Edukacija   |    Istraživanje   |    Poslovna zajednica   |    Linija zdravlja   |    Usluge   |    Ostale aktivnosti

  

  • Gaza je univerzalna grobnica ljudskosti
  • Intervju sa Simone Bitton, rediteljicom filma "Rachel" koji će biti prikazan u okviru Panorame Sarajevo Film Festivala, u četvrtak, 13. augusta, u kinu Meeting Point, u 12 h.
  • Simone Bitton nije obična žena. Rođena je 1955. u Maroku, kao kćerka jevrejskog draguljara. U školi je govorila francuski, a kod kuće arapski. Njena porodica je 1966. emigrirala u Izrael i tamo je naučila hebrejski. Tokom Oktobarskog rata 1973. služila je u izraelskoj vojsci i to ju je iskustvo pretvorilo u pacifistkinju. Nakon toga je otišla u Pariz i diplomirala na IDHEC-u (Institut visokih filmskih studija), čuvenoj francuskoj filmskoj školi. Danas je ona, kako ponosno tvrdi, "žena iz tri zemlje i tri kulture" koja vrijeme provodi na relaciji Francuska-Izrael-Maroko.

    Intervju koji slijedi realizirao je Ciné-Sud Promotion u januaru 2009., a njegov engleski prijevod objavljen je na Facebook stranici za film "Rachel" 2. februara 2009. godine.


    Kako biste opisali priču svog filma?

    Film je kinematografska istraga o smrti djevojke koju je pregazilo vojno vozilo u jednoj oboljeloj zemlji. Ta djevojka je bila Amerikanka, vozilo je bilo izraelski buldožer, a zemlja Palestina i Izrael – regija čiju nesreću, i povremenu ljepotu, ja uporno dokumentujem, film za filmom. Rachel je ubijena 2003. godine u Rafi, na južnom kraju pojasa Gaze. U to vrijeme, izraelska vojska uništavala je na hiljade kuća i zgrada da bi napravila ničiju zemlju i podigla zid na granici s Egiptom. Rachel je bila dio međunarodne grupe pacifista koji su odlučili stati između kuća i buldožera. Jedan od tih buldožera jednostavno se nije zaustavio, a izraelska vojska odbila je priznati bilo kakvu odgovornost.

    Moja istraga je rigorozna. Pošto ovaj slučaj nikad nije stigao pred sud, ja imam ulogu istraživačkog sudije: ja ispitujem svjedoke, pregledam svjedočenja, ja analiziram inkriminirajuće dokaze, itd. Pritom rušim brdo laži i puštam da istina izađe sama na vidjelo, bez komentara. Ovakva vrsta rigoroznosti je od suštinskog značaja, jer mi dopušta da idem dalje, da premašim samu temu.

    U filmu, rezultat istrage ima manji značaj od samog toka istrage. Cilj je da se snime i prikažu mjesta, ljudi i predmeti, da se objedine riječi, geste i momenti tišine. Cilj je da se izazovu emocije iz najhladnijih i najtežih oblika materijala, poput snimka nadzorne kamere ili glatkog metalnog stola za autopsiju.

    Palestinski pjesnik Mahmud Derviš često je govorio: “Put prema domu ima veći značaj od samog doma.“ To predstavlja veoma dobru definiciju bilo kakvog umjetničkog napora. Način na koji osoba za nečim traga i ono što ta osoba otkrije u datom procesu puno je značajnije od onoga što u konačnici pronađe. U ovom filmu trudila sam se da poetično istražujem.

    Neke od scena u filmu su gotovo nepodnošljive. Da li je bilo neophodno prikazati Rachelin leš?

