Edukacija   |    Istraživanje   |    Poslovna zajednica   |    Linija zdravlja   |    Usluge   |    Ostale aktivnosti

  

  • AU prepoznala potrebe Bošnjaka
  • Intervju s doc. dr. Dževadom Šuško, intelektualkom i društvenom aktivisticom, koja je nedavno odbranila doktorat na temu: "Pojam lojalnosti: Reakcija Bošnjaka na Austro-Ugarsku imperiju (1878-1914)"
  • Na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu (IUS), 28. novembra 2012. godine, mr. Dževada Šuško branila je i odbranila doktorski rad pod nazivom "Pojam lojalnosti: Reakcija Bošnjaka na Austro-Ugarsku imperiju (1878-1914)". Članovi komisije bili su: akademik prof.dr. Ferid Muhić (ko-mentor), prof.dr. Fikret Karčić (predsjednik), prof.dr. Zeki Parlak (mentor), prof.dr. Aliye Mataraci (član) i prof.dr. Mirsad Karić (član). Po uspješno odbranjenoj doktorskoj tezi, akademik Ferid Muhić je izjavio da je Dževada Šuško time postala jedna od najboljih poznavateljica života Bošnjaka u austrougarskom periodu. Naravno, razgovor s novom doktoricom nauka Dževadom Šuško, koja ima izuzetno bogatu biografiju, upriličili smo dva dana  kasnije u njenoj kancelariji na Univerzitetu gdje radi. Razgovor smo započeli neformalno opaskom da poznaje nekoliko svjetskih jezika, na što smo dobili odgovor:

    "Kao dijete od četiri godine s roditeljima sam otišla živjeti u Njemačku. Za dvije godine sam naučila jezik, tako da sam dobila i pohvale od učiteljice da sam među najboljim čitateljima na njemačkom jeziku. Čak je i advokat kod kojeg je moj otac radio rekao:  'Ne mogu da shvatim da moja Barbara ima slabiju ocjenu iz njemačkog, nego tvoja Dževada'. Hvala Bogu, imam taj talenat za jezike. Za vrijeme boravka od godinu dana u Italiji naučila sam italijanski jezik, da bih kasnije počela studirati romanistiku i naučila španski jezik. Tokom studiranja njemačka vlada  dala mi je stipendiju, te sam, što je uobičajeno, dva semestra provela u inostranstvu,  otišla sam  u Kanadu na usavršavanje engleskog jezika. Tamo sam, opet, upisala intenzivni kurs arapskog jezika da bih na preporuku profesora iz Egipta u ljeto 1993. godine otišla na Birzeit Univerzitet u Palestini gdje sam u Ramalli, u ljetnom semestru, učila arapski jezik i, što je najvažnije, upoznala se na licu mjesta i iz prve ruke s palestinskim pitanjem."

    Naš dalji razgovor, potom,  usmjerili smo ka samoj doktorskoj tezi interesirajući se koji je razlog izbora teme doktorskog rada „Pojam lojalnosti: Reakcija Bošnjaka na Austro-Ugarsku imperiju (1878-1914)“? O tome Dževada Šuško kaže:

    "Bošnjaci su kroz povijest bili desetak puta izloženi etničkom čišćenju, oduzimanju vlastitog imena, jezika, kulture, imetka i historijskog pamćenja, a nikada nisu uzvratili osvetom niti ratom. Inače su svi ratovi koji su se odvijali na tlu Bosne i Hercegovine importirani sa strane. Zatim, vladaju općenito nepovjerenje, predrasude i manjak razumijevanja prema autohtonim i doseljenim muslimanima u Evropi koja se u pojedinim krugovima brani kao „kršćanski klub“. Stoga se često u raznim diskusijama postavlja pitanje da li muslimani pašu u evropski kontekst. Sve to je izazvalo kod mene interesiranje da se više pozabavim Bošnjacima. Kad sam porazgovarala s prof. Karčićem, on mi je savjetovao da posmatram Bošnjake pod prizmom lojalnosti, i to u postosmanskom periodu kad je Berlinski kongres odlučio da Bošnjacima vlada dominantno kršćanska evropska država, tj. Austro-Ugarska. Inače,  čitavo 19. stoljeće, a i 20. je okarakterizirano kao period neizvjesnosti i nesigurnosti. Nove države nastaju kao rezultat dezintegracije Osmanskog carstva, Bošnjaci su izloženi procesu evropeizacije, Berlinski kongres odlučuje o budućnosti malih naroda u korist interesa velesila, Austro-Ugarska po prvi put vlada jednim muslimanskim narodom, a bosanski muslimani po prvi put pripadaju nemuslimanskom vladaru i susreću se s kršćanskom Evropom i novim pravilima života. Ispitivati lojalnost Bošnjaka prema Austro-Ugarskoj u takvom jednom razdoblju gdje se vlast mijenja i gdje valja  preorijentirati lojalnost s jednog vladara na drugog je veoma zanimljivo. Ja sam sebi uzela za cilj da doprinesem boljem upoznavanju Bošnjaka, da razbijem općenito predrasude prema autohtonim muslimanima i da ponudim sveobuhvatno razumijevanje gepolitičkih procesa u modernoj historiji Evrope koja je direktno utjecala na Bošnjake. Inače, imamo trenutno globalni trend u društvenim naukama prema studijama koje govore o susretu s drugim i drugačijem (encounter studies)."
     
