez mnogo stresa. Također, postoji nešto u „nepobjeđivanju, nedobijanju onoga što želite“ što stvarno izgrađuje karakter i snagu. Tako da je to, kako god, bila dobitna („win-win“) situacija. Na kraju, htjela bih reći mladim djevojkama da se snovi mogu ostvariti, bez obzira na školu koju završite. Ako ste strastveni, motivirani i predani, možete uraditi šta god želite.

    10) Vi ste odlični i u sportu. Recite nam o svom iskustvu kao sportistkinje, svojim dostignućima i na koji način ste to postigli?

    Otkad znam za sebe bavim se sportom. Odrasla sam u malom gradu, gde se nije imalo mnogo šta raditi, tako da je sport igrao važnu ulogu u toku našeg odrastanja. Uvijek sam igrala fudbal, košarku i bejzbol s bratom i njegovim prijateljima u našem dvorištu. Moja sestra i ja smo igrale za školski i lokalni odbojkaški tim, također sam uzimala časove gimnastike i bila liderica navijačica u osnovnoj školi. U srednjoj školi tenis je postao naš život, kad smo učestvovale na turnirima širom Floride igrajući protiv tenisera kao što su Mardy Fish i Andy Roddick. Prvi put sam se počela takmičiti u trčanju u drugom razredu srednje škole. Sjećam se kad sam prvi put pobijedila u trci i od tada sam se navukla na trčanje. Nisam mislila da ću se baviti bilo kakvim sportom na koledžu, ali nakon prve godine koja je protekla bez takmičenja osjetila sam da mi nešto nedostaje.  Odlučila sam se pridružiti timu za cross country trčanje i uspjela sam dobiti stipendiju. Nakon toga sam uvrštena u All-conference third team na 800 metara i osam puta sam bila u najboljem timu koledža. Imala sam sreću da budem imenovana za NCAA Ženu godine (NCAA Woman of the Year ) države Floride u 2001. godini. Takmičenje na nivou NCAA (Nacionalna studentska atletska asocijacija) i dalje je jedno od mojih najdražih iskustava s koledža. Tim je bio poput porodice - zajedno smo trenirali dva puta dnevno i vikendima i putovali širom države i zemlje. Moj trener i tim su bili veoma podržavajući što se tiče moje vjere - islama, i poštovali su to što sam nosila pantalone i majice dugih rukava za vrijeme trke, a također su prilagođavali moj trening tako da sam mogla postiti svaki ramazan.

    Nakon koledža, za vrijeme medicinskog fakulteta, nastavila sam trenirati i takmičila sam se na mnogo lokalnih prvenstava. Islamsko društvo Sjeverne Amerike (Islamic Society of North America - ISNA) 2005. godine oglasilo je poziv za takmičenje na Četvrtim ženskim islamskim igrama u Teheranu (Fourth Women’s Islamic Games in Tehran) za sportistkinje američke muslimanke. Bila sam jedina američka muslimanka koja je mogla da se takmiči. Kad sam stigla u Teheran saznala sam da sam prva Amerikanka koja će se takmičiti u Iranu od Revolucije 1979. To je bilo nevjerovatno iskustvo i ponosna sam što sam tamo predstavljala svoju zemlju.

    U godinama nakon toga nastavila sam povremeno trenirati. Prošle godine trčala sam trku na zatvorenom, kad sam milju pretrčala za 6:01. Moje najbolje vrijeme za pretrčavanje milje je bilo na koledžu i iznosilo je 5:00, ali s obzirom na to da je ovo bilo deset godina kasnije i da nisam trenirala s timom, zadovoljna sam rezultatom. Takmičim se u lokalnoj sportskoj ligi, a ono što je veoma lijepo je to da u DC-ju imamo veliku grupu muslimana koji se zajedno bave sportom. Imamo nekoliko fudbalskih, kao i odbojkaških timova koji se takmiče u lokalnoj ligi. Divno je to što svi zajedno dođemo da treniramo, na taj način održavamo zdravlje i zabavimo se.

    11) Postoji li određeni trener ili profesionalni sportist/kinja koji vas je motivirao da budete odlični u sportu?

