Edukacija   |    Istraživanje   |    Poslovna zajednica   |    Linija zdravlja   |    Usluge   |    Ostale aktivnosti

  

  • "Život je na čekanju dok se ne udaš"
  • Intervju s dobitnicom književne nagrade Muslim Writers Award za najbolju objavljenu nefiktivnu knjigu u 2008. Shelinom Zahrom Janmohamed.
  • Književnica Shelina Zahra Janmohamed razgovarala je za altmuslim.com o pitanjima koja je aktuelizirala u svojoj knjizi „Love in a Headscarf“, koja dokumentira njenu potragu za bračnim partnerom u okruženju opterećenom sukobima kultura, miješanim identitetima i dvostrukim standardima.





    Britanska blogerica Shelina Zahra Janmohamed želi vam ispričati priču. Po mogućnosti, uz šoljicu kafe - kapućino bez šećera - i otvorenog uma. Nakon što se udala, ona svoje misli o muslimanskim pitanjima i životu u Velikoj Britaniji prenosi na svom blogu Spirit21 koji je dobio nagradu Brass Crescent kao najbolji blog u 2007. prema glasovima čitatelja. Ohrabrena ovakvim prijemom i  podrškom muslimanskih medija, ona se osvrnula na svoj često turbulentni put do braka i svoje misli sakupila u svoju prvu knjigu „Love in a Headscarf“koju je objavio Aurum Press. U njoj ona raspravlja o nejednakom tretiranju muslimanskih muškaraca i žena tokom procesa sklapanja braka, procesa koji je postao beskrajno kompliciran u današnjem po dijaspori razasutom muslimanskom svijetu. Odgovarajući na njen poziv (naveden u prologu knjige) našao sam se s njom u jednom kafiću u Zapadnom Londonu blizu njenog doma da saznam više o tome šta ona misli o muslimanskom braku i odnosima među spolovima u današnjem društvu.

    Reci nam, šta te dovelo do ovoga, šta te navelo da dokumentiraš svoja iskustva u ovoj knjizi. Koliko sam shvatio, tvoj život, posebno put do braka, nije ispao kao što si očekivala.

    Shelina Zahra Janmohamed: Imala sam jasan plan u glavi, udat ću se u 21. i roditi djecu do 25. godine. To je ono što su ljudi inače radili, to se očekivalo. Čak je i to, u poređenju s prethodnom generacijom, bilo prilično odugovlačenje. Tako da i nisam znala šta da očekujem, osim da me posjećuju potencijalni udvarači i da mi se, u jednom trenutku, jedan od njih dopadne. Onda bismo se vjenčali, imali djecu i živjeli sretno do kraja života.

    Mislim da je to spoj mnogo različitih ideja – azijske ideje da postajete potpuni, u smislu postizanja svog društvenog položaja, tek kad stupite u brak, posebno ako ste žena. Ne možete biti ozbiljno shvaćeni ako niste u braku – na nekoj ste vrsti čekanja dok to ne postignete.

    Tu je i simpatična holivudska ideja da ćete naletjeti na nekoga na autobuskoj stanici, pogledi će vam se sresti, ispustit ćete torbicu, on će je podići i započet će romansa.

    Pored toga, odrasla sam u prilično religioznoj porodici u kojoj se slijedila ideja da je brak dio islamskog načina života i da je to dobra stvar. Ne toliko kao dužnost, već kao pozitivan korak koji će vam pomoći da postignete potpunost.

    Uz sve te ideje, očekivala sam da se to nešto desi vrlo brzo. A mislim da to očekuje i većina ljudi. Ne krećete u  potragu očekujući da će ona trajati 10, 20, 30 godina, koliko traje za neke ljude.

    Čini se da su žene koje traže bračnog partnera pod nesrazmjerno većim pritiskom, jednostavno zato što muškarci imaju više društveno prihvatljivih opcija. Jesi li i ti došla do tog zaključka?

    Shelina Zahra Janmohamed: Sve više to shvatam. I stvarno me zanima zašto smo se našli u ovakvoj društvenoj situaciji da se čini  kao da ima više neudatih žena nego neoženjenih muškaraca. Iako kad razgovarate s muškarcima, oni misle da ima mnogo neoženjenih muškaraca i da nema dovoljno neudatih žena. Dakle, izgleda da tu postoji neki problem u komunikaciji. Nisam sasvim sigurna šta je u pitanju.