    U čemu se ogledao utjecaj austrougarske vladavine i kako su  Bošnjaci, ustvari,  prihvatili dominaciju zapadne kulture?

    "Utjecaj je bio višestruk. I to ne samo na jednom polju. To bi zahtijevalo više elaboracija. No, i sama austrougarska vlast je imala različite pristupe u tom nastojanju da modernizira BiH i bosanskohercegovačko društvo, te time i Bošnjake. U globalu, austrougarska vlast je smatrala da se ovdje radi o jednom zaostalom narodu kojeg je nužno kultivirati u svim segmentima. I to od administracije, ekonomije, obrazovanja, preko vojske do načina života. U tu svrhu osnovali su nove škole, pozorište, muzeje, i slično. Bošnjaci su u početku žestoko reagirali. To su potvrdila na kraju i sva moja istraživanja. Naime, Bošnjaci su se i pri samoj pomisli da bi Austro-Ugarska mogla doći da vlada Bosnom i Hercegovinom ponajviše bojali da im se ne oduzme vjera, odnosno da se ne prekine njihova duhovna veza za sultanom i Istanbulom. Osim toga, trebamo imati na umu da su Bošnjaci nekoliko stotina godina bili najzapadnija zemlja Osmanskoga carstva, te su bili stalno izloženi sukobima. Bošnjaci su uvijek morali braniti tu najzapadniju granicu. Otuda, nije bilo iznenađujuće što nisu tek tako mogli prihvatiti dojučerašnje neprijatelje. Čule su se glasine da se Osmanlije povlače i da dolazi Austro-Ugarska. S druge strane, Srbija i Crna Gora dobijaju autonomiju, a muslimani se nasilno  protjeruju i pokrštavaju, oduzima im se imetak. Štaviše, i austrougarska vlast  je u početku, prvih šest mjeseci vladavine, bila  izuzetno kruta, ubijala je, zlostavljala i vješala Bošnjake. Rešad Kadić je u romanu o Hadži Loji pisao o tome. I ja sam, u tom kontekstu,  istraživala osjećaje, brige, razmišljanja, motive Bošnjaka u tom periodu. Interesiralo  me kako i zašto su Bošnjaci reagirali, a ne samo  historijske činjenice. O tome su pisali i Hamdija Kreševljaković i Edhem Mulabdić u svom romanu 'Zeleno busenje' kao i drugi očevici tog doba. Tek poslije, uvidjevši svoju grešku, austrougarska vlast je promijenila svoj pristup. Oni su uvidjeli da su Bošnjaci autohtoni građani ove države i da su stabilniji od ostalih naroda..."
    Govorite sada o periodu vladavine Benjamina Kalaja?

    "Da, kad je Kalaj preuzeo vlast, na period od više od 20 godina, on je sasvim drugačije pristupio Bošnjacima. Shvatio je da su Bošnjaci, kao autohtoni narod, nasljednici starobosanske aristokratije, te da su postojali i prije dolaska Osmanlija na ove prostore. Uvidio je, ustvari, da su Bošnjaci imali duboke i jake korijene. Ujedno, prepoznao je da ime Bošnjak važi za sve građane Bosne i Hercegovine, i to bez obzira na to kojoj vjeri pripadaju. To su bile historijske činjenice i ništa on nije izmislio kako su neki poslije htjeli pripisati. Kao akademik i historičar, Kalaj je sasvim dobro poznavao situaciju. Usto, shvatio je da su Srbi sa svoje strane nastojali pridobiti pravoslavne Bošnjake, a isto tako i Hrvati katolike Bošnjake. U tom pogledu vrijedna je knjiga o Bošnjacima u austrougarskoj vojsci (Des Kaisers Bosniaken), gdje se da uočiti kako su svi oni zajedno služili u bošnjačkoj regimenti, nosili zajedničku uniformu krojenu za Bošnjake i svi s fesom na glavi."
     