    Bila sam sretna jer sam sve vrijeme imala mnogo nevjerovatnih trenera/ica. Dvoje se posebno izdvajaju, moj srednjoškolski trener tenisa Billy Ball i moja trenerica trčanja na koledžu Marcia Mansur-Wentworth. Oni su me dobro podučavali, vodili me, poštovali moja religijska uvjerenja i prilagođavali se njima i, najvažnije od svega, vjerovali su u mene.

    Također, moji roditelji, sestra i brat su bili moja najveća motivacija u sportu. Oni su bili moji najveći fanovi, ohrabrivali me i podržavali da se bavim sportom od djetinjstva pa sve do danas.

    12) Vjerovatno su postojali trenuci kad vas je vaš akademski i profesionalni rad previše zaokupljao, na koji način ste tad pronalazili energiju da nastavite da se bavite sportom?

    Mislim da je zapravo energija koju sam dobijala od sporta dalje stimulirala moj profesionalni i akademski rad. Ali, kako sam starija, shvatam da je veoma teško pronaći vrijeme za treniranje na isti način kako sam to radila dok sam se mnogo ozbiljnije bavila takmičenjima. Drago mi je što od malih nogu imam naviku da vježbam jer je sada mnogo lakše da to radim kad me zaokupljaju drugi dijelovi mog života. Vježbanje je za mene zapravo oslobađanje od stresa i spoznaja da je ono zdravo za moje tijelo i um tjera me u teretanu, polje, park, čak i onda kad se osjećam preopterećenom.

    13) Recite nam koje vam je iskustvo kao sportistkinje najdraže?

    Ako je to uredu, podijelit ću dva različita. Na konferencijskom takmičenju koledža bila sam favorit za pobjedu na 1.500 metara. U prvih 100 metara trke jedna od takmičarki me je slučajno saplela otpozadi. Pala sam i čim sam pala pomiješala su mi se osjećanja poraza, tuge, ljutnje i bola od pada, ali podigla sam se i pokušala nastaviti s trčanjem. Mogla sam otrčati samo još jedan krug i trener me je isključio iz trke. Ali, za mene je ovo značilo puno jer mi je pokazalo šta imam u sebi, ustala sam i barem sam pokušala završiti trku. Ova priča mi je podsjetnik na neke od najljepših lekcija koje sam naučila u sportu - naučiti i biti spreman ne samo pobijediti, nego i nakon gubitka ustati i nastaviti. 

    Najveće uzbuđenje i ponos osjetila sam dok sam nosila američku zastavu na stadionu u Teheranu za vrijeme ceremonije otvaranja Četvrtih ženskih islamskih igara. Bila sam tako ponosna što predstavljam Ameriku i što stojim tamo sa 1.300 muslimanki sportistkinja iz cijelog svijeta. Ove žene su bile profesionalne igračice stonog tenisa, skvoša, odbojke, golfa itd., rušile su stereotipe koji mnogi imaju o muslimankama i upoznale su me sa svijetom koji je za mene ranije bio nepoznanica. Također, dobila sam priliku upoznati Irance s tim kako je biti američka muslimanka.

    14) Nedavno ste počeli zagovarati sport kao način suzbijanja i zaustavljanja nasilja nad ženama, recite nam nešto više o tome.

    „Sport kao utjelovljena praksa može osloboditi djevojke i žene ograničavajućih hegemonističkih ideala žene, osnažiti ih unutar njihovih zajednica, voditi ka pozitivnom zdravstvenom i socijalnom blagostanju, te u konačnici transformisati vodeće mišljenje o rodovima u svijet s više društvene jednakosti i jednakih prava za sve ljude i osloboditi produktivnu, intelektualnu i društvenu snagu žena. To bi onda moglo doprinijeti sveukupnom ekonomskom, društvenom i političkom razvoju“ kazala je Martha Saaverda.