    Da. Bilo je neophodno prikazati ga, čak i prije samog početka i nekoliko puta tokom filma, kako bi se sve vraćalo toj slici, slici razorenog tijela mlade osobe koja nikad neće ostarjeti. Moj rad ne bi imao nikakvog smisla da sam sklonila pogled od tog prizora. Međutim, za mene je također bilo bitno podijeliti s publikom teškoće s kojima sam se suočila da bih taj prizor napravila primjerenijim i izraziti proces promišljanja koji mi je to konačno omogućio. Mladić koji je snimio jednu od tih fotografija rekao je da osjeća grižnju savjesti zbog toga i da je svjestan elementa opscenosti koji sadrži. Međutim, on je snimio te slike jer je neophodno imati dokaze. Također je rekao da žali što nije imao videokameru, jer bi prisutnost videokamere možda spriječila smrt njegove prijateljice. Nedavno sam u Belfastu, gdje su me pozvali da pričam o svom radu sa studentima filma, prikazala dijelove filma. Jedna od učesnica seminara, žena iz moje generacije, rekla je da je prizori podsjećaju na njenu vlastitu mladost, kad se goloruka suprotstavljala britanskoj vojsci. Ona je dodala da bi, da je kojim slučajem bila ubijena tokom tih sukoba, željela da slika njenog krvlju natopljenog tijela bude prikazana širom svijeta. Danas, na svakom koraku su prisutni fotoaparati i kamere.  Borci i osobe koje protestuju u zonama sukoba znaju da ako budu ubijeni, da će slika njihovog tijela biti prikazana u medijima širom svijeta, ne samo da se tome ne protive, već to predstavlja i dio njihovog pristupa. Stoga, veoma iskreno vjerujem da bi mi Rachel dozvolila da koristim njenu sliku; ako ništa, njena porodica se ni u jednom momentu tome nije protivila.

    Ustvari, za mene lično najnepodnošljiviji momenti su oni dok je Rachel još živa: kad pleše s palestinskom maramom ili kad piše rečenice poput: „Dolazak ovdje jedna je od najboljih stvari koje sam ikad uradila.“ Te prizore gledam s knedlom u grlu dok mi se utroba prevrće.

    Koliko dugo ste radili na istrazi i samom filmu? Da li je bilo teško locirati svjedoke i dobiti pristup izraelskim vojnim zvaničnicima?

    Istraživanje je trajalo otprilike tri godine i podrazumijevalo je stalna putovanja između SAD-a, Velike Britanije i Izraela. Ništa nije bilo lahko,  ali ja nisam popustila pod pritiskom. Pres-služba izraelske vojske bila je izrazito suzdržana. Ti uposlenici u vojsci su od pomoći i veoma su efikasni kad ste zainteresirani za nešto o čemu oni žele da pričaju, ali kad iznesete temu koja im se ne sviđa, onda su veoma dobri u tome da vam otežaju svaki vaš korak. Toliko sam ih uznemiravala da su mi konačno, da bi me se otarasili, odobrili 30-minutni intervju s bojnikom Avital Leibovitch, koja je glavni oficir za propagandu za stranu štampu u izraelskoj vojsci. Nije bilo tako loše... donijela je čak i određene ad hoc dokumente i pokazala neke kompjuterske prikaze na ekranu.

    Rachelini prijatelji su također u početku bili dosta sumnjičavi jer ih je u vrijeme tragedije nekoliko zlobnih ili nekompetentnih novinara pogrešno citiralo i predstavilo. Osim toga, bila im je politički sumnjiva činjenica da je fokus bio na smrti jedne Amerikanke radije nego neke od bezbroj anonimnih palestinskih žrtava. Tako smo započeli duge razgovore koji su se završili uspostavljanjem odnosa na bazi povjerenja. Rachelini roditelji, s druge strane, sarađivali su sa mnom čim smo se sreli, ali im je trebalo puno vremena da prihvate da me vide!

    Što se tiče palestinskih svjedoka u Rafi, problem nije bio da ih lociram već da pronađem način da se s njima susretnem; tokom više od dvije godine izraelska vojska vraćala je sve izraelske državljane s graničnog prijelaza Erez, čak i one koji su imali strane pasoše i novinarske akreditacije, čak i one koji su živjeli i radili u inostranstvu, kao što je bio slučaj sa mnom. Pošto nisam mogla ni pomisliti da odustanem od ovog dijela snimanja, postojala je opasnost da film uopće ne ugleda svjetlo dana. U tom trenutku, moj odani direktor fotografije Jacques Bouquin i inžinjer za zvuk Cosmas Antoniadis, spasili su projekt. Oni su odlučili da odu u Gazu bez mene, u pratnji Alexisa Monchoveta koji dobro poznaje Rafu. Ne bez poteškoća, uspjela sam da dobijem neophodne dokumente za zaštitu, te sam režirala segmente putem telefona. Iz Tel Aviva sam pričala sa svjedocima, upravljala kamerom s udaljenosti, tražila od Jacquesa da fotografiše ovu ili onu ruševinu, ovo ili ono mjesto. To iskustvo je, bez sumnje, bilo najčudnije i najtužnije kroz koje sam ikad prošla tokom snimanja nekog filma. 