    Bošnjaci su, dakle, služenjem te vojske  pokazali, donekle, svoju lojalnost?
    "Svakako, služenje vojske je jasni dokaz lojalnosti. Bošnjaci su to pokazali u toku Prvog svjetskog rata kad su činili elitnu jedinicu. Još danas se Bošnjaci ubrajaju među najhrabrije  vojnike  unutar austrougarske vojske. Niz austrijskih autora i suboraca to potvrđuju. Ipak, kad je zakon iz 1881. naređivao da se vojska mora služiti kod Bošnjaka je to isprva donijelo nelagodu i dezorijentaciju, jer moglo se, recimo hipotetički, desiti da se sukobe Bošnjaci koji su služili austrougarsku vojsku s onim Bošnjacima u preostalom dijelu Osmanskog carstva. Većina njih se tada pitala - kako ću ja služiti vojsku nemuslimanskog vladara i da li je to šerijatski ispravno? Međutim, Austro-Ugarska je prepoznala brige i potrebe Bošnjaka. Bošnjacima je bilo dozvoljeno da obavljaju namaze, imenovani su taborski imami koji su predvodili namaze, džume i općenito vodilo se računa o vjerskim propisima unutar vojske. Postojala je posebna ishrana za muslimane, pa čak pri doktorskim pregledima ili među vojnicima vodilo se računa o razumijevanju stida kod muslimana. Ali i naša umna ulema, prije svega Mehmed Teufik Azapagić, doprinijeli su da dileme oko služenja austrougarske vojske i općenito oko života pod nemuslimanskom vlašću vremenom nestanu. On je, oslanjajući se na izvore islama, našao odgovor tako što je istakao da muslimani mogu živjeti na određenoj teritoriji sve dok njihova vjera nije ugrožena i dok mogu prakticirati svoju vjeru, tj., izvršavati vjerske dužnosti. Za njegovu reformističku misao i lojalnost Azapagića je čak i nagradila Austro-Ugarska zlatnom zaslužnom medaljom (Goldenes Verdienstreuz) i ordenom Željezne krune (Orden der Eisernen Krone)."
    Austrougarska vlast je priznala islam kao vjeru i čak inicirala organiziranje Islamske zajednice?

    "Oni su time priznali potrebe Bošnjaka što je, ustvari, bila i potreba modernog vremena. S druge strane, Bošnjaci su se isticali veoma modernim zahtjevima, a to je autonomija. Već je njemački mislilac Imanuel Kant podržavao ideju o samostalnosti razuma, čovjeka i zajednice. Tu misao je kasnije početkom 20. stoljeća obradio i Max Weber. Smatram da su Bošnjaci itekako pokazali zrelost i modernost tražeći da se kao narod organiziraju i upravljaju svojim poslovima, da li se radilo o državi Bosni s Gradaščevićevim pokretom ili u doba Austro-Ugarske s vakufsko-me'arifskom autonomijom. Austro-Ugarska je to shvatila i popustila dajući Bošnjacima vjersko-mearifsku autonomiju. Na osnovu ovih modernih zahtjeva formirane su prve političke stranke kao Muslimanska narodna organizacija ili Muslimanska napredna stranka. Iako je bilo različitih stavova, ipak zajedničko ovim strankama bilo je što su se borile  za ono što je Bošnjacima najvažnije, a to je islam."
    Uglavnom, u društvenom životu za Bošnjake pod austrougarskom vladavinom nije bilo nekih značajnijih zapreka?