    Urađene su neke vrlo zanimljive studije, posebno u Evropi - ne znam kakva je situacija u Americi – koje kažu da se žene koje su rođene ovdje ili su se doselile žele udati za partnera sa sličnom pozadinom, dok se muškarci prilično rado vraćaju "kući" po suprugu, što odmah umanjuje krug potencijalnih partnera.

    Naravno, svačiji je lični izbor s kim će stupiti u brak, ali to mi nameće pitanje o prirodi tih odnosa i šta muškarci očekuju od svojih supruga, a šta žene od svojih muževa. Svakako, prema mom iskustvu, sa ženama se mnogo razgovara,  ne samo o tome kako da se udate, već i  kako da se ponašate u braku i kako da održavate tu vezu, šta trebate očekivati i kako trebate biti realni.

    I uvijek sam smatrala nepravednim to što se s muškarcima nije razgovaralo na isti način. Kad bismo išle na vjenčanja ili djevojačke večeri ili kad bismo sjedile s tetkama, mnogo se razgovaralo o braku. Ali dječacima nikad nisu govorili o tome. Osjećala sam da je vrlo nepravedno što se na ženu stavlja teret brige o vezi, a muškarci se samo „pridruže“ i to je sasvim normalno jer se žene trebaju – mene su tako savjetovali - potpuno pokoravati njihovim željama u prve dvije do pet godina i onda će sve biti uredu.

    Ljubav je, očito, važna tema u tvojoj knjizi - ona je i u naslovu. Ako pitaš mnogo različitih muslimana, dobit ćeš mnogo različitih odgovora o tome šta je zapravo ljubav  i  šta znači u kontekstu braka. Ali može se primijetiti da si ti smatrala veoma važnim da govoriš o ljubavi i šta ona znači.

    Shelina Zahra Janmohamed: "Ljubav" sam stavila u naslov zapravo iz dva razloga. Željela sam razviti pomalo zagonetnu raspravu o ljubavi u smislu romantične ljubavi ili ljubavi prema partneru. Ali sam također željela govoriti o ljubavi prema ljudima oko nas, ljubavi prema zajednici i, još konkretnije, božanskoj ljubavi – ljubavi prema Bogu, prema Stvoritelju ili kako ga želite nazvati.

    Dok sam prolazila kroz to, zapravo sam otvarala oči za ono što kultura kaže o ljubavi, što islam kaže o ljubavi. Ovo je vrlo zanimljivo,  što sam više sam istraživala, više sam shvatala da nisam znala mnogo o ljubavi u islamskoj tradiciji. Išla sam u kršćansku školu i kršćanska ideja bila je da je Bog ljubav. 

    Osjećala sam donekle i ljubomoru zbog toga. Pitala sam se: "Zašto moj Bog nije Bog ljubavi?" Rečeno mi je da je Bog islama Bog pravde i i da je pravednost ključna stvar – s čim se u potpunosti slažem. Ali činilo mi se jako čudnim to da je Bog stvorio sva ova ljudska bića, a zatim im u Kur'anu rekao da stupaju u brak samo zato da bi u njemu pronašli neku vrstu zadovoljstva. Ali gdje je taj urođeni ljudski instinkt? Fitra ljubavi u toj velikoj shemi?

    Što sam dublje istraživala koncept božanske ljubavi, počinjala sam sve više shvatati da je ljubav prema bračnom partneru zapravo dio velike božanske ljubavi. I morate vidjeti sebe očima te druge osobe da biste shvatili gdje se vi uklapate u tu veliku shemu. Niko mi to nikad nije rekao.

    Čini se očiglednim kad stignete na drugu stranu, ali kad pokušavate shvatiti ovo zaista važno osjećanje ili kad želite imati nekoga u svom životu, uvijek se smatralo pomalo sramotnim za djevojke da razgovaraju o tome da se žele udati. Postoji uvjerenje da žena ne bi baš trebala isticati da se želi udati, a ipak je sasvim prirodan ljudski instinkt željeti se zaljubiti, željeti biti s nekim. I to bi trebalo ohrabrivati, ali...

