Edukacija   |    Istraživanje   |    Poslovna zajednica   |    Linija zdravlja   |    Usluge   |    Ostale aktivnosti

  

  • Mogu li žene imati sve?
  • Anne-Marie Slaughter, govornica, spisateljica, aktivistica za ženska prava, a donedavno i upraviteljica poslovne politike u State Departmentu napisala je članak pod nazivom "Zašto žene još uvijek ne mogu imati sve", potaknuta vlastitim primjerom i poteškoćom žongliranja između posla i porodice.
  • Može se reći da je Anne-Marie bila itekako uspješna poslovna žena, čvrsta, jaka, obrazovana, predana – pravi primjer!  Međutim, iako radeći posao koji voli, koji želi i koji je ispunjava, imala je problem pronaći ravnotežu između karijere i porodičnog života. Mislim da se sve žene mogu s tim poistovjetiti, naročito majke, bez obzira na to što možda nemamo toliko odgovorne poslove. Ipak, svaki posao donosi odgovornosti, neovisno jesu li te odgovornosti od državne važnosti ili samo za organizaciju čiji smo dio. Svaki posao donosi brigu, stres, uzima vrijeme... a pored svega toga, majke imaju jedan još odgovorniji posao kod kuće – odgoj i brigu o djetetu. Ne kaže se uzalud da je to najteži posao. Stvoriti čovjeka koji će jednog dana biti stabilna i odgovorna osoba nije lak posao. S druge strane, na poslu se od nas očekuje maksimum, prekovremeni sati, apsolutna koncentracija i predanost. Kako biti uspješna majka, supruga i poslovna žena, i pored svega toga uživati malo u tom svom  životu, pronaći nekoliko minuta  za sebe i svoje potrebe? Gdje se krije ta formula? U današnje vrijeme, vrijeme vladavine materijalizma, kapitalizma, borbe za uspjehom, novcem, i blagostanjem teško je i muškarcu balansirati privatnim i poslovnim životom, dok  ženama može biti samo teže. Puno teže. Evo šta o svemu kaže Anne-Marie:

    Nakon osamnaest mjeseci u svom poslu kao prva upraviteljica poslovne politike u State Departmentu, vanjsko-politički posao snova koji vuče porijeklo sve do Georgea Kennana, našla sam se u New Yorku, na godišnjem okupljanju Ujedinjenih Naroda, gdje se skupljaju svi svjetski ministri i šefovi država.

    U srijedu uvečer, predsjednik i gospođa Obama organizirali su glamurozni prijem u američkom prirodoslovnom muzeju. Ispijala sam šampanjac, pozdravljala strane dostojanstvenike, i družila se. Ali nisam mogla prestati razmišljati o svom 14-godišnjem sinu, koji je krenuo u osmi razred tri sedmice ranije, a već je krenuo s uobičajenim preskakanjem pisanja zadaće, ometanjem nastave, padao matematiku i odbijao svaku odraslu osobu koja bi pokušala doprijeti do njega.

    Tokom ljeta, jedva smo međusobno razgovarali, ili tačnije, on je jedva razgovarao sa mnom. Prethodnog proljeća primila sam nekoliko hitnih poziva – i to uvijek na dan nekog važnog sastanka – i tražili su da uzmem prvi voz  od Washington D.C.-ja, gdje sam radila, nazad u Princeton, u New Jerseyju, gdje je moj sin živio. Moj suprug, koji je uvijek činio sve što je mogao kako bi podržao moju karijeru, brinuo se o njemu i njegovom 12-godišnjem bratu tokom sedmice; i osim ponekih hitnoća vezanih za njih tokom sedmice, kući sam dolazila samo vikendom.

    Kako je večer odmicala, naletjela sam na kolegicu koja je bila na visokoj poziciji u Bijeloj kući. Imala je dva sina, istih godina kao i moji sinovi, ali ona je odlučila preseliti ih iz Kalifornije u D.C. kad je dobila taj posao, što je značilo da je njezin suprug redovno putovao u Kaliforniju. Rekla sam joj koliko mi je teško biti udaljena od svog sina kad me je očito trebao. Tada sam rekla: "Kad ovo završi, napisat ću članak pod nazivom: 'Žene ne mogu imati sve'."

    Ona je bila užasnuta. "Ne možeš to napisati", rekla je. Zapravo je mislila da bi takva izjava, dolazeći od žene na visokoj poziciji – uzora, bila užasan signal mlađim generacijama žena. Do kraja večeri odgovorila me je od toga, ali do kraja mog mandata u Washingtonu bila sam sve svjesnija da su mi feministička uvjerenja, na kojima sam izgradila svoju karijeru, izmicala pod nogama. Uvijek sam pretpostavljala da, ako mogu dobiti vanjsko-politički posao u State Departmentu ili u Bijeloj kući, dok je moja stranka bila na vlasti, da bih ostala sve dok bih imala priliku raditi posao koji volim. Ali, u januaru 2011. , kad je moja dvogodišnja javna služba na Princetonu završila, odjurila sam kući što sam brže mogla.

