Edukacija   |    Istraživanje   |    Poslovna zajednica   |    Linija zdravlja   |    Usluge   |    Ostale aktivnosti

  

  • Žene koje su odbile umrijeti
  • Razgovor s režiserom filma Mohamedom Kenawijem. Povod za razgovor bila je nagrada koju je film nedavno dobio.
  • Mohamed Kenawi mladi je italijansko-egipatski režiser dokumentarnih filmova, s već brojnim uspješnim filmovima iz sebe. Osnivač je nezavisne produkcijske kompanije „Domino Film“ koja je prošle godine za televizijsku kuću Al Jazeera snimila film o bosanskim ženama pod nazivom „Žene koje su odbile umrijeti“ (Women Who Refused to Die). Članice CEI Nahla također su učestvovale u snimanju filma.


    1.    Poštovani gospodine Kenawi, kako ste odlučili da napravite film o bosanskim ženama? Da li se finalni proizvod razlikuje od onoga što ste očekivali da ćete dobiti na početku?


    Kad je počeo rat u Bosni 1992. sjećam se kako smo mi u Egiptu mnogo govorili o tome. Dvije stvari su nam bile zanimljive. Prva, dugačko ime te zemlje o kojoj se govorilo, kako smo je mi na arapskom zvali "el-busna vel hersek", i druga što je to zemlja u kojoj žive muslimani i mi smo se stalno pitali: "Ma kako to, neki muslimani u Evropi". Mi smo od malih nogu nekako navikli da muslimani samo žive u arapskom svijetu ili najdalje u Aziji. Kasnije kad je rat završen, odjednom se više nije govorilo o "el-busna vel hersek" i nekako se podrazumijevalo da je sad sve dobro i da se u Bosni živi normalan život. Ali ime te zemlje i priče iz te zemlje, ostale su mi duboko u sjećanju.

    Nakon što sam završio školu i fakultet, počeo sam se baviti svojim poslom - režijom i doselio sam u Italiju, uronio u život i posao, ali Bosna mi je uvijek ostala u glavi i nekako sam osjećao da bih trebao uraditi nešto u vezi s tim. Pregledao sam brojne filmove i dosta čitao o tome šta se sve dešavalo i dešava u BiH. U arapskom svijetu, odakle dolazim, i dalje se samo govorilo o ratu, mržnji, nestalima, plaču i grobljima. Mnogi filmovi zaustavljaju se na toj tački prošlosti i smrti. U zapadnom svijetu gdje sada živim naišao sam na filmove koji govore o ugodnoj bosanskoj svakodnevnici, nekom lijepom, rekao bih normalnom životu.

    Nisam bio uvjeren ni u jedno, a ni u drugo, stoga sam odlučio da dođem i vidim sam svojim očima.

    U Bosni sam pronašao smrt, ali jednu drugu smrt, hvala Bogu ne više onu koju sam gledao u arapskim filmovima o masakrima i granatama. Jednu tihu, nečujnu smrt, diskriminaciju i nepravdu, prekršena ljudska prava nakon gubitka bliskih članova porodice i usto vidio sam siromaštvo ljudi koji su ostali sami pred svim tim nedaćama. Ali tokom svog puta vidio sam i drugi život, ne onaj koji sam gledao u zapadnim filmovima, ali život koji se bori protiv te tihe smrti s nadom u bolje sutra, u normalan život.

    Nastavljajući s istraživanjem, vidio sam inicijative, udruženja, mjesta i osobe koje žele postići normalan život i vidio sam da su većina osoba oko tih dešavanja upravo žene. 

    Vidio sam da su žene te koje se prije svih i to skoro same bore protiv tog odumiranja kako bi ponovo živjele normalnim životom i to u tišini, daleko od očiju medijskog svijeta, bilo istočnog ili zapadnog. Stoga sam osjetio potrebu i obavezu, s obzirom na to da se bavim ovim poslom, da nas svoj način doprinesem. Ako ništa drugo, da svijetu pokažem to što rade te hrabre žene.


    2.   Prije nekoliko dana, film je i nagrađen. Čini se da je film dobro prihvaćen i vrlo uspješan. Možete li nam kratko opisati život filma do sada?


    Hvala Bogu, uspio sam napraviti film u martu, 2012. godine,  i film je prikazan s arapskim titlovima na Al Jazeerinom dokumentarnom kanalu sa 30 miliona gledalaca, a u julu 2012. film je prikazan s engleskim titlovima na kanalu „Al Jazeera English“ i vidjelo ga je najmanje 70 miliona gledalaca.

    Usto film do sada ušao u selekciju brojnih festivala od kojih su neki:

    -    8. Aljazeera međunarodni festival dokumentarnog filma (Doha, Katar, april, 2012)
    -    6. Jadransko-mediteranski festival filma (Ankona,Italija, august, 2012)
    -    EtnoFilm Festival (Padova, Italija, septembar, 2012) – nagrada za najbolji film
    -    Festival „Terra di Tutti Film“ (Bolonja, Italija, oktobar, 2012) – nagrada za najbolji film
    -    „MediMed Market“ dokumentarnog filma (Španija, oktobar, 2012)
    -    2. Filmski festival Rouyesh Int'l (Mashhad, Iran, novembar, 2012)

    Film je dakle osvojio dvije nagrade na dva festivala dosada i vidjelo ga je oko 100 miliona gledalaca. Ja se i dalje osjećam dužnikom prema vašoj zemlji i želio bih da cijeli svijet vidi šta rade ove hrabre bosanske žene koje su odbile umrijeti.



  •  
  • 10.12.2012
  •  

Centar za edukaciju i istraživanje Nahla   |   Džemala Bijedića 122, Sarajevo   |   Tel +387 (33) 710-650   |   Fax +387 (33) 641-664