    "S obzirom na to da je Bosna i Hercegovina tretirana kao sastavni dio Austro-Ugarske i time kao integralni dio srednjoevropskog koncepta, cilj je bio pretvoriti Bosnu i Hercegovinu u jednu naprednu srednjoevropsku državu. To je uključivalo promjene u političkom, administrativnom, ekonomskom, obrazovnom i društvenom sistemu. Austro-Ugarska je željela da se Bošnjaci što više uključe u društveni život. Što su se Bošnjaci više udaljavali od utjecaja Istanbula, to je bilo bolje za Austro-Ugarsku monarhiju. Suština je bila vladati ovim prostorima i narodima. Zanimljiv primjer je stil arhitekture koji je primjenjivala Austro-Ugarska. Naprimjer, današnji Fakultet islamskih nauka ili Vijećnica su izgrađeni u pseudo-maurskom stilu, uvažavajući islamsku estetiku, ali svjesno izbjegavajući osmansku arhitekturu. Znači Austro-Ugarska je pokazala time uvažavanje islamskog naslijeđa kod Bošnjaka, ali ipak imajući na umu da treba ovaj narod otcijepiti od Osmanlija. Dalje promjene u društvenom životu su bili novi časopisi, kao, npr., Bošnjak i Behar, te kiraethane koje su gajile kulturu dijaloga, zatim formiranje političkih stranaka. Kad je izvršena aneksija 1908. izdat je ustav, osnovan parlament i realizirani prvi izbori. Bošnjaci su u svim tim segmentima bili uključeni."
    Koliko su Bošnjaci prihvatili te nove izazove koji su im nuđeni i kako u svjetlu toga vidite migracije Bošnjaka koje su  bile intenzivne?
    "Imamo nekoliko etapa tih i takvih migracija koje su posebno bile izražene 1878. g. s okupacijom BiH, 1881. g. sa zakonom o služenju vojske i 1908. godine s aneksijom BiH. U početku, Austro-Ugarska nije branila da se Bošnjaci iseljavaju, i čak je to pospješivala. Tada su naseljavani kolonisti iz susjednih država i iz Njemačke. Tako je drugi jezik po upotrebi postao njemački jezik. No, vremenom, Austro-Ugarska je uvidjela da ako toliko smanje broj Bošnjaka automatski će se dobiti na porastu Srba. Naime, znali su da Srbi imaju svoj strateški plan da BiH pripoje velikoj Srbiji. Ako bi se, dakle, stvorio taj debalans, većina Srba nauštrb Bošnjaka - onih koji su istinski voljeli BiH, otvorila bi se vrata velikoj Srbiji i time zatvorila vrata Austro-Ugarskoj. Zato je Austro-Ugarska promijenila svoj odnos prema selidbi Bošnjaka i počela otežavati njihovu selidbu u Tursku. A, otežavala je tu selidbu nuđenjem niza pogodnosti, pojednostavljeno rečeno, u stilu "hajdemo se dogovoriti o onome šta vam smeta, čega se bojite i sl. Hoćete vjersku autonomiju - bujrun, hoćete Islamsku zajednicu - izvolite". Istakla bih ovdje da običan narod nije bio toliko svjestan tih mogućnosti koliko sama bošnjačka inteligencija. Jedan od onih koji je prihvatio ponuđeno bio je Mehmed-beg Kapetanović. On je bio ključna osoba u širenju razumijevanja i lojalnosti prema Austro-Ugarskoj. Veoma zanimljivo, on je prvi musliman u Austro-Ugarskoj imperiji koji je promaknut u austrougarsku aristokratiju. To je velika stvar. Dobio je time priznanje i titule. Tim povodom, u pozadini su bile incirane debate kako to da jedan musliman može postati član Austro-Ugarske aristokratije. A, pripadati aristokratiji i dan danas u Austriji je na cijeni. Mogu reći, kao zaključak, da je pored vjerskog identiteta Bošnjaka i domovine Bosne i Hercegovine, koju je austrougarska vlast poštovala, tu neizostavno i bosanski jezik. To su tri bitna elementa u određivanju jednog naroda. Koliko je Austro-Ugarska pokazivala pažnje prema tim elementima poštujući ih, toliko su Bošnjaci uzvraćali lojalnošću. Ti elementi su posebno bili važni Bošnjacima u ono vrijeme, a vjerujem da će to biti i povodom aprilskog popisa stanovništva 2013. godine."
    Migracije Bošnaka su nastavljene i u vrijeme vladavine komunističke Jugoslavije. Razlog je bio ekonomske naravi. Kako je tekao taj proces i koliko su Bošnjaci bili organizirani u smislu očuvanja svog identiteta?
    "U to vrijeme vladavine komunističke Jugoslavije moramo razlikovati dvije skupine Bošnjaka koji su iseljavali u zapadnu Evropu. Prvu grupu čine politički migranti kao, npr., r. Adil-beg Zulfikarpašić, Smail Balić, Teufik Velagić. Oni su dali bogat doprinos afirmirajući bošnjaštvo u zapadnoj Evropi, što dokazuje bogato opremljena biblioteka 'Bošnjačkog instituta' u Zürichu, te razne publikacije kao što je časopis 'Bosanski pogledi' i niz radova koje je napisao na njemačkom jeziku r. Smail Balić o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Rahmetli Teufik Velagić mi je pričao da je pri njegovom dolasku u Austriju pitan koje je nacionalnosti i kad je on odgovorio da je Bošnjak, bez preispitivanja je austrijski činovnik unio Bošnjak kao njegovu nacionalnu odrednicu. To govori o historijskom pamćenju Austrije, koje je toliko važno. Drugu skupinu Bošnjaka, koja se iseljavala  iz komunističke Jugoslavije, činila je mahom radnička klasa. Oni su uglavnom išli zbog ekonomskih razloga, što bismo rekli - trbuhom za kruhom. Išli su s namjerom da ostanu kraće  vrijeme ne bi li zaradili  koji dinar i vratili se kućama. I moj otac je otišao s takvom namjerom. Stoga su ti iseljenici i zvani u njemačkom govornom području „Gastarbeiter“, znači gostujući radnici od kojih se očekivalo da će privremeno boraviti i nakon izvjesnog vremena vratiti se svojim domovinama. Prisjećam se da smo svako jutro iz Njemačke slušali  Radio Sarajevo. Što se tiče samog očuvanja identiteta na Zapadu, više se to odnosilo na to da je islam razumijevan kao kulturno naslijeđe, nego kao svakodnevna vjerska praksa, npr., u estetskom smislu da se u kući nalazi bosanski ćilim, findžani i suveniri iz Sarajeva i sl. S druge strane, treba imati na umu utjecaj jugoslovenske ideologije koja je tada bila itekako izražena. Jugoslovenski konzulat nadgledao je klubove u kojima se gajio jugoslovenski identitet. Ja sam, recimo,  morala ići na tamošnju jugoslovensku dopunsku nastavu, inače nam se ne bi produžio jugoslovenski pasoš. S današnjeg stanovišta rekla bih da je to bila puka indoktrinacija. Zamislite, svake sedmice sam morala ići tri časa u školu, gdje smo morali pjevati jugoslovensku himnu, crtati  zastavu i državne granice, te pisati  pjesme o Titu. Sjećam se da sam, kao desetogodišnja djevojčica,  zajedno sa svojim roditeljima plačući pratila na TV-u sahranu Josipa Broza Tita. Zar to nije dokaz da je meni kao djetetu mozak dobrano bio ispran? Tek nakon agresije na BiH 1992. g. i dolaskom bošnjačkih prognanika porastao je broj organizacijskih struktura, tj., džema'ata, klubova, dopunska nastava na bosanskom jeziku itd."
     