    Međutim, neugodna spoznaja me je snašla ubrzo nakon što sam stigla tamo. Kad su me ljudi pitali zašto sam napustila posao u Vladi, osim činjenice da nakon dvije godine odsustva na Princetonu gubim pravo stalnog zaposlenja, rekla bih im i da sam željela biti sa svojom porodicom. Nisam se u potpunosti odrekla svoje karijere: držim predavanja na fakultetu, redovno pišem online kolumne o vanjskoj politici; držim 40-50 govora godišnje; redovno se pojavljujem na televiziji i radiju i radim na novoj akademskoj knjizi. Ali sad već rutinski primam reakcije od drugih žena mojih godina koje variraju od razočaravajućih ("Baš šteta da si morala napustiti Washington"), do snishodljivih ( "Ne bih generalizirala na temelju tvog iskustva. Nikad nisam bila primorana na kompromis i moja djeca su ispala super").

    Odjednom sam doživjela trenutak spoznaje. Čitav svoj život bila sam na drugoj strani ove priče. Ja sam bila žena koja se smješkala s visine kad bi mi neka druga žena ispričala da je odlučila uzeti pauzu ili nastaviti manje konkurentnu karijeru, kako bi mogla više vremena provoditi sa svojom porodicom. Ja sam bila ona žena koja je sama sebi čestitala na svojoj nepokolebljivoj predanosti feminističkoj aktivnosti, pričajući samodopadno sa sve manjim brojem svojih prijateljica s fakulteta koje su postigle i održavale svoje mjesto na najvišim pozicijama u svojoj struci. Ja sam bila ta koja je govorila mladim ženama na svojim predavanjima da mogu imati sve i raditi sve, neovisno o tome čime se bave; što znači da sam i ja bila odgovorna, iako nenamjerno, što su milioni žena osjećale da je njihova krivnja što nisu u stanju uzdići se na ljestvici brzo koliko i muškarci, i usto imati porodicu i aktivan život kod kuće (i biti mršave i lijepe).

    Ja i dalje čvrsto vjerujem da žene "mogu imati sve" (i muškarci, također). Vjerujem da "možemo imati sve u isto vrijeme." Ali ne danas, ne na način na koji su američka ekonomija i društvo strukturirani. Moja iskustva u posljednje tri godine su me prisilila da se suočim s neugodnim činjenicama koje moraju biti naširoko priznate – i brzo promijenjene.

    Prije moje službe u vladi imala sam akademsku karijeru: kao profesorica prava te potom kao dekanica Princeton Woodrow Wilson fakulteta za javne i međunarodne poslove. Oba posla su bila zahtjevna, ali sam imala mogućnost da većinu vremena sama sebi određujem raspored. Mogla sam biti sa svojom djecom kad sam trebala biti i opet odraditi poslovne obaveze. Znala sam da sam imala sreće u izboru svog zanimanja, ali nisam imala pojma koliko sam sreće imala sve dok nisam provela dvije godine u Washingtonu unutar krute birokracije, čak i sa šeficama punim razumijevanja poput Hillary Clinton i njenom šeficom osoblja Cheryl Mills. Moja je radna sedmica započinjala u 4.20 ujutro u ponedjeljak, kad sam ustajala da bih uhvatila voz u 5.30h iz Trentona za Washington. Radna sedmica bi završila u petak uvečer, hvatanjem voza kući. U međuvremenu, dani su bili ispunjeni sastancima, a kad bi sastanci završili posao je počinjao – beskrajan protok dopisa, izvještaja i komentara na koncepte, nacrte drugih ljudi. U te dvije godine nikad nisam napustila kancelariju dovoljno rano da stignem u bilo kakvu trgovinu, osim onih otvorenih 24 sata, što je značilo da sam sve, od hemijske čistionice, posjeta frizerskom salonu, do božićnog šopinga morala obavljati tokom vikenda, između dječijih sportskih događaja, muzičkih lekcija, porodičnih obroka i konferencijskih poziva. Imala sam pravo na 4 sata odmora po razdoblju isplate, što je značilo jedan dan odmora mjesečno.

    Ukratko, u trenutku kad sam shvatila da radim posao koji je karakterističan za većinu radnih žena (i muškaraca), radeći prekovremeno prema tuđem rasporedu, više nisam mogla biti i roditelj i profesionalka koja sam željela biti – barem ne s djecom koja prolaze kroz adolescenciju. Shvatila sam ono što je možda i trebalo biti očito: imati sve, barem u mom slučaju, ovisi u potpunosti kojom se vrstom posla bavim. Drugi zaključak je bila još brutalnija istina: imati sve nemoguće je ostvariti kod mnogih poslova, uključujući i posao visoke dužnosnice u vladi – barem ne na duže vrijeme.