    U kontekstu...

    Shelina Zahra Janmohamed: Da. Pogotovo kad ste mlađi, gledate filmove i čitate knjige i ljubav je apsolutno svuda oko vas. Mislim da trebamo istupiti i reći: "Uredu je biti zaljubljen, uredu je osjećati ljubav, uredu je osjećati privlačnost prema ljudima, ali se mora naučiti kako kontrolisati te osjećaje, kako upravljati njima, kako se zrelo odnositi prema tim osjećajima i kako ih izražavati prema drugim ljudima."

    Biti u braku je zaista, zaista lijepo iskustvo. Mislim da će vam većina ljudi koji su u braku i imaju uspješnu vezu reći da je to težak posao, ali da je zapravo stvarno lijepo.

    Ima jedan zanimljiv citat u tvojoj knjizi, citat jedne od tvojih tetaka koja je rekla:  "Fine djevojke se ne penju na planine." U tome je, prema mom mišljenju, istovremeno sumiran i stav prema tvojoj ambiciji, ako to želiš tako nazvati, i to da si prepuštena sama sebi u tome. Da možeš dobiti mišljenja i savjete od koliko god ljudi želiš, ali na kraju, to je vrlo lična stvar i ponekad si potpuno usamljena u svojoj borbi da nađeš nekoga.

    Shelina Zahra Janmohamed: Želim se vratiti korak nazad. Za mene je put kojim sam krenula bio zaista zanimljiv i cijeli razgovor o ljubavi, partnerima i braku je vrlo interesantan jer otkriva neke vrlo oštre, suprotstavljene konflikte  koje imamo u sebi – to da smo Britanci, Evropljani ili Amerikanci i da želimo biti dio te kulture. To je kultura koja je dio tebe, zato što odrastaš u njoj, a ipak imaš i vrlo snažne azijske ideje u sebi. Možeš se pomiriti s tim, a i tvoja porodica je takva.

    Mnogo ljudi - i ja sam definitivno bila među njima - počinje  to posmatrati kao sukobljene strane. A najbolji način da se iznesete s  tim – to je i način na koji sam ja to uradila – jeste da ih na neki način razdvojite, tako da imate domaću zadaću i školu. Jednostavno ih držite potpuno odvojene i nikome ne govorite o njima. Kako prolazite kroz život i intimno iskustvo kakvo je potraga za bračnim partnerom, počinjete rješavati taj sukob.

    To je bio način na koji sam ja razmišljala i kad u knjizi govorim o tome da sam se željela zaljubiti u Johna Travoltu, na neki način izražavam tu ideju. On će postati musliman (taj dio se brinuo za moju vjeru), doći će u kuću mojih roditelja (to je bio dio vezan za moju kulturu) i on je bio John Travolta! Ko se nije želio udati za Johna Travoltu s 13 godina?

    Razlog zašto ta priča dopire do ljudi jeste to što predstavlja suštinu onoga što mi jesmo kao ljudska bića i što pomiruje sve te različite dijelove. Uredu je osjećati se zbunjeno, uredu je imati osjećaje, način na koji dođete do rješenja je ono što vas označava kao ljudsko biće.

    Iako je ovo bilo tvoje lično iskustvo, jesi li primijetila da tvoji prijatelji prolaze kroz iste probleme?

    Shelina Zahra Janmohamed: Imam mnogo prijatelja koji su slične dobi i koji su prolazili kroz slična preispitivanja kao i ja. Knjiga je vrlo brzo izazvala reakcije, na moje iznenađenje, među muslimankama iz različitih dijelova svijeta, koje su mi pisale govoreći: "Ovo je moj život. Sve je bilo upravo ovako.“

    Naprimjer, dobila sam zaista dirljiv e-mail preko Facebooka od žene koja je također tražila nekoga. Otac joj je umro, a njen brat i snaha bi se trebali brinuti o njoj, međutim, svaki put kad ode da ih posjeti, oni joj prigovaraju kako im je na teretu, umjesto da joj pomognu da nađe nekoga.