    Mnogi uzroci nasilja nad ženama nalaze svoje korijene u rodnim normama i kulturnim normama zajednice. Kao što kaže i navedeni citat, držim da sport može imati moćnu ulogu u promjeni uloga spolova i osnaživanju žena. Sport je pokazao da vodi ka povećanju kardiovaskularne izdržljivosti i snage, smanjenju rizičnog seksualnog ponašanja (smanjenje stope tinejdžerskih trudnoća i seksualno prenosivih bolesti), manjoj stopi izostajanja iz škole i povećanju vodećih pozicija žena u zajednici. Pored toga, sport povećava samopoštovanje kao i poboljšanje percepcije o sebi, vlastitoj vrijednosti i produktivnosti. Povećava se osjećaj učinka i samoosnaživanja kod djevojaka. Sportske aktivnosti mogu djevojkama omogućiti pristup sigurnim društvenim prostorima gdje one mogu imati kontrolu nad situacijom. Naprimjer, u Južnoj Africi mlade žene različitog porijekla koriste fudbal kao platformu na kojoj dolaze u kontakt jedne s drugima, savjetuju jedne druge, istovremeno razvijajući prijateljstvo i jačajući međusobne odnose. Sport se može koristiti kao alat, sredstvo za promoviranje zdravog načina života, podizanje svijesti o rodno uslovljenom nasilju i drugim područjima zdravstva, kao način prenošenja vitalnih zdravstvenih informacija rizičnim i teško dostupnim grupama. Na nivou zajednice, sport se može posmatrati kao koristan način kreiranja okruženja u kojem ljudi skupa rade na zajedničkom cilju, dijele zajednički prostor i pokazuju poštovanje jedni prema drugima. Drugi program u Južnoj Africi nazvan „Premošćavanje razlika“ (Bridging Divides) koristi košarku kako bi spojili djecu i društvenu zajednicu. Pokazalo se da je učešće u programu dovelo do smanjenja broja rasnih stereotipa i smanjenja rasizma. Nadam se da se ovo isto može primijeniti kako bi se smanjili rodni sereotipi i mnogi drugi stereotipi. Postoje mnoga sredstva koja se mogu koristiti u borbi protiv rodno uslovljenog nasilja. Sport je samo jedan od njih, ali on je definitivno inovativno i moćno sredstvo.

    15) Mnoge mlade djevojke žele biti odlične sportistkinje, ali smatraju da im to iskustvo neće koristiti dugoročno, kakav savjet biste im dali? Pored toga, starije žene žele se vratiti takmičarskim sportovima, kakav savjet biste njima dali, kakve mogućnosti one imaju?


    Željela bih reći djevojkama da će im lekcije koje nauče u sportu koristiti čitav život, bilo u privatnom, profesionalnom ili društvenom životu. Sport nas uči timskom radu, disciplini, predanosti, vođenju i mnogo čemu drugom. Redovna tjelesna aktivnost i sport poboljšavaju fizičko i mentalno zdravlje i blagostanje. Istraživanja također pokazuju da sportistkinje pokazuju veće samopoštovanje, imaju bolje ocjene u školi, postoji veća vjerovatnoća da će ići na fakultet i težiti da postanu liderice u svojim zajednicama kao odrasle osobe.

    Starijim ženama dala bih isti savjet. Nikad niste prestari da se takmičite. Postoji mnogo lokalnih liga za muškarce i žene svih dobnih grupa za različite vrste sportova. Također možete okupiti grupu svojih prijatelja i osnovati svoj tim. Ranije kad sam se takmičila na lokalnim trkama često sam susretala starije žene takmičarke koje su tek počele da trče i da se takmiče i to im je samo dalo poticaj u životu. Uzbudljivo je vidjeti žene svih dobnih grupa kako učestvuju u takmičarskim sportovima.

    16) Imate mnogo obaveza. Nedavno ste se udali, predani ste svom radu u zajednici i dalje trenirate trčanje. Kako sve to balansirate?


    Sudeći po tome koliko mi vremena treba da odgovorim na ova pitanja, očito ne balansiram baš najbolje. To je posao koji ne prestaje i uvijek pokušavam naći načine kako da budem produktivnija i kako da mudro upravljam svojim vremnom. Također, smatram da u različitim periodima u životu različite stvari zauzimaju mjesto prioritetnih i to je uredu. Trenutno ne treniram mnogo jer sam zauzeta zbog nedavne udaje i selidbe, ali nadam se da ću uskoro podići nivo mog treninga. Na kraju, smatram da,  ukoliko volite stvari koje radite, pronaći ćete vrijeme za njih. Također, imati veoma dragog muža punog podrške, kao i porodicu, čini cijelo to „balansiranje života“ mnogo lakšim.

    Izvor: skinlessproject.com
    Prevela i prilagodila: Emina Lakić
  •  
  • 25.09.2013
  •  

Centar za edukaciju i istraživanje Nahla   |   Džemala Bijedića 122, Sarajevo   |   Tel +387 (33) 710-650   |   Fax +387 (33) 641-664