    Ipak, odluka o odstupanju s moćne pozicije – kako bi se pridala veća vrijednost porodici od profesionalnog napredovanja – direktno je u sukobu s prevladavajućim društvenim pritiscima na karijere profesionalaca u SAD-u.

    Jedan izraz govori sve o aktuelnim stavovima prema karijeri i porodici, naročito među elitom. U Washingtonu, "otići kako bi se provelo više vremena sa svojom porodicom", je eufemizam za "biti otpušten s posla".


    Tek sam nedavno počela shvaćati u kojoj se mjeri mnoge mlade žene posvećene profesionalnoj karijeri osjećaju napadnutim od žena mojih godina ili starijih. Nakon što sam nedavno održala govor u New Yorku, nekoliko žena u kasnim 60-im i ranim 70-im mi je prišlo i reklo mi kako im je drago i koliko su ponosne slušajući me kako govorim, kao stručnjakinja za vanjsku politiku. Nekoliko njih je nastavilo, međutim, uspoređujući moju karijeru s načinom razmišljanja mlađih žena danas. Jedna od njih izrazila je svoje zaprepaštenje činjenicom da mnoge mlade žene jednostavno "nisu voljne biti predane poslu i raditi". Druga je pak rekla, nesvjesna okolnosti moje nedavne promjene posla: "One misle da moraju birati između karijere i porodice".

    Shvatila sam da sam blagoslovljena što sam rođena u kasnim 1950-im umjesto u ranim 1930-im, kao što je bila moja majka, ili na početku 20. stoljeća poput moje bake. Moja majka je izgradila uspješnu i bogatu karijeru kao profesionalna umjetnica, uglavnom u godinama nakon što smo moj brat i ja napustili porodični dom – i nakon što joj je u '20-ima bilo rečeno da ne može studirati medicinu poput svog oca ili poput svog brata, jer se morala udati. Dugujem svoje vlastite slobode i mogućnosti pionirskim generacijama žena ispred mene – ženama koje su sad u svojim 60-im, 70-im i 80-im godinama, koje su se suočavale javno sa seksizmom i to onom vrstom koju vidim samo kad gledam Mad Maxa, a ko je znao da je jedini način da se uspije kao žena bio ponašati se kao muškarac. Mora se priznati da bi njihovi majčinski instinkti bili znatno manje fatalni za njihove karijere.

    Ali upravo zahvaljujući njihovu napretku, drugačija vrsta razgovora je sada moguća. Vrijeme je da žene na vodećim pozicijama shvate da, iako još uvijek probijamo led, mnoge od nas također podržavaju neistinu da "imati sve" predstavlja funkciju lične odlučnosti.

    Svjesna sam da se većina Amerikanki suočava s problemima mnogo većim od ovog koji se razlaže u ovom članku.

    Milioni drugih radnih žena se suočavaju s puno težim životnim okolnostima. Neke od njih su samohrane majke; mnoge od njih se bore ne bi li našle bilo kakav posao; druge pak izdržavaju svoje muževe koji ne mogu pronaći posao. Mnoge se nose s poslom u kojem je dnevna zaštita ili nedostupna ili vrlo skupa; školski rasporedi se ne poklapaju s poslovnim rasporedima; i same škole ne uspijevaju obrazovati njihovu djecu. Mnoge od ovih žena se brinu ne o tome kako će "imati sve", već kako da zadrže ovo malo što imaju.


    Iako su žene, kao grupa, postigle značajne pomake u plaćama, obrazovnim postignućima, i prestižu u zadnje tri decenije, ekonomisti Justin Wolfers i Betsey Stevenson pokazali su da su žene danas manje sretne negoli su to njihove pretkinje bile 1972., i u apsolutnom i u relativnom smislu u odnosu na muškarce.

    Najbolja nada za poboljšanje sudbine svih žena i zatvaranje onoga što su Wolfers i Stevenson nazvali "novim jazom među spolovima" – mjereno prema dobrobiti više nego prema plaćama – jest zatvoriti jaz među vodstvom: izabrati žensku predsjednicu i 50 senatorica; osigurati da žene budu ravnopravno zastupljene u redovima korporativnih rukovoditelja i pravosudnih vođa. Samo kad žene budu provodile vlast u dovoljnom broju stvorit ćemo društvo koje zaista funkcionira za sve žene.

    To će biti društvo koje će funkcionirati za svakoga!

    Prilagođeno sa: libela.org                                                            

  •  
  • 20.03.2013
  •  

Centar za edukaciju i istraživanje Nahla   |   Džemala Bijedića 122, Sarajevo   |   Tel +387 (33) 710-650   |   Fax +387 (33) 641-664