    To su vrlo tužne priče, jer ako želite da se neko uda, nema svrhe govoriti im da prihvate bilo koga. Morate preuzeti malo odgovornosti da im pomognete, a ne da im pošaljete bilo kojeg starca koji se pojavi. To je, možda, bio neki tradicionalni način. „Ah, ona nije udata. Odgovarat će joj bilo ko.“

    Mislim da slične probleme imaju i muškarci. Oni samo manje govore o njima i ne čine to slikovito kao žene. Mislim da ih moramo početi slušati i čuti od njih šta se tačno događa i gdje su oni u svemu ovome.

    Jedna od stvari koje sam otkrila u ovom procesu traženja bračnog partnera je da ljudi tada automatski otkrivaju šta im je zaista važno i u šta, zapravo, vjeruju, zato što taj proces toliko utječe na samu srž ljudskih života, zato što ih to direktno pogađa.

    Vrlo dobar zaključak.

    Shelina Zahra Janmohamed: Ljudi će tada često reći šta je to što ne bi mogli podnijeti u životu. Postoje vrlo očigledne razlike u načinu na koji mi, naprimjer, govorimo o islamu i načinu na koji se ponašamo. Dok sam prolazila kroz taj proces, postajalo mi je sve jasnije da ono što ljudi govore o sebi često nije istina.

    Naprimjer, ideja da su svi ljudi jednaki i da smo svi dio jednog ummeta...

    To je lako reći...

    Shelina Zahra Janmohamed: To je vrlo lako reći, ali ako ste azijskog porijekla, ne možete se udati za nekoga ko je crnac ili Iranac ili bijelac,  žao mi je što koristim takve riječi, ali na taj način se opisuju ti ljudi.  Bijelci su možda nešto prihvatljiviji zbog postojeće rasne hijerarhije.

    Ili, naprimjer, kad govorimo o  divnom odnosu između Poslanika, a.s. i njegove supruge Hatidže. Kažemo: "Bože, zar nije liberalno to što je ona zaprosila Poslanika i on je prihvatio ponudu." Ali ipak, prema kulturnim normama, ženina porodica ne može zaprositi muškarca.

    Ili kad kažemo: "Zar Hatidža nije bila izuzetna jer je bila starija od Poslanika" i govorimo o tome kako je Poslanik priznao da je ona izvanredna žena i govorio bi, čak i nakon njezine smrti, da se niko ne može porediti s njom. A ipak je muškarcu nemoguće da se oženi ženom starijom od njega.

    Iz onoga što si prošla vidi se da je to proces ubrzanog učenja, ako se ozbiljno shvati. Učenja o sebi i, na obje strane, otkrivanja ko ste zapravo. Kao što si rekla, to je trenutak kad stvarno moraš staviti karte na sto i reći: "Ja sam takva osoba.“ Ako imaš tajni u tom trenutku, onda budućnost svog braka izlažeš riziku.

    Shelina Zahra Janmohamed: Za to je potrebna i određena količina samosvjesnosti. Morate biti svjesni da je ono što kažete o sebi zapravo ono što vi jeste. Jedan od izazova je i to što muškarci možda nisu samosvjesni kao žene.  Nisu bili prisiljeni da budu samosvjesni. Kad izlazite, nemate kulturne pritiske koje morate poštovati, možete se samo utopiti u okolinu...

    Misliš na popuštanje roditelja prema sinovima...

    Da. Kad sam napisala knjigu, reagirali su neki muški čitatelji - to nije knjiga koja kritizira muškarce. To je knjiga napisana kao moje istraživanje sebe kroz kulturne koncepte koji su me okruživali. Ali oni su istiniti i odražavaju ono što se stvarno desilo. Sve ove priče su potpuno istinite. Ne znam zašto se to ne kritikuje? Nekako, kad god nešto pođe krivo, to je moja krivica, jer sam žena (smijeh).

    Šta je s porodičnom čašću, uvjerenjem da čast porodice počiva na ženama? Što znači žrtvovanje njihove slobode...

    Shelina Zahra Janmohamed: Nisam sigurna da je tu toliko u pitanju čast porodice. Ako ste žena i uradite nešto, sigurno ćete vrlo brzo steći lošu reputaciju. Bez obzira na to da li se slažete s načinom na koji ste označeni, morate donijeti odluku. Želim li ostati pri svom stavu i rizikovati svoj ugled i možda zatvoriti vrata za ljude koje bih mogla upoznati? Ili ću to progutati i podnijeti bol, da bih imala bolji izbor osoba koje ću upoznati? A kad se udamo, ne moramo više brinuti o tome. To su odluke kakve mora donijeti mnogo mladih žena, ja sam to definitivno morala. Tvoj život je na čekanju dok se ne udaš. A ne znam zašto mora biti tako.