    Bošnjaci su iselili diljem svijeta i po agresiji i genocidu nad njima 1992-1995.g. Imate li uvida kako su prihvaćeni u tim zemljama, kakve su bile eventualne predrasude o njima  i da li su adekvatno organizirani?
    "Da, po prvi puta u povijesti Bošnjaka oni su se raselili prema zapadu i istoku tako da su od '90-ih godina Bošnjaci nastanjeni na svim kontinentima, od najzapadnijeg dijela Kanade u Vancouveru pa do Novog Zelanda. Teško je dati jednu procjenu o okolnostima života Bošnjaka u tim raznovrsnim državama. Prije svega, ja uvijek polazim od nas samih. Ukoliko se mi Bošnjaci kao muslimani držimo vjerskih načela, a to je da pokažemo kako poštujemo zakon te države u kojoj živimo, ukoliko smo odgovorni, poslovni, precizni, obrazovani i nastojimo biti među najboljima, toliko ćemo biti poštovani pa gdje god živjeli. Bošnjaci, kao evropski autohtoni muslimani, štaviše mogu da doprinesu razbijanju predrasuda prema muslimanima.  Tarik Ramadan je ukazao i uporedio poštivanje zakona u jednoj državi sa služenjem Allahu, dž.š. Jer, i Kur'an naređuje poštovanje zakona. Dakle, musliman čim živi u jednoj državi isto kao da je sklopio ugovor s tom državom te je stoga dužan ispoštovati takav ugovor. S obzirom na to da zapadne države, gdje se većina Bošnjaka naselila, poštuje ljudska prava koja uključuju vjerske slobode, Bošnjacima je dozvoljeno da obavljaju svoje vjerske dužnosti, pa otuda moraju da se ponašaju i  u skladu sa zakonom tih država."
    U međuvremenu u zapadnim zemljama je rođena i nova generacija Bošnjaka. Postavlja se pitanje: koliko su se otuđili od svojih korijena?
    "To je jedno važno pitanje. Ja bih voljela da postoji jedna ustrojena strategija na državnom nivou. S jedne strane, imamo razne organizacije bošnjačke omladine koja je aktivna, radi na održavanju veze s domovinom i gaji bošnjački identitet. S druge strane, imate nove generacije koje su se asimilirale i utopile u nova društva, pa znatno i  zaboravile bosanski jezik. To je veliki gubitak prvo za njih samih, jer su zanemarili svoj identitet, iako imenom i prezimenom su i dalje Bošnjaci. Kao drugo, to je  gubitak za Bosnu i Hercegovinu, jer je time nastavljeno etničko čišćenje Bošnjaka s ovih prostora."
    U bh. javnosti se potencira veći angažman žena. Odista, koliko žene mogu danas doprinijeti bržem stasavanju BiH?
    "Nisam baš ljubiteljica razgraničavanja žena-muškarac. Svi imamo zadatke i smatram da se zajedničkim snagama trebamo suočiti s raznim izazovima današnjeg vremena. Uzvišeni Allah je dao insanu, tj., i ženama kao i muškarcima, razum da ga maksimalno iskoriste i da prepoznaju svoju ulogu. Smatram da trenutno u Bosni i Hercegovini imamo ogromne slobode, kapacitete i mogućnosti, a bojim se da to dovoljno ne iskorištavamo. Ima veliki broj obrazovanih žena. Imamo takav politički i društveni sistem koji ne brani ženama da se po svom izboru školuju, angažiraju, rade, napreduju itd. Opet je do nas. Ukoliko svaka od nas žena prepozna svoj potencijal, radi na usavršavanju sebe kao ličnosti, ponaša se odgovorno i profesionalno, širi optimizam, prenosi vrijednosti poput istinitosti, iskrenosti, pravde i preciznosti na druge generacije i stavlja se na raspolaganje za opće dobro, vidim itekako veliki utjecaj žena na izgradnju Bosne i Hercegovine."