    Zašto o tome ne govorite u filmu?

    Ne volim da u filmu razmatram probleme s kojima se susrećem tokom samog njegovog snimanja. Ti problemi su stvarni, ali nastavljaju biti trivijalni, malo je nepristojno njima se baviti. Ograničenja koja su postavljena na slobodu kretanja producenta filma su veoma dosadna, ali ona ne predstavljaju ništa u poređenju s procesom izoliranja jedne cijele populacije. A, u konačnici, film postoji i pun je poput jajeta. Stoga nema potrebe da se pretjeruje.

    Osim fotografija, koristili ste i brojne iznenađujuće dokumente, poput svjedočenja pod zakletvom impliciranog vojnika ili videosnimka vojne nadzorne kamere. Kako ste došli u njihov posjed?

    Vojska mi je dala vojni snimak, koji je pažljivo očišćen, nakon mnogobrojnih pregovora čijih ću vas detalja poštedjeti. Snimak ne pokazuje moment Racheline smrti. Kao takav, vjerovatno nije imao veliku vrijednost, međutim, učinak sekvence proizlazi iz činjenice da se jedan od svjedoka prepoznao na snimku jer je nosio bijelu majicu i tako imate malu bijelu tačku koja se kreće lijevo-desno po ekranu. Kad su u pitanju svjedočenja pod zakletvom, samo ću reći da sam ih uspjela dobiti jer se radi o jednoj maloj zemlji gdje poznajem mnogo ljudi... Dala sam da ih naglas pročitaju neki moji prijatelji, poput kolege Avija Mograbija, čiji glas veoma dobro prolazi kao glas oficira. 

    Općenito, materijal koji danas na raspolaganju imaju producenti dokumentarnih filmova puno je bogatiji nego što je to bilo u prošlosti. Samo nekoliko godina unazad morali smo se zadovoljiti televizijskim arhivskim snimcima i fotografijama novinskih agencija, što znači da smo morali tretirati teme koje su već bile pokrivene u medijskom prostoru. Danas i najmanji događaji ostavljaju obilje izvora. Priča o Rachel zabilježena je u desetinama amaterskih videosnimaka i fotografija, u elektronskoj pošti koju je poslala mnogobrojnim osobama i u trajnim memorijama nadzornih kamera. Trebalo je puno rada da se prikupe svi ovi izvori, ali kad je došlo vrijeme obrađivanja materijala, bilo je veoma uzbudljivo imati tako veliku količinu dokumenata na raspolaganju.

    Vozač buldožera i njegov komandant nakratko se pojavljuju u filmu, u arhivskom snimku izraelske televizije.  Vi ih niste intervjuirali. Da li je to bilo s namjerom?

    Ne. Nisam uspjela da se s njima susretnem. Vojska svim silama štiti njihove identitete. Vozač mi je poručio, preko treće osobe, da odbija da priča sa mnom, a ja snimam samo ljude koji prihvataju da budu snimljeni. Taj arhivski snimak napravila je privatna mreža za emisiju o istragama. Snimak je napravljen sedmicu nakon Racheline smrti, u vrijeme kad su izraelski novinari još uvijek mogli ući u Gazu i kad su bili dočekivani u vojnim bazama.

    Da li smatrate da je vozač namjerno ubio Rachel?

    Da i ne. Ne u smislu da je hladnokrvno odlučio da je pregazi ili da je dobio naređenje da to uradi. Međutim, indiferentnost prema ljudskom životu bio je najvjerovatniji faktor. Ako je on zaista nije vidio to je, vjerovatno, bilo zbog toga što nije želio da je vidi. Bilo kako bilo, izgovor da je ona bila skrivena iza gomile zemlje jednostavno ne stoji: sve fotografije dokazuju suprotno i svjedočenja su veoma jasna po tom pitanju.