    Tebi je bilo dopušteno da sama upoznaš prosioce, što se ne bi dogodilo u konzervativnijim porodicama...

    To naglašava jedan veći problem unutar muslimanske zajednice vezan za međusobnu  interakciju spolova. Postoje dva vrlo različita koncepta. Možete ići na posao ili u školu i razgovarati koliko želite  s ljudima koji nisu muslimani. Ali čim se nađete u muslimanskom ili tradicionalnom krugu, morate biti potpuno odvojeni.

    Jedan od izazova je to da niko nije naučio kako razgovarati s osobom suprotnog spola na potpuno prirodan način. (U ekstremnim slučajevima) morate razgovarati s djevojkom iza zavjese i možete je pitati samo o stvarima vezanim za brak. Ovo smatram stvarno čudnim jer je jasno naglašeno da žene trebaju nositi hidžab. Uzmimo zdravo za gotovo da će se i muškarci pristojno oblačiti, šta god da to znači. Dakle, zar nije svrha svega toga da možete komunicirati s drugim ljudima? Možete čuti šaputanja u džamijama da "ovi mladi muslimani razgovaraju jedni s drugima (sami) i da se tako žene i udaju." Pomislit ćete: "Nije li to dobra stvar?" A oni bi rekli: "Ne, to je haram." Sigurno je dobro ako su pronašli nekoga i u sretnom su braku...

    Tu je i Poslanikov primjer. Gdje je tada bila kontrola porodice? Stvari su započinjale među pojedincima. To nije kontrolisalo društvo niti šira porodica.

    Shelina Zahra Janmohamed: Da, mislim da mi imamo pravi problem jer ne znamo kako komunicirati s drugim ljudima. Imam teoriju o tome, na vjenčanjima se uvijek citira ajet iz Kur'ana o tome kako je Allah sve stvorio u paru. Mi to nastojimo ograničiti na brak, ali mislim da to odražava cijelo naše društvo. Ako posmatrate mušku vrstu i žensku vrstu, oni moraju živjeti zajedno, moraju izgraditi društvenu harmoniju koja će se nadopunjavati, biti puna ljubavi, kreativna i koja će biti izvor snage. Moramo misliti na to kao na model na kojem je utemeljeno cijelo društvo. A ako ih potpuno razdvojite, to je kao da muža i ženu držite odvojene. Žene trpe, a mislim da trpe i muškarci, zato što ne dobijaju upotpunjenost koja im je potrebna. Tako nikad ne možete imati društvo koje je potpuno funkcionalno.

    Jesi li optimistična, kad su u pitanju generacije koje dolaze, da će se ovo stanje promijeniti?

    Shelina Zahra Janmohamed: Ne nadam se baš previše. Zato što su žene te koje održavaju takvo stanje. To je ono što me stvarno brine. Zbog toga će mnogo žena koje su starije, izuzetno obrazovane, pametne, vrlo pobožne ostati neudate. To je tužno. Muškarci koji su prilika za njih, od kojih su mnogi neoženjeni, ne žele se oženiti ženama starijim od sebe. A majke i oni koji spajaju parove ih ohrabruju u tome.

    Ako majke govore: "Odvest ćemo te u domovinu da ti nađemo ženu" ili "Možeš raditi šta hoćeš, ako si muško, sve dok se ne oženiš, ako si žena, moraš sačuvati svoj ugled ", onda ja stvarno ne vidim kako se to može promijeniti, osim ako se pojave majke sinova koje su dovoljno hrabre da to promijene. I sami muškarci koji su dovoljno hrabri da to promijene.

    Za altmuslim.com razgovarao: Zahed Amanullah

  •  
  • 09.06.2009
  •  

Centar za edukaciju i istraživanje Nahla   |   Džemala Bijedića 122, Sarajevo   |   Tel +387 (33) 710-650   |   Fax +387 (33) 641-664