    Iz biografije:

    Dževada Šuško je viša asistentica na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu (IUS) na Odsjeku za međunarodne odnose gdje predaje predmete vezane  za politiku Evrope i Evropsku uniju. Kao doktorand u okviru doktorskog programa na IUS-u položila je sve predmete s najvišom ocjenom, napisala niz akademskih radova, od kojih su neki objavljeni u akademskim časopisima, kao poglavlja u knjigama ili prezentirani na domaćim i inostranim konferencijama. Fokus njezinih istraživanja su politički procesi Jugoistočne Evrope, status Bosne i Hercegovine u međunarodnoj zajednici i Bošnjaci kao evropski muslimani. Dževada Šuško je jedna od autorica biografije bivšeg visokog predstavnika Christiana Schwarz-Schillinga. Dala je svoj doprinos kao autorica u bibliografiji "Prilozi za istraživanje sociokulturnog položaja žene u BiH: izabrana bibliografija (1900-2010)“ koju je priredio Centar za edukaciju i istraživanje "Nahla". Njen doktorski rad bavi se tematikom "Pojam lojalnosti: Reakcija Bošnjaka na Austro-Ugarsku imperiju (1878-1914)". Disertacija ima za cilj da doprinese boljem razumijevanju Bošnjaka kao autohtonog  evropskog  naroda. Dževada Šuško je najveći dio svog obrazovanja stekla u Njemačkoj na univerzitetima Heidelberg i Hamburg, gdje je uspješno okončala magistarske studije, a studirala je i u Italiji (Firenca), Kanadi (Ottawa), Palestini (Ramalla) i Španiji (Madrid). Stoga govori nekoliko svjetskih jezika (njemački, engleski, francuski, italijanski i španski). Dževada Šuško je uključena u aktivnosti  nevladinog sektora, u Centru za edukaciju i istraživanje "Nahla (www.nahla.ba) i Centru za napredne studije u Sarajevu (www.cns.ba) gdje je angažirana kao forum koordinator. Nakon 30 godina boravka prvenstveno u Njemačkoj vratila se s porodicom u BiH s mužem i troje djece živi u Sarajevu.
     
    Razgovarao: Selman Selhanović
    Prilagođeno iz lista Preporod

  •  
  • 30.01.2013
  •  

Centar za edukaciju i istraživanje Nahla   |   Džemala Bijedića 122, Sarajevo   |   Tel +387 (33) 710-650   |   Fax +387 (33) 641-664