    Mladi vojnik na artiljerijskom tenku koji je bio raspoređen u Rafi u vrijeme Racheline smrti opisuje u filmu, detaljno i veoma otvoreno, mjeru do koje je ova indiferentnost bila općeprihvatljiva. On i njegovi drugovi provodili su vrijeme gađajući naseljene zgrade, pomažući buldožerima da uništavaju kuće iz kojih ljudi nisu uvijek imali dovoljno vremena do pobjegnu.

    Nije mi namjera da uprem prstom u date vojnike; očito je da se otvoreno trebaju kriviti izraelska vojska i sistem okupacije. Namjerni zločin koji moj film tretira nije smrt Rachel Corrie. To je željeno uništavanje čitavih susjedstava, izvršeno sa sviješću da će ljudi koji ostanu u svojim domovima ili ih pokušaju odbraniti biti ubijeni u tom procesu. Jasno vidimo gdje nas to vodi: šest godina kasnije, na istom mjestu, ista vojska ubija stotine nedužnih civila u navodno ciljanom bombardovanju. Danas je dostignut konačni cilj: svi palestinski civili, kao i bilo ko ko im pokuša pružiti pomoć, potencijalne su kolateralne žrtve; njihovi životi, bukvalno govoreći, uopće više nemaju nikakvu vrijednost. Pričati o ratnim zločinima ili spominjati Ženevsku konvenciju može dovesti samo do toga da zvučite naivno, zastarjelo. 

    U filmu je prisutno mnogo mladih ljudi, poput Rachelinih prijatelja, svjedoka njene smrti i tog mladog izraelskog anarhiste, pri kraju filma, koji priča o svojoj borbi protiv okupacije. Da li prepoznajete sebe u njima?

    Da, bez sumnje. Ja imam pedeset i tri godine, Rachel mi je mogla biti kćerka. Kad sam bila u njenim godinama već sam protestirala protiv izraelske okupacije, ali moja generacija je podbacila i danas je situacija još surovija. Isto tako, veoma suosjećam s onima koji nadilaze podjele, koji ne prihvaćaju automatski predrasude svog plemena i koji odbijaju da prihvate da neko vrši opresiju u njihovo ime.

    Osim razotkrivanja jednog tragičnog događaja – koji se sam po sebi vraća na puno veću tragediju – napravila sam ovaj film za sve mlade ljude koji nasljeđuju ovaj izopačeni svijet koji im ostavljamo, a koji odluče da pruže otpor. Njih ima mnogo više nego što općinito mislimo. Radije nego da ostarim i postanem senilna, ja sam željela da im se približim. Otkrila sam da su hrabriji i da razmišljaju jasnije u poređenju s nama, vjerovatno jer nemaju drugog izbora. Yonatan, mladi anarhista, rekao mi je kroz osmijeh da se osoba može boriti bez nade, da je otpor život i da je istina u pobuni. On ne uviđa bezgraničnu nadu koju njegove riječi, njegova ljepota i posvećenost polučuju!

    Ja sam porijeklom sa Srednjeg Istoka gdje su ove činjenice, vjerovatno, više očite nego drugdje, ali to je relevantno i za cijeli svijet. Da ponovo citiram Mahmuda Derviša, rekla bih da Palestina uvijek postaje metafora za cijeli svijet kad je osoba pobliže promotri. Opet na televiziji gledam kako bombe padaju i kažem sebi da Gaza nije samo grob Rachel Corrie i stotina civila koji tamo redovno bivaju ubijeni: ona je univerzalna grobnica, gdje je ljudskost kao cjelina u procesu totalnog urušavanja.

    Ja sam pacifistkinja koja se suočila s mnogo ratova i svjesna sam da sam napravila ovaj film da bih zaštitila sebe od očaja. Rachel i njeni prijatelji bili su moj ljudski štit.  

    Izvor: monthlyreview.org
    S engleskog prevela: Esma Zlatar
  •  
  • 06.08.2009
  •  

Centar za edukaciju i istraživanje Nahla   |   Džemala Bijedića 122, Sarajevo   |   Tel +387 (33) 710-650   |   Fax +387 (33